Narcizam

[Bred]

Uvod

Narcizam se zacinje u zrcalu - od zrcalece majke, cije sjajno oko i pristupacan osmijeh odrazavaju njezinu radost u djetetu, preko zavodljive ali klaustrofobicne "dvorane zrcala" pretjerano za¹titnickih roditelja ili suicidalnog pacijenta koji se ogleda u hladnom, bezivotnom zrcalu prazne kupaonice, do vodene povr¹ine koja razbija Narcisovu sliku u tisucu komadica cim je on poku¹a zagrliti.

Svi smo fascinirani zrcalima. Ali koga i ¹to vidimo kada se zagledamo u njih? Da li nas se ono ¹to vidimo doima kao ne¹to tuðe - kao stranac kojeg jedva prepoznajemo? Izgledamo li "u redu" - kazemo li sebi "spreman si" dok se pripremamo za zabavu? Divimo li se potajno onome ¹to vidimo ili se pak skvrcimo u uzasu i gaðenju, poput patuljka iz bajke koji prvi put vidi svoju nakaznost? Dotjerujemo li se pred zrcalom, naginjemo li se unatrag, udvaramo li vlastitoj slici? Ili, poput Rembrandta, gledamo izravno u lice koje nam uzvraca pogled i trudimo se dokuciti tajne sebstva - sebstva koje je u isti mah tako blisko i tako tuðe?

Havelock Ellis, seksolog s kraja devetnaestog stoljeca, prvi je povezao klasicnog Narcisa s psiholo¹kim pote¹kocama tako ¹to je homoseksualnost, koju se tada smatralo seksualnom perverzijom, vidio kao patologiju ljubavi prema sebi; mu¹karac voli drugog mu¹karca, ili zena zenu, kao odraz sebe a ne kao pretpostavljeno prikladnog pripadnika suprotnog spola. Stoga i Oksfordski rjecnik engleskog jezika definira narcizam, rijec koju je skovao Wilhelm Nacke prikazujuci Ellisovo djelo, kao "morbidnu ljubav prema sebi ili divljenje sebi". Uocimo nuzni atribut "morbidna" - ljubav prema sebi nije nuzno problematicna, nego se opcenito smatra obiljezjem psiholo¹kog zdravlja.

Pojam "narcizam" moze se upotrebljavati na vi¹e razlicitih nacina. U laickom smislu on je gotovo istoznacan s usmjereno¹cu na sebe ili preokupirano¹cu sobom, i njime se prikladno opisuju oni koji cesto izgovaraju zamjenicu "ja", oni ciji razgovor poprima oblik koji je jedna dugogodi¹nja supruga kronicnog narcisa nazvala "Radio Ja". Prema Charlesu Rycroftu, narcizam je varijanta solipsizma… tendencija da se sebe koristi kao referentnu tocku oko koje se ustrojava iskustvo. U tom smislu, otkrice da nismo jedini kamencic na obali i da svijet nije stvoren samo radi nas ukljucuje gubitak narcizma.

U tome se krije implicitan vrijednosni sud o kojemu je psihoanaliza poku¹ala teoretizirati: biti usmjeren na sebe je normalno i prihvatljivo za mlade, ali ako sebicnost opstane i u odrasloj dobi, ona znaci neprilagoðenost i osuðuje se. Pritom se briga za druge i altruizam suprotstavljaju nesposobnosti ili odbijanju da se svijet vidi s bilo kojeg gledi¹ta osim svoga vlastitog, uz posljedicu gu¹enja tuðih osjecaja.
Idejom narcizma sluzili su se autori poput Christophera Lascha kako bi sociolo¹ki opisali sklop stajali¹ta obiljezenih krajnjim individualizmom, nedostatkom zanimanja za pro¹lost ili buducnost, nepo¹tovanjem prema drugima, zaokupljeno¹cu osobnim odnosima nau¹trb politicke aktivnosti i nebrigom za dru¹tvenu koheziju. Tako opisani ljudi mogli bi (ne bez malo puritanske zavisti) biti "ja-generacija" dana¹nje mlade utjecajne srednje klase, ili dekadentni hedonisti iz europske srednje klase u doba fin de sieclea koje je tako lijepo opisao Oscar Wilde (o kojemu cemo jo¹ govoriti). Kolektivni ili grupni narcizam u osnovi je tako razlicitih pojava kao ¹to su osjecaj rasne superiornosti te razni kultovi i mesijanska okupljanja u kojima se individualni narcizam moze ili legitimizirati ili utopiti u posvecenosti karizmatskom voði.

Psihoanaliticka poimanja narcizma svrstavaju ga u tri kategorije: libidinalni narcizam, destruktivni narcizam i zdravi narcizam. Sigmund Freud smatrao je "primarni narcizam" normalnim razvojnim stupnjem u kojemu dijete blazeno misli samo o sebi. Taj stupanj prethodi objektnim odnosima, sposobnosti da uspostavimo odnos s drugima - "investiramo libido" u njih. Freud je vjerovao da su ljudi koji pate od paranoje i shizofrenije, a u nekoj mjeri i od hipohondrijskih bolesti, u stanju nekim gubitkom prouzrocene regresije na "sekundarni" narcisticki stupanj u kojemu je "libido" (ovdje shvacen kao svojevrstan psihicki fluid) povucen iz vanjskog svijeta i reinvestiran u njih same i njihovo vlastito tijelo. Ronald Britton naziva to stanje psihickog povlacenja u sebe "libidinalnim narcizmom".
Suprotno tome, Karl Abraham, a poslije i kleinovska ¹kola (posebice Herbert Rosenfeld i Otto Kernberg), isticu destruktivne aspekte narcizma, kada narcis patolo¹ki zavidi, mrzi i aktivno zeli uni¹titi objekt, naime drugoga. Samo sebstvo smije postojati. Herbert Rosenfeld sluzi se jakom metaforom "mafije" koja je preuzela um i okrutno ne dopu¹ta nikakav vanjski odnos. Taj trijumfalni "debelokozni" narcizam suprotstavljen je libidnom "mimozastom" narcizmu, koji je vi¹e obrambene nego destruktivne naravi.

Treci psihoanaliticki pristup narcizmu povezuje se sa ¹kolom psihologije sebstva Heinza Kohuta. Kohut je smatrao da narcizam, tj. ljubav prema sebi, i objektna ljubav ne tvore kontinuum, nego su to dva odvojena razvojna smjera koji traju cijeli zivot, sa svojim posebnim obiljezjima i patologijom. Istaknuo je zdrav aspekt narcizma i tvrdio je da roditeljsko obozavanje djece, djecja uzbuðenost sobom i svijetom, te "normalne" nade, teznje, ambicije i ideali pripadaju sferi pozitivnog narcizma. Prema tom modelu, kako razvoj napreduje, narcizam se ne zamjenjuje objektnom ljubavlju nego se ublazava postupnim gubljenjem iluzija, tako da i u zrelosti narcizam lezi u osnovi samopo¹tovanja i realisticnih ciljeva. "Sekundarni narcizam" i nesposobnost napredovanja na putu umjerene ljubavi prema sebi potjecu od "narcistickih rana", koje cesto nastaju roditeljskim zanemarivanjem ili zlostavljanjem. Pritom, buduci da im nedostaje vanjsko vrednovanje njihova narcizma ("Mi te ne smatramo vrijednim ljubavi"), pojedinci se vracaju na stupanj ljubavi prema sebi, kako bi ocuvali barem malo nade i motivacije.
Mnoga od tih psihoanalitickih poimanja obiljezje su psihijatrijskog shvacanja narcizma u Kembergovu pojmu "narcistickog poremecaja licnosti", u kojemu je pacijent usmjeren prema sebi i zahtjevan, precjenjuje svoje sposobnosti i svoju posebnost, zavidan je, iskori¹tava druge i zanemaruje tuðe osjecaje - ali ispod toga bombasticnog isticanja vlastite vaznosti pacijent je cesto duboko deprimiran i trpi od jakog osjecaja praznine. Kao ¹to cemo vidjeti, pomoc takvim pojedincima velik je izazov za psihoterapiju.


Klinicke manifestacije narcizma

U ovom odjeljku razmotrit cu aspekte narcizma kako se pojavljuju u psihoanalitickoj situaciji, a dijelim ih, donekle umjetno, na "potreban narcizam", svakodnevni "klinicki narcizam" i "u¹anceni narcizam".
Najocitiji primjer potrebnog narcizma moze se vidjeti u normalnoj roditeljskoj fascinaciji i ponosu na svoju djecu, ¹to je, kako cemo vidjeti, preduvjet da bi djeca razvila dobro samopo¹tovanje. Freud je to rekao ovako:
Roditeljska ljubav, koja je tako dirljiva i zapravo tako djetinjasta, nije ni¹ta drugo nego ponovno roðeni roditeljski narcizam koji, pretvoren u objektnu ljubav, nepogre¹ivo otkriva svoju prija¹nju prirodu.
Naravno, vecina roditelja uspijeva realizmom ublaziti narcisticko ulaganje. Oni uspijevaju vidjeti svoje potomstvo kao posebna bica, s vlastitim projektima, cija svrha nije samo da ispune nade i ambicije roditelja. Isto tako, kao ¹to istice Neville Symmington, djelotvorno roditeljstvo ukljucuje veliku zrtvu narcizma, ostavljanje postrani vlastite usmjerenosti na sebe kako bismo se usredotocili na dijete i omogucili mu da naðe vlastitog partnera.

No postoje i pojedinci koji ne mogu a da ne govore o svojoj djeci, posebno ako su uspje¹na, cime izazivaju odreðenu zavist i zamor slu¹atelja. Slicno tome, oni cija se konverzacija sastoji uglavnom od isticanja vlastitih postignuca, bogatstva i poznanstava s vaznim i utjecajnim ljudima, cesto time kompenziraju osjecaje beznacajnosti i manje vrijednosti. Njihove recenice pune su imenica "ja" i "moje"; primarna im je potreba da budu u sredi¹tu pozornice, ali vrlo malo se zanimaju za zivot i reakcije svoga slu¹ateljstva. Mogu biti zabavni i fascinantni, ali katkad su nepodno¹ljivo dosadni.
No oni mogu izazivati i zavist, jer vecina nas ima ostatke narcizma koje smo potisnuli u procesu razvoja, ali nikada ih nismo odbacili, nego samo djelomicno nadi¹li u korist opipljivijih zadovoljstava objektnih odnosa. Bogati i slavni, uz pomoc svojih reklamnih strojeva, nude nuzne ikone na koje projiciramo svoje narcisticke nade i zudnje. "Narcisticki balon" sa svojim svjetlucavim odrazima izazovno nam lebdi nad glavom, a kada pukne, njegov putnik ostaje gol i sazaljivo ranjiv.

Terapeutove reakcije na klijenta neprocjenjiv su pokazatelj prisutnosti narcistickih pojava. Cesto se javlja osjecaj nedostatka stvarnoga kontakta ili dijaloga s klijentom, koji se na povr¹ini moze slagati s terapeutovim komentarima, ali se tupim i tromim pogledom vracati svojim preokupacijama a da ne pokaze da su terapeutove rijeci imale ikakav utjecaj na njega. Terapeut moze osjecati dosadu, iskljucenost, ljutnju ili nametanje (kao da se terapija odvija zbog njega, a ne zbog klijenta), a moze mu biti cak i zavidan, jer se klijentov zivot doima toliko zivopisnijim i uzbudljivijim od njegova vlastitog.

Jedna od zavodljivijih manifestacija narcizma javlja se kod klijenata koji idealiziraju i precjenjuju terapiju i svog terapeuta. Inzistiraju na tome da ih lijeci vrhunski strucnjak, najbolji koji postoji: ni¹ta manje od toga nece biti dovoljno dobro. Terapeut postaje spasitelj, obdaren posebnim mocima koje kompenziraju pacijentove osjecaje obicnosti i beznacajnosti. Jedna terapeutkinja, dobro poznata po svojim izvrsnim strucnim knjigama, odlucila je da nece raditi s klijentima koji joj se obracaju nakon citanja njezinih djela: zakljucila je da oni uvijek u nju projiciraju jake narcisticke ceznje koje se cesto odupiru analizi i ona ih nuzno razocara jer se ne moze mjeriti s idealom "savr¹enog terapeuta" koji joj oni nametnu.

Sada mozemo razmotriti neka karakteristicna obiljezja ozbiljnijeg narcizma. U clanku objavljenom 1922. Karl Abraham posvetio se "negativnom narcizmu", u kojemu pacijenti, ¹to je paradoksalno, nisu tako nepopravljivo zadovoljni sobom nego su neprekidno u stanju tjeskobna nezadovoljstva. Narcizam negativnih narcisa sastoji se u tome ¹to su oni jednako tako zaokupljeni sobom kao i njihovi velicanstveni roðaci, ali zarobljeni su u mrznji prema sebi, a ne u ljubavi.
Abraham navodi Djeca¹tvo i mladost Lava Tolstoja:

'Cesto sam se ogledao u zrcalu, od kojeg sam se uvijek okretao s te¹kim osjecajem depresije, pa cak i gaðenja. Bio sam uvjeren da je moj vanjski izgled neugodan, a nisam se mogao utje¹iti ni uobicajenom utjehom u tim slucajevima - nisam mogao reci da je moje lice izrazajno, inteligentno ni uocljivo. '

Freud je zapazio "negativnu terapijsku reakciju" u kojoj pacijentima postaje sve gore kada im se ponudi prikladna interpretacija njihove patnje, ¹to je izraz negativnog narcizma. U tih pacijenata "idealno ja" je tako udaljeno od "stvarnoga ja" da se teznja prema njemu doima uzaludnom - ideal je predaleko da bi o njemu uopce moglo razmi¹ljati. Buduci da pacijenta moze zadovoljiti samo savr¹enstvo, on se odupire svakom poku¹aju promjene - smanjivanja jaza izmeðu stvarnog i zeljenog polozaja - kako bi ocuvao status quo i relativnu udobnost. Ljudi se cesto boje promjene i drze se onoga ¹to vec imaju, ma kako to bilo nezadovoljavajuce: patnja moze biti perverzno zadovoljstvo ako je bliska.
Izvori tog negativnog narcizma cesto se nalaze u strogom nad-ja koje se internaliziralo na temelju roditeljskih ogranicenja. Jedna pacijentica opisala je kako se jednoga dana vratila iz ¹kole, odu¹evljena time ¹to je postigla 99 od 100 bodova na testu iz matematike, a otac ju je o¹tro prekorio zato ¹to nije osvojila svih 100 bodova!

U toj libidinalnoj perspektivi, Freud je shvacao narcizam kao stanicu na putu od autoerotizma do objektnih odnosa. Nesvjesne seksualne i masturbacijske fantazme narcistickih pacijenata (za razliku od njihovih svjesnih fantazija) vazni su kljucevi njihove patologije. Mu¹karci mogu biti zaokupljeni penisom, bilo svojim ili tuðim. Narcis katkad odustaje od nade u uzajamnost u odnosima i oslanja se na moc i uvjeravanje kako bi stekao pristup objektima, pristup koji daje osjecaj sigurnosti i zadovoljstva. Èeste su i sadomazohisticke fantazme. U zenskom narcizmu katkad se idealizira cijelo tijelo, uz uzas i ocaj kad se pojave znakovi nesavr¹enstva. Fantazije o voðenju ljubavi s bogatim i slavnim mu¹karcima na egzoticnim mjestima vjerojatno su bezopasan izraz normalnog zenskog narcizma, ali neke zene doista su podlozne mocnim mu¹karcima i ostaju u takvom stanju bez obzira na to koliko pate zbog toga. One koje se osjecaju bespomocnima i praznima, te se osjecaju kao objekti koje treba iskoristiti, moraju zadovoljiti svoje narcisticke potrebe kako najbolje znaju i umiju.
Grandiozne fantazme normalan su aspekt adolescentnog narcizma, ali mogu opstati i u odrasloj dobi, premda u dobro prikrivenom obliku. Klijenti rijetko govore o takvim stvarima sve dok se ne uvjere da mogu u potpunosti vjerovati terapeutu, a cak i tada cesto to cine uz mnogo neugode i oklijevanja. Takve misli duboko su prozete stidom, koji Phil Mollon i mnogi drugi smatraju glavnim "narcistickim afektom". Pacijent moze sanjariti da je slavan pop-pjevac, nogometa¹, umjetnik, znanstvenik ili politicar, ili da je nezamislivo bogat i mocan. Za narcisa je posebno zavodljiva mogucnost umjetnickog uspjeha, zbog dru¹tvene konstrukcije genija. Pojam "genija" izrazava srz narcizma - onaj kojega su dotaknuli bogovi i koji bez napora moze postizati velike stvari.

"Narcisticki gnjev" jo¹ je jedna vazna klinicka pojava. Narcis je mozda uspio konstruirati svijet manje ili vi¹e prema svojim potrebama, u kojemu, posluzimo li se poznatom Freudovom sintagmom, razni dvorjani drze "njegovo velicanstvo dijete" kao kap vode na dlanu, ili barem uspijeva obnoviti prolazne osjecaje narcistickog blazenstva uz pomoc droga, alkohola ili seksa, ili pak kupovanjem luksuzne robe. No, stvarnost ce se nametnuti prije ili poslije. Pacijenti otkrivaju da svoje potrebe moraju uravnoteziti s tuðima, da oni koji im pomazu nisu motivirani samo posveceno¹cu njima nego i nuzno¹cu zaraðivanja za zivot, ili jednostavno da stvarnost ima vlastitu logiku i ne pokorava se uvijek diktatu ljudske volje. Terapeut moze biti na ljetovanju upravo kada ga pacijent treba ili ce pak prekinuti seansu kada je pacijent u punom zamahu.

Takve pojave, u vecoj ili manjoj mjeri, mogu potaknuti izljev narcistickoga gnjeva. Pacijent ce metaforicki, a katkad i doslovno, toptati nogama, razbijati ili bacati skupocjene predmete ili pak podici glas. Kad god bi osjecao razocaranost, jedan takav pacijent bi se redovito stra¹no posvaðao sa suradnicima ili vozacima koji bi se poku¹ali prestrojiti pred njega. U terapiji se doimao otvorenim i prijemcivim, ali postupno je postajalo jasno da osobno shvaca i zamjera terapeutu sve njegove slobodne dane, zakljuciv¹i da ih uvijek rasporeðuje upravo tako da nastupaju u vrijeme kada je njemu potpora najpotrebnija. Kao dijete imao je dugotrajne ispade u kojima se neutje¹no bacao na zemlju i vri¹tao da je bolestan. Odrastao je uz hladne roditelje i proveo mnogo vremena u bolnici te je bio vrlo nesiguran i, poput Fisher-Mamblonina gu¹cica Felija, cinilo se da se prepu¹ta izljevima gnjeva kad god se osjecao ugrozenim, kao oblik "kompenzacijske aktivnosti". (Taj izraz odnosi se na naizgled irelevantan sklop pona¹anja, potaknut jakim emocijama koje se u tom trenutku ne mogu "izravno" isprazniti niti razmotriti.) Èini se da gnjev nudi odreðenu mjeru sigurnosti narcisu koji je u biti usamljen i li¹en osnove sigurnosti.

Ispod narcistickoga gnjeva lezi ono ¹to Mollon naziva "narcistickom ranjivo¹cu" ili, kako to naziva Kohut, "narcistickom ranom". Narcis je uhvacen u zamku cije su granice s jedne strane potreba da se osjeca posebnim, a s druge imperativna potreba za prilagoðavanjem stvarnosti. Poku¹ava stvoriti svijet koji ce pojacati njegov osjecaj posebnosti i vaznosti, ali ispod toga vreba ocaj, depresija i osjecaji beznacajnosti. U tim okolnostima, narcis je izlozen cak i najmanjim zamjerkama i odbacivanjima koje dovode u pitanje njihovu posebnost, kao i svakodnevnim, a katkad i iznimnim nesrecama i traumama koje im namece neumoljiva sudbina.

Opisana su dva suprotna klinicka modela narcizma. Rosenfeldovi narcisi "debele" i "tanke" koze prema terminologiji Glenna Gabbarda nazivaju se "neosjetljivim" i "hiperosjetljivim". Neosjetljivi narcisi nemaju razumijevanja za tuðe osjecaje i svojom arogantnom i sebicnom okrutno¹cu gaze preko le¹eva. Pona¹aju se pompozno i ekshibicionisticki. Hiperosjetljivi tipovi su stidljivi, inhibirani i usmjereni na sebe u svojoj ranjivosti na odbacivanje ili kritiku. Èini se kao da im "nedostaje jedna koza" i tako ih je lako emocionalno povrijediti da je njihovo ja tema svakog susreta. Anthony Bateman tvrdi da ti stereotipi nisu uzajamno iskljucivi i da su hiperosjetljivi mnogo manje krhki nego ¹to se cini, jer se ispod njihove ranjivosti krije snazan gnjev, dok naizgled neosjetljivi ljudi u terapiji cesto otkrivaju prazninu i ocaj.

Knjizevni primjeri narcizma

Ovidijeva verzija mita o Narcisu

Mnoga suvremena shvacanja o narcizmu mogu se u pocetnom obliku naci u klasicnom mitu o Narcisu, po kojemu je nazvan cijeli taj sindrom. Ovdje cu citirati Hughesov prijevod Ovidijeve verzije.

Prica ne pocinje s Narcisom nego s Tirezijom, jedinom osobom koja je zivjela i kao mu¹karac i kao zena, te koju su Jupiter i Junona pozvali da presudi u njihovoj raspravi o tome tko nalazi veci uzitak u spolnome cinu: mu¹karac ili zena. Tirezija je glasao za zene. (Premda je u nekim verzijama diplomatski odgovorio da iako zene dozivljavaju deset puta jaci uzitak, mu¹karci ga dozivljavaju deset puta ce¹ce!) Tada se Junona neobja¹njivo razljutila i oslijepila ga, a Jupiter, kako bi mu to nadoknadio, otvorio mu je unutarnje oko i darovao mu dar proricanja. Tako Ovidije otkriva narcisticke teme tjelesnog uzitka, zavisti i pote¹koca da shvatimo kako se drugi doista osjeca, posebno kada je obuzet zudnjom.
Narcis se rodio po¹to je njegovu majku Liriopu silovao rijecni bog Kefis. Od roðenja je bio iznimno lijep, tako da su i do Tiresije dospjela ogovaranja u kojima se pitalo moze li tako prelijepo stvorenje dugo pozivjeti. Tu se uvodi duboka tema prolaznosti ljepote i povezanosti izmeðu narcizma, zavisti i smrti.
Tiresija je odgovorio zagonetno: Narcis moze dugo pozivjeti "ne pozna li sebe". Paradoks je u fatalnim rijecima "ne pozna li ". Time se elegantno izrazava stra¹na dilema narcisa: on ili ostaje zauvijek zarobljen u sjenovitom svijetu samozaljubljenosti ili se oslobaða spona nepoznavanja sebe (¹to povlaci i nepoznavanje drugih), ali po cijenu smrti. Premda narcis misli samo o sebi, ironija je u tome ¹to on nikada ne moze doista spoznati sebe jer ne moze zauzeti gledi¹te izvan sebe i vidjeti sebe kakav "doista" jest. Kad bi mogao prihvatiti da ljepota prolazi, tada bi njegova ljupkost bila vrijedna slavljenja; time ¹to pompozno porice stvarnost gubitka i promjene, ta ljepota pretvara se u cudovi¹nost.

Narcis odrasta u prelijepoga mladica. Mnogi se zaljubljuju u njega, ali on ostaje dalek. Tada ga ugleda ¹umska nimfa Eho i istog trenutka bude obuzeta. Toj nekoc blagoglagoljivoj djevojci majka Junona oduzela je moc govora kao kaznu zbog toga ¹to ju je Jupiter iskori¹tavao kao mamac i razgovarao s njom dok je udvarao drugim zenama. Zato moze samo ponavljati rijeci koje cuje. Kako bi ona mogla izjaviti ljubav? Jednoga dana Narcis se izgubi u ¹umi i pozove svoje prijatelje: "Je li tko ovdje?" Eho se otkrije: "ovdje", doziva ona. Narcis se okrene i otrci: "Dotaci me rukama nemoj, necu ljubavi tvoje, i umrijet prije bih htio." Eho je ponizena i polagano umire od odbacene ljubavi, sve dok od nje ne ostane samo glas.

Narcisi slamaju srca. Ne vide posljedice svojih djela na druge. Privlace laskavce i ulizice, koji su pak i sami narcisticki traumatizirani i nadaju se odrazu njihove slave. Ehoina "Bozica-majka" (Junona) tako joj je zavidna na njezinu odnosu s "Bogom-ocem" (Jupiterom) da uni¹tava taj odnos oca i kceri, koji je bitan za zdrav zenski narcizam - odnos u kojemu kci u adolescentnoj dobi zna da je otac smatra lijepom ali istodobno u potpunosti po¹tuje njezinu seksualnost.
Hiperosjetljiva Eho postaje zrcalna slika neosjetljivog Narcisa. On je nedostupan, a ona vjecno zeli biti u njegovu narucju. On misli samo na sebe i okrutno je sebican; ona misli samo na njega i njezino poljuljano samopo¹tovanje ne obnavlja se ni u smrti. On se ne moze identificirati s drugima i tako uciniti njihove glasove svojima te time pro¹iriti svoju osobnost; ona pak ne posjeduje vlastiti glas i osuðena je na blijedo opona¹anje. Govoreci u okviru privrzenosti, oboje su tjeskobno privrzeni: ona predano prianja uza svoj objekt, a on je zauvijek odrzava na distanci.

I mnogi drugi nepovratno se zaljubljuju u Narcisa. Na kraju se jedan od njih u presudnom terapijskom potezu usuðuje suprotstaviti svome mucitelju. (Da, jedan od njih - cijeli mit prozet je naznakama biseksualnosti, kao da Narcis ne moze biti zadovoljan ljubavlju samo jednoga spola.)

Tako i on nek ljubi a nikada drago
Svoje ne osvoji!…*
Jednoga dana, zedan nakon lova, Narcis je na¹ao "bez gliba izvor" i ondje, kada se nagnuo da pije:
Hoce da ugasi zeðu, al' nova zeða mu raste.
Pijuci krasan ugleda lik i opcinjen njime
S nadom ljubi ceg nema drzeci za t'jelo sjenku.
Samome sebi se divi, nepomicno motri i stoji
Slican istesanome iz parskoga mramora kipu.*

Vatreno se zaljubljuje u vlastitu sliku. No ¹to vi¹e poku¹ava zagrliti sebe, poljubiti usne koje mu se primicu, to se vi¹e razocarava i pati. Oplakuje svoju sudbinu. Vjecno odvojen od objekta svoje ljubavi, on prvi put dozivljava gubitak i tugu. Na kraju, spozna sebe:

Ta ja sam to! vec vidim, i oblik ne vara moj me.
Gorim od ljubavi k sebi, i priticem vatru i nosim.
©to cu? Molit se dati il' molit? a moliti ¹to cu?
O da od svojega kako razlucit se tijela mogu!*

Shvaca da mora umrijeti. "Zivotu mojemu nema / Trajanja dugoga vec". Na kraju osjeca suosjecanje prema drugome: "Htio bih, onaj dulje da zivi, kojega ljubim." Kada umire, umire i njegovo promatracko ja - ali cak i kad prelazi rijeku Stiks ne moze se suzdrzati da ne pogleda svoju sliku u vodi. U trenutku smrti preobrazava se - metamorfira - u prelijepi cvijet. Cvijet narcisa, njegova delikatna ca¹ka i zavodljiv miris, jo¹ i danas nas podsjecaju na Tiresijino proro¹tvo.
Tiresija je poput dobra psihoanaliticara znao da, zelimo li psiholo¹ki opstati, moramo nadrasti svoj narcizam. Ako uspijemo prihvatiti vlastitu prolaznost i smrtnost, moci cemo se preobraziti - na¹e samopo¹tovanje bit ce postojano i bit cemo blagoslovljeni unutarnjom ljepotom. Ne uspijemo li, zivot ce nam biti kazna, a mozda cemo biti osuðeni na smrt od vlastite ruke, jer na¹ narcizam bit ce sve zahtjevniji i ustrajniji. Ranjivost koja nas je navodila da se klonimo vezâ za¹titit ce se debelom kozom. Voleci samo sebe, zavidimo onima koji mogu stupati u odnose s drugima, i cinimo sve da ih uni¹timo, sluzeci se svojom ljepotom kao oruzjem.

Shakespeare: Sonet 62

Za Shakespeareova protagonista, cin pisanja je proces samootkrivanja:

Samoljublja grijeh me obuze posvema,
I oko, i du¹u, i svaki moj dio.
I nikakva lijeka tome grijehu nema,
Tako mi je cijelo srce ispunio.

Ovdje je ton donekle ironican. Je li voljeti sebe doista grijeh? Dobro zasnovan, zdrav narcizam mora se "utemeljiti u srcu" da bi ispunjavao svoju funkciju i odrzavao nam glavu iznad virova zivotnih nedaca. No ipak, narcis koji vidi samo sebe je izgubljen. Opsjednut je zavi¹cu, neprekidno se mora hvalisati usporeðujuci se s drugima. Poput Snjeguljicine pomajke, on se hvali:

Nema regbi ljupka lica kano moje,
Iznad svih u svim se vrijednostima penjem.
No kada se pri¹ulja starost, sve je izgubljeno, jer se ljubav prema sebi pretvara u prezir prema sebi:
Ali kad se zagledam u zrcalu dublje,
Ugruhan i strt od ¹tavljene starine,
Ba¹ usuprot citam svoje samoljublje:
Ta bi samoljublja bile opacine.

Do razrje¹enja dolazi u posljednjem dvostihu, koji, poput Tiresijina paradoksa, pociva na metamorfozi:

Tebe, sama tebe, ja u sebi dicim,
Svoju dob ljepotom tvojih dana licim.

Razrje¹enje narcizma je voljeti drugoga. No, za razliku od Narcisa koji cezne za razdvajanjem izmeðu sebe i voljenoga, Shakespeare istice aspekt stapanja u ljubavi. "Ti" i "ja" tvore jedinstvo u kojem nema razlike izmeðu sebe i drugoga, u kojemu se ljubav prema sebi stapa s objektnom ljubavlju, ili kako je to rekao Freud:
Doista sretna ljubav odgovara primalnom stanju [tj. ranom djetinjstvu] u kojemu se objektni libido i ja-libido ne razlikuju…

Zaljubljenost i uni¹tava i cuva narcizam - prvo, u prakticnom smislu, voljeti znaci pobjeci od sebe, ali nam pomaze i da se dobro osjecamo u sebi, i drugo, u teorijskom smislu, ljubav prema sebi nadilazi se u projekcijskoj identifikaciji sa slikom voljene osobe, u kojoj se ona preobrazava u velicanje njezina postojanja. "Licenje" narcisa koji stari - ¹minka, kreme za pomlaðivanje i estetska kirurgija - preobrazava se u uzajamnoj sreci i sjaju voljene osobe.
Sonet 62 vjerojatno je napisan za Shakespeareova mladog i lijepog aristokratskog mecenu. Dakle, osim ¹to nudi djelomicno rje¹enje za unutarnji problem narcizma - prolaznost - mozemo ga shvatiti i kao izraz narcizma, jer se temelji na ljubavi starijeg mu¹karca prema mlaðem, pri cemu stariji projicira vlastiti narcizam na mladost.

Prema Freudovoj shemi:
Osoba moze voljeti u skladu s narcistickim tipom:
(a) ono ¹to ona sama jest (tj. sebe)
(b) ono ¹to je sama bila
(c) ono ¹to bi sama htjela biti…
Narcis i pjesnik na pocetku soneta pripadaju kategoriji (a). U pretposljednjem stihu naznacuje se da sve vrste ljubavi - a zasigurno i sva zaljubljivanja - sadrze element narcizma, po tome ¹to je ljepota i u ocima promatraca i u odvojenosti voljene osobe. U posljednjem stihu navodi se da prijelaz s (a) na (b) i (c) moze znaciti napredak, ali i dalje unutar granica narcizma. Prema Ovidiju, mozemo pretpostaviti da istinski relacijska ljubav ovisi o sposobnosti i za stapanje i za razdvajanje. Za razliku od narcisticke i "ehoisticke" ljubavi, takva ljubav je i vjecna i prolazna, jer ovisi o sposobnosti da u isti mah i vjerujemo i podnosimo odvojenost i gubitak.

Wilde: Slika Doriana Graya

U Wildeovu romanu Slika Doriana Graya izvrsno su ilustrirane sve tri Freudove varijante narcizma. Taj roman sadrzi jednu od klasicnih slika narcizma - dijabolican pakt u kojemu narcis pobjeðuje starenje tako ¹to svijetu prikazuje vjecno mlado lice, dok je istinski uzas njegova unutarnjeg sebstva prikazan na grotesknom portretu zakljucanom u njegovu privatnom sveti¹tu.
Roman pocinje nizom epigramskih izjava o umjetnosti. To su u biti antipuritanska velicanja "beskorisnosti" umjetnosti i vrhunske vaznosti umjetnosti kao vrijednosti po sebi. Ona predstavljaju jo¹ jednu metamorfozu narcizma. Pretvarajuci svoj narcizam u umjetnost, Wilde nadilazi svoju usmjerenost prema sebi, jer "umjetnicka ljepota" (suprotstavljena "stvarnoj ljepoti") ne blijedi i oblik je komunikacije. Èak i destruktivni narcizam pronalazi opravdanje: "Porok i vrlina umjetniku su graða za umjetnost."
Roman se usredotocuje na tri glavna lika, a svaki predstavlja dio Wildeove licnosti. Zlatni mladic Dorian je nevjerojatno lijep mlad mu¹karac; lord Henry Wotton, prethodnik Algernona u Vazno je zvati se Ernest, duhovit je i okrutan lukavac koji uzima Doriana u svoje okrilje, a Basil Hallward je slikar zastra¹ujuce nadarenosti, ciji portret Doriana ima tako magicna svojstva.
Dorian promatra svoj portret i zami¹lja faustovski savez:
Kako je to tuzno! Ostarjet cu i bit cu uzasan i odvratan. No ova slika zauvijek ce ostati mlada. Nikad nece biti starija od dana¹njega dana lipnja… Kad bi moglo biti drukcije! Sve bih dao za to… Za to bih dao svoju du¹u!
Roman pociva na meðuigri izmeðu Wottona i Dorianova narcizma. Obojica uzbuðuju jedan drugoga: Graya uzbuðuje Wottonov intelekt i lakoca dru¹tvenog ophoðenja, a Wottona Grayev izgled i nevinost, te cinjenica da njime moze manipulirati kako hoce. Dorian se zaljubljuje u mladu i lijepu glumicu Sibyl Vane, ali poput pravog narcisa ne gaji istinske osjecaje prema njoj nego ga samo uzbuðuje pomisao na to da posjeduje nekoga kome se dive svi drugi. Tako ona zamjenski pro¹iruje opseg njegova narcizma i laska mu njezina ljubav prema njemu. No tada na svoj uzas shvati da je drugi smatraju posve obicnom i netalentiranom. Pocinju ga proganjati prizemne zamjerke o pripadnosti nizem dru¹tvenom sloju i on je ostavlja. Ona je skrhana i pocini samoubojstvo, zbog cega se Gray prepu¹ta porocnom i opakom zivotu. Pada pod utjecaj Rosenfeldove mafije i ne nalazi izlaz. Premda njegov izgled ostaje nepromijenjen, tajni portret otkriva okrutnost i ruznocu njegove du¹e.

Dok se roman pretapa u gotsku pricu strave i uzasa, Hallward posjecuje Graya u uzaludnu poku¹aju da ga popravi. Gray tada otkriva "svemoc" i grandioznost narcisa: "Pokazat cu vam svoju du¹u. Vidjet cete ono ¹to zami¹ljate da moze vidjeti samo Bog." Potom Gray suocava Hallwarda s ocajem narcisa. Poput samog Narcisa kada je napokon shvatio da njegov voljeni koji mu izmice nije nitko drugi nego on sâm, tako i Gray shvaca da ga je njegova potraga za vjecnom mlado¹cu osudila na to da nanosi i trpi neizrecivu patnju. Hallward mu nudi priliku da se pokaje, ali destruktivnost prevladava i Gray izbode slikara na smrt. Gray uspije izbjeci osveti Sybilina brata i iskazuje tragove kajanja kada odluci da nece iskoristiti drugu zaljubljenu zenu, Hetty Merton. Ponovno gleda sliku, u nadi da ce se njegov milosrdni cin vidjeti na slici, ali prekasno je za to: njegovi grijesi ne mogu se tako lako izbrisati. Na kraju krvavim nozem uni¹tava magicno platno. Potom se ru¹i i njegove sluge ujutro nalaze tijelo ruznog starca, dok je platno netaknuto i prikazuje mladica u cvijetu mladosti, iz vremena kad je slika nastala prije dvadeset godina.
Vjerojatno je da ce narcis postati suicidalan u trenutku narcistickog kolapsa. Roman Dorian Gray je groteskan jer je u njemu izvrnut normalan odnos izmeðu fantazme i stvarnosti. Zavodljivost umjetnosti je u njenoj sposobnosti da stvori umjetnu stvarnost koja je i izraz narcizma i oslobaðanje od njega u samospoznaji. Tako u pjesmi Seamusa Heaneyja "Osobni Helicon" pjesnik opisuje svoju ocaranost izvorima, u koje bi neprekidno gledao kao dijete. To usporeðuje sa svojim pjesni¹tvom u odrasloj dobi: "Pjevam / da vidim sebe, da vidim odjek tame."

Teorije narcizma

Teorije o narcizmu potaknule su zestoku raspravu meðu psihoanaliticarima, a odnose se na dva glavna pitanja. Prvo se tice odnosa izmeðu primarnog i sekundarnog narcizma, a drugo na mentalno zdravlje u narcistickim pojavama opcenito.

Primarni i sekundarni narcizam

Freud je razlikovao primarni narcizam, normalan razvojni stupanj u ranom djetinjstvu, na putu prema stanju objektnih odnosa, i sekundarni narcizam, u kojem pojedinci regresivno uzimaju sebe kao primarni objekt ljubavi, a ne drugoga. Sekundarni narcizam relativno je neprijeporan. Odnosi se na niz gore opisanih razlicitih stanja u kojima su ljudi patolo¹ki obuzeti sobom, nisu sposobni za meðuljudske odnose, drugima pristupaju kao sredstvu za sebicne ciljeve, pribjegavaju pona¹anju kojim ugaðaju sebi, tj. ovisnosti o drogama, namjernom samoozljeðivanju ili promiskuitetnom seksu; postaju ovisni o sebi na nacin koji dovodi njihova poraza, itd.
Glavna rasprava usredotocila se na precizno znacenje pojma primarnog narcizma i na pitanje odnosi li se on na ikakvu stvarnu pojavu. Freudova prvotna pomisao bila je da dijete - nakon stadija autoerotizma, ali prije no ¹to postane svjesno da je majka posebno bice, i da ju se kao takvu moze voljeti - narcisticki investira sebe u ljubav koju je osjecalo prema majci. No poslije se Freud sluzio tim izrazom u opcenitijem smislu, kako bi oznacio nediferencirano postojanje prije no ¹to je dijete razvilo cak i rudimentarno ja ili sebstvo. U tom stanju, dijete se kupa u majcinskoj njeznosti i brizi i prozeto je blazenim osjecajima ljubavi i voljenosti, osjecajima koji nisu usmjereni ni prema objektima ni prema sebi, a mozda su oboje istodobno.
Kako je psihoanaliza napu¹tala perspektivu usmjerenu prema libidu i preuzimala interpersonalnu perspektivu, to poimanje dovodilo se u pitanje. Michael Balint i Ronald Fairbarn tvrde da smo od roðenja usmjereni prema objektnim odnosima, a cini se da Sternova istrazivanja djecjeg pona¹anja potkrepljuju to gledi¹te. Djeca od roðenja stupaju u intenzivne interakcije s majkom i npr. u prvim satima zivota razlikuju miris mlijeka vlastite majke od mlijeka drugih majki. Melanie Klein tvrdi da je ja dojencadi aktivno ukljuceno u mentalne procese kao ¹to je razdvajanje, idealizacija i denigracija. U toj shemi nema mnogo mjesta za pojam primarnog narcizma. Kao ¹to kaze Symmington: "Jedini narcizam koji doista postoji… jest sekundarni narcizam."
Prijeporna je cak i izvorna konceptualizacija sekundarnog narcizma. Freud je smatrao da su homoseksualnost, psihoze i hipohondrija primjeri sekundarnog narcizma u kojemu je libido usmjeren unutra, prema sebi, a ne van, prema drugome. Danas ce rijetko tko tvrditi da ljudi koji pate od shizofrenije ne stvaraju objektne odnose. Ako ni¹ta drugo, oni su zapravo interpersonalno preosjetljivi. Posve su zastarjele i slicne krute distinkcije izmeðu homoseksualne i heteroseksualne vrste ljubavi. Mnogi homoseksualci formiraju zrele odnose ljubavi, a heteroseksualni izbor objekta cesto je narcistican, u smislu odabira "trofejnog partnera" cija je glavna psiholo¹ka uloga pojacavati subjektov narcizam poticanjem zudnje u drugima.

Zdrav narcizam nasuprot patolo¹kom

Krajem 1960-ih Kohut je uputio vazan izazov tada uobicajenim poimanjima narcizma. On je tvrdio da treba odbaciti Freudovu zamisao o jedinstvenoj razvojnoj liniji od narcizma do objektnih odnosa. Prema Kohutu, rast i oblikovanje normalnog, zdravog narcizma samostalan je i nuzan razvojni proces. Umjesto da vidi narcizam kao ne¹to "lo¹e", ¹to nalazimo kod mentalno bolesnih, nezrelih i pogre¹no analiziranih pojedinaca, Kohut je tvrdio da je zdrav narcizam preduvjet za uspje¹an zivot, koji ukljucuje objektne odnose, i da pojavu sekundarnog narcizma treba shvacati kao "ostatke" normalnog procesa narcistickog sazrijevanja.
Kohut citira slavnu Freudovu izjavu da: "mu¹karac koji je bio majcin miljenik cijelog se zivota osjeca kao osvajac; uvjerenost u uspjeh cesto vodi prema stvarnom uspjehu", a navodi i odlomak iz poglavlja "Obozavanje djeteta" u romanu Barchester Towers Anthonyja Trollopea, u kojemu majka promatra svojeg djecacica:
"Kako ima¹ slatke nozice!" rekla je zanesena majka. "Sunce moje, eto ¹to si ti. I ima¹ najljep¹e male slatke nozice na cijelome svijetu…"
Moja istrazivanja pokazuju da je u ljudi koji su poslije patili od narcistickih i borderline poremecaja taj proces cesto i¹ao pogre¹nim tijekom. Takvi pacijenti vjeruju ili da su bili nezeljeni, ili da su se rodili "usput", ili da su usvojeni; zatim, da ih je majka rodila u tako bolnim trudovima da vi¹e nije htjela imati djece, da su odgovorni za majcinu postnatalnu depresiju ili da je otac napustio majku zbog njih. Sve to govori o narcistickom ja koje trpi od roðenja.
Kada sve proðe kako treba, dijete pocinje stjecati osjecaj o sebi kao posebnom i dostojnom ljubavi i kadro je uzivati u zdravom ekshibicionizmu i vlastitoj velicini. Trogodi¹nje dijete koje skoci s kauca na mekanu prostirku, vicuci roditeljima "Gledajte me, letim!" nadahnut ce osjecaje topline i ponosa. Kada to dijete poðe u vrtic, roditelji ce dolaziti po njega sa "sjajem" u ocima - odmah ce uociti svoje dijete kako se istice meðu ostalom djecom, kao da zraci posebnim svjetlom. Ako roditelji ne mogu voljeti svoju djecu na taj nacin, posijat ce sjeme stida i samoprezira.
Kohut je skovao rijec "ja-objekt" kako bi opisao posebnost tih bliskih odnosa u kojima drugi nije ni dio sebe u potpunosti niti je posve odvojen od njega. Roditelji malog djeteta su ja-objekti, po tome ¹to ih se dozivljava kao produzetke sebstva, kojima dijete moze upravljati u odreðenoj mjeri. Odnosi s ja-objektom mogu se dozivljavati kao posve iluzorni i defanzivni - kao nacin izbjegavanja traumaticne spoznaje bespomocnosti i ranjivosti djetinjstva. No prema Kohutu odnos s ja-objektom protuotrov je za pretjeranu zaokupljenost autonomijom i odvojeno¹cu, ¹to on smatra endemskom patologijom zapadne kulture.
Kako se razvoj nastavlja, tako infantilna grandioznost (ili "svemoc") i ekshibicionizam treba ublaziti stvarno¹cu i samosvije¹cu. Kohut to naziva "optimalnom frustracijom" i izjavljuje:
Ako je dijete razmazeno (a ne optimalno frustrirano), ono zadrzava neobicno veliku kolicinu narcizma ili osjecaja svemoci; no istodobno se osjeca inferiornim jer ne posjeduje stvarne vje¹tine. Slicno tome, iskustva koja frustriraju… dovode do zadrzavanja fantazmâ o svemoci.
Postici odgovarajucu ravnotezu izmeðu neizbjeznih frustracija i ponizavajuce svijesti o bespomocnosti te¹ka je zadaca, a prema Kohutu, najbolje je da je obavljaju oba roditelja: s klasicnog edipovskog gledi¹ta, oceva je uloga da frustrira djetetov osjecaj da samo ono posjeduje majku. U isto vrijeme otac, ili "ocinsko nacelo" (koje moze ponuditi i majka ili mu¹ki roðak) pomaze djetetu da preobrazi svoju grandioznost i ekshibicionizam u ono ¹to Kohut naziva "bipolarnim sebstvom", cija su dva pola ideali kojima tezimo - i ambicija - rijec kojom Kohut oznacava osjecaj stvarne moci (za razliku od iluzija o svemocnoj kontroli) za ostvarenje tih ideala. Opet, vrijedno je napomenuti koliko cesto je djetinjstvo borderline pacijenata obiljezeno ocem koji zlostavlja, pije ili napu¹ta dom - a cesto i sve to zajedno.
Konacan udarac narcizmu je cinjenica na¹e smrti; pomirenje sa smrcu je obiljezje zrelosti i mudrosti. Prema Kohutu, uspje¹no prebroðeni narcizam vodi prema sposobnosti prihvacanja smrtnosti; vidjeti sebe kao jedinstvo znaci, bez precjenjivanja i podcjenjivanja, razviti smisao za kreativnost i humor te vjerovati svojoj intuiciji i empatiji. Paradoks tog procesa u tome je ¹to narcizam treba zdravo uspostaviti kako bi ga se moglo odbaciti.
Poznata je napomena Donalda Winnicotta o djetetu koje se tijekom terapije igralo zlicicom: drzalo ju je, nono3lo i udaralo njome. Victoria Hamilton takoðer je istaknula djetetovo stjecanje vje¹tine hvatanja predmeta kao ilustraciju zdravoga narcizma, ali u isti mah i njegova nadilazenja. Hvatanje je veliko postignuce za malo dijete i cesto se cini da pruza dojam vje¹tine i zadovoljstva - dijete ima pobjednicki pogled u ocima kada prvi put uspije uzeti svoju ¹alicu sa stola i prinijeti je ustima. To uzimanje je i bijeg od solipsizma djetinjstva. "Razmaziti" dijete - previ¹e mu pomagati na nacin koji ugrozava njegovu autonomiju - ometa taj proces otkrivanja svijeta.
U Kohutovoj shemi, nedostatni narcizam jednako je problematican kao i pretjerani narcizam, a patologija nastaje kada je normalni razvoj ja-objekta ometen. Umjerena kolicina onoga ¹to Britton naziva "epistemicnim narcizmom" - nepokolebljivom vjerom u ispravnost vlastitih zamisli - obiljezje je kreativnog i samopouzdanog sebstva. No prema Brittonu, Rosenfeldovu sljedbeniku, epistemicki narcizam u biti je defenzivan. U "destruktivnom narcizmu" pacijent osjeca takvu ugrozenost postojanjem ljudi izvan sebe o kojima ovisi, i osjeca takvu zavist prema njima da, kako bi odrzao svoj svemocan polozaj "gospodara svega svoga", mora uni¹titi objekt. Patolo¹ki aspekti narcizma - pona¹anje prema drugima kao prema sredstvu za ostvarenje cilja, okrutna usmjerenost prema sebi, manjak empatije - sve su to manifestacije te zavidne potrebe da se porekne vaznost objekta.
Zrcalnu sliku tog debelokoznog narcizma nalazimo kod krajnje ranjive pacijentice koja upravlja svojim objektom tako ¹to manipulira njegovim osjecajima. Metafora o sviracu iz legende koji je iz osvete svirkom namamio svu zdravu djecu u planinu, a ostavio samo sakata djecaka, izraz je nacina na koji takvi pacijenti mogu terapeutu pokazivati samo ranjeni dio sebe, a svoje zdrave aspekte prikrivati, pri cemu se oni mogu nesvjesno ocitavati u snovima i izljevima kreativnosti.
Kernberg slicno tome istice patolo¹ke aspekte narcizma, pri cemu postulira "grandiozno sebstvo stvoreno stapanjem stvarnoga sebstva, idealnoga sebstva i idealnoga objekta, cime nastaje idealizirana samodostatnost i subjekt postaje nedostupan za bliske odnose, ukljucujuci i analizu". Prema Kernbergu, narcis kaze:
Ne moram se bojati da cu biti odbacen zato ¹to nisam ostvario svoje idealno ja, ¹to bi jedino omogucilo da me voli idealna osoba koju zami¹ljam da bi me voljela. Ta idealna osoba, moja idealna slika te osobe i moje stvarno sebstvo su jedno, i to je bolje od idealne osobe za koju zelim da me voli, tako da mi vi¹e nikada ne treba nitko drugi.
Ili, kako kaze djecja pjesmica: "Ja ne volim nikoga, ne, jer nitko ne voli me."
Radikalna samodostatnost narcisa izravno je poricanje neizbjezne cinjenice roditeljskog seksa - cinjenice kojoj dugujemo svoje postojanje i nad kojom nemamo nikakvu moc ("Nisam trazio da se rodim" ocajnicki je krik depresivnog narcizma). Narcis zeli misliti o sebi kao o "samostvorenom covjeku", ali cijena koju za to placa je nesposobnost za "slobodnu komunikaciju u nesvjesnim dijelovima uma - za slobodne asocijacije.
Zakljucno, narcisticko sebstvo sadrzi tri sloja osjecaja: izvanjsko poricanje ovisnosti i posljedicno divljenje sebi; ispod toga skriva se jak oralni bijes i zavist, a u temelju svega je frustrirana ceznja za ljubavlju i paznjom.

Pristup privrzenosti

"Teorija privrzenosti" uvodi empirijski pristup u psihoanalizu. Ona istice vaznost za¹tite i sigurnosti koju nudi onaj pruza njegu djetetu (obicno majka), a ta osoba postaje "osnova sigurnosti" u opasnosti. Moze li teorija privrzenosti, koja se oslanja na empiriju i promatranje, pribliziti Kernbergovo i Kohutovo gledi¹te? Teorija privrzenosti pravi jasnu razliku izmeðu zdravog i suboptimalnog razvoja; prema toj teoriji, ta razlika nastaje u ranoj fazi psiholo¹kog rasta, pa se vec nakon prve godine zivota djeca mogu podijeliti na onu sa sigurnom i onu s nesigurnom privrzeno¹cu. Nesigurna privrzenost smatra se obrambenom reakcijom na suboptimalnu roditeljsku njegu - svojevrsnim odrzavanjem kontakta s pretpostavljeno "sigurnom" osnovom koju dijete zapravo odbacuje, jer je ona nedosljedna, psiholo¹ki smetena i nedostupna. Tako nastaju karakteristicni modeli nesigurnosti: izbjegavajuca, ambivalentna (prianjajuca) i neorganizirana.
U modelu sigurne privrzenosti majka je pristupacna i bliska. Kako kaze Winnicott, njezino lice je zrcalo u kojemu dijete pocinje pronalaziti i spoznavati sebe. Zdrav narcizam pocinje s njeznom, zrcalecom majkom: ona precizno odrazava djetetove osjecaje koji cine jezgru sebstva. Prisutno¹cu drugoga pocinjemo spoznavati i prihvacati sebe. Kada je privrzenost nesigurna, taj proces zrcaljenja je poremecen. Zrcalo moze biti prazno i neosjetljivo (¹to vodi do modela izbjegavanja), prozeto osjecajima roditelja a ne osjecajima djeteta (model ambivalentnosti), ili kaoticno i konfuzno (model dezorganizacije).
Moze se smatrati da Narcis tipizira strategiju izbjegavanja, s Eho strategiju ambivalentnosti. Buduci da je sina rodila nakon silovanja, Liriopa je mozda od pocetka imala negativne osjecaje prema Narcisu. Taj "duh u kolijevci" znacio je da njezin bespomocan gnjev prema njegovu ocu mozda stvara agresivan model njege djeteta, u kojemu Narcis, trazeci neki oblik sigurnosti, potiskuje svoje osjecaje ljubavi i poku¹ava biti emocionalno samodostatan. Mozda porice stvarnost roditeljskog seksa koji je bio uzrok njegova postojanja i njeguje fantazmu da je sam sebe stvorio. Njegova ljepota jamci da mu je taj odnos prema sebi uvijek ponuðen, ali njegov potisnuti gnjev zbog toga ¹to ga je majka odbacivala znaci da ne moze vjerovati drugome i tako uspostaviti sigurnu osnovu te umjesto toga iskori¹tava ljude na okrutan i neobranjiv nacin. Kad bi bio u ¹koli s vr¹njacima, Narcis bi bio nasilnik koji se obara na zrtve kao ¹to je Eho.
Suprotno njemu, Eho je primjer ambivalentne privrzenosti: njezino sebstvo postoji samo kao reakcija na druge, a nikada kao aktivan agens. Njezin narcizam je u tom metamorfnom smislu antinarcistican. Da bi postigla minimum sigurnosti, jedina joj je nada da prianja uz objekt.
U daljem razvoju se modeli vanjske sigurnosti s roditeljima internaliziraju kao predodzbe sebstva, drugoga i njihovih raznolikih odnosa (na primjer, tjeskobno sebstvo i reakcije "sigurne osnove" na njega, koje mogu biti sigurne i nesigurne). Te predodzbe zauzvrat oblikuju odnose s bliskim osobama. Cijeli taj proces dijelom ovisi o sposobnosti roditelja da vidi dijete kao posebno bice. Unatoc svim svojim problemima, Narcis i Eho barem imaju koherentno sebstvo, pa makar se ono temeljilo na ustrajnoj samodostatnosti u slucaju Narcisa, a na prisilnom prianjanju u slucaju Eho. U izbjegavajuceg Narcisa to ce se razviti u grandiozno ja, a u slucaju ambivalentne Eho, u isprano ja. Kako Narcis porice vaznost sigurne osnove i uzima sama sebe kao svoj objekt, on iskazuje upravo klinicka obiljezja narcizma. Eho je pak podlozna ovisnosti i negativnom narcizmu; jedina njezina sigurnost, u smislu unutarnjeg objekta uz koji ona moze prionuti, jest ocrnjujuce nad-Ja, koje je izvedeno iz Junonina gnjeva.
Izbjegavajuca i ambivalentna strategija ukljucuju ili apsorpciju nekih funkcija nuznoga Drugoga u sebstvo ili "projekciju" znacajki sebstva na objekt uz koji se prianja, pripisujuci vlastite osobine drugome. Za razliku od te dvije strategije, "dezorganizirana" osoba, koja nema konzistentna sredstva za postizanje makar djelomicne sigurnosti, pribjegava bizarnim metodama kako bi se barem priblizila sigurnoj osnovi. Dezorganizirani ljudi nemaju koherentnu predodzbu Drugoga i moraju se oslanjati na razlicite oblike raskola u sebi samima kako bi stvorili privid sigurne osnove. U "narcistickim" pojavama, poput zarezivanja tijela britvicom (na primjer, u tzv. granicnom poremecaju licnosti) i samoizgladnjivanja (u anorexia nervosa), tijelo postaje "Drugi" prema kojemu patnik uspostavlja odnos, premda na patolo¹ki nacin.
Psiholo¹ki, a do neke mjere i fizicki opstanak ovisi o sposobnosti da se uspostavi blizak odnos privrzenosti i tako utemelji vanjska sigurna osnova u stvarnosti i "unutarnja sigurna osnova" unutar sebstva. Odnos prema toj sigurnoj osnovi je zdravo narcistican, u smislu da subjekt dozivljava kako je drugi tu radi njegove dobrobiti i sigurnosti. Uspostava te osnove je nuzna kako bi subjekt vidio drugoga kao posebno bice i istrazivao svijet zajedno s njime - ukratko, kao bi uspostavio objektni odnos.
Klinicki fenomen narcizma moze se smatrati poku¹ajima da se sebstvo koristi kao surogat sigurne osnove. Za hiperosjetljivu, "ehoicnu" osobu, to znaci smatrati svoje tijelo ili sebstvo sigurnom osnovom, sve vi¹e prianjati uz njega, jer ¹to se jace prianja uz njega, tim vi¹e ono postaje upitno kao izvor sigurnosti, a zbog toga prianjanje postaje jo¹ jace. Neosjetljivi narcis postize djelomicnu sigurnost na drugi nacin. Ocajavajuci zbog uzajamnosti, on se oslanja na uvjeravanje i moc kako bi odrzao nekakav odnos s drugima. Njegova vlastita temeljna bespomocnost stvara nepodno¹ljivu zavist, cime se zauzvrat potice zavist i u drugima, te se tako pribavlja njihova pozornost, premda izdaleka.
Integrativno gledi¹te: nastanak i preobrazbe narcizma
Model mentalnog razvoja koji je predlozio Erik Erikson sadrzi niz stupnjeva, pri cemu svaki od njih ima pozitivan i negativan pol: temeljno povjerenje nasuprot nepovjerenju, autonomija nasuprot stidu i sumnji, djelovanje nasuprot podloznosti, generativnost nasuprot stagnaciji i integritet nasuprot ocaju. Na kraju ovog odjeljka predlozit cu slican model, koji integrira razlicite aspekte narcizma, i zdrave i patolo¹ke. Opisani stupnjevi nuzno su artificijelni i dodaju se jedan na drugi kako razvoj napreduje. Svaki od njih moze se aktivirati u bilo koje doba.

Prvi stupanj, prva godina zivota - siguran osjecaj stvaralackog sebstva u odnosu prema pristupacnom drugom.

Ovdje je najvaznija roditeljska prijemljivost: empatija, zrcaljenje i pristupacnost. Dijete koje se njeguje uobicajenom roditeljskom predano¹cu osjeca se "posebnim", jedinstvenim, sredi¹tem vlastitog univerzuma. Ono je osjetljivo bice, odvojeno od drugih osjetljivih bica. Znajuci da je njegova rijec zapovijed za roditelja, ono pocinje tolerirati razdoblja razocaranja i odvojenosti. Pomaze mu se da posegne u svijet vjerujuci da ce ga on docekati s prihvacanjem i rado¹cu. Tu su zaceci samopo¹tovanja, ili zdravog narcizma. Obratno, u nedostatku roditeljske prijemljivosti dijete moze dozivjeti osjecaje unutarnje praznine, straha, beznacajnosti, nemoci i razdoblja neutje¹noga gnjeva. Pritom su u najvecoj opasnosti djeca te¹ka karaktera i ona koja imaju tjelesne mane.

Drugi stupanj, druga godina zivota - narcisticko ulaganje u tijelo i njegovu rastucu moc.

Na tom stupnju nastaje zdrav ekshibicionizam. Roditelji se vesele kada njihovo dijete ostvaruje razvojne ciljeve, kada pocinje hodati, govoriti, stjecati kontrolu nad funkcijama izlucivanja - i istrazivati svijet. Sigurna osnova nije samo izvor sigurnosti nego i ohrabrivanja i odobravanja. Dijete prozima svoje tijelo sjajem zdravoga narcizma i uziva u sjaju roditeljskog oka kada ulazi u dru¹tvo vr¹njaka i prijatelja. Roditelj koji je pod stresom ili u depresiji, koji je agresivan ili odbacuje dijete, koji je prezauzet ili pun gorcine, omalovazavat ce ili nece ni primijetiti djetetovu nespretnu potrebu da izaziva taj sjaj, ¹to vodi prema zacecima stida i razocaranosti u sebe - obiljezjima narcisticke ranjenosti.

Treci stupanj, treca godina zivota - poceci optimalne frustracije

Zdrav narcizam zna svoja ogranicenja. Dijete koje je narcisticki vezano za majku ne moze staviti svoje nade i ambicije na ku¹nju stvarnosti. Americki ideal (i iluzija) "iz kolibe u Bijelu kucu" mora se ublaziti sposobno¹cu razlikovanja kula u zraku od stvarnosti. U Lacanovoj shemi, "nom du pere", ali i "non du pere" ("ime oca" ali i "ne oca") postavljaju granice narcizmu, ali i pomazu djetetu da osjeti da pripada roditeljskom klanu, ali i covjecanstvu. Dru¹tveni narcizam pocinje obuhvacati pojedinacni narcizam. Bez tog procesa, postoji prijetnja da ce grandioznost i poricanje stvarnosti opstati.

Cetvrti stupanj, adolescencija - ideali i ambicije

Zdravi adolescenti imaju junake, nade, ambicije, strastvena uvjerenja i tajne snove. Narcisticki ranjen adolescent zivi u ocaju i depresiji, smatra da je svijetu do¹ao kraj, opsjednut je smrcu i prkosi joj riskantnim pona¹anjem ili pak bjezi od nje u regresivno povlacenje. Tijelo postaje izvorom uzitka i ponosa, ili pak omrznutim teretom koji ne uspijeva zadovoljiti nemoguci ideal. Pr¹tanje kreativne energije obiljezje je zdrave vjere u sebe i na tom stupnju ne treba ga ocjenjivati ni mjeriti. Gnjev i destruktivnost izrazavaju narcisticke osjecaje neuspjeha da se pronaðe zrcaleci ideal.

Peti stupanj, odraslo doba - prijenos narcizma na sljedeci nara¹taj

Osjecaj svemoci slabi i zamjenjuje ga stvarna moc. Zdrava odrasla osoba pocinje spoznavati svoju snagu i slabosti. Osjeca zadovoljstvo sobom, svojim vezama, obitelji i dru¹tvom. Svoje narcisticke nade ulaze u svoju djecu. Planira i ostvaruje projekte. Neostvarene ideale zamjenjuje ljubavlju prema istini. Neuspjehe jednostavno prihvaca. U meðuvremenu, nezdravi narcis uspostavio je svijet usmjeren na sebe, cime potice zavist ili pak zbog vlastite zavisti potkopava mogucnost da bude blizak s drugima. Dovoljan je sam sebi i postaje sve vi¹e zaokupljen sobom - ili je preosjetljiv na svako zanemarivanje ili pak brutalno krci put prema "vrhu", gdje nalazi vlastito samovelicanje i ponizavanje drugih.

©esti stupanj, pozno doba - stjecanje mudrosti

Prema Kohutu, uspostavljanje zdravog narcizma i optimalne frustracije usmjeravaju osobu na put koji vodi prema sposobnosti da se svijet vidi onakvim kakav jest, da se prihvati stvarnost vlastite smrti, da se vjeruje svojoj intuiciji i empatiji, da se pronaðe izvore kreativnosti i humora, te na kraju, da se stekne odreðena mjera mudrosti. Ako se te preobrazbe ne odviju, dolazak poznog doba potice osjecaje uzasa zbog neizbjeznosti vlastita nestanka. Depresija i beznaðe postaju uvijek prisutne mogucnosti. Narcizam se moze iskazati u sve jacoj hipohondriji, beskrajnom razmi¹ljanju o pro¹lim postignucima i neuspjesima, ili pak u tiraniji u kojoj u odnosima vlada moc, a ne uzajamnost.
U tome modelu zdravlja i patologije zadaca terapije, bez obzira na stupanj razvoja na kojemu nastupa, jest pronaci sjeme zdravih narcistickih teznji i smanjiti utjecaj patolo¹kog narcizma.

Psihoterapijsko lijecenje narcistickih problema

Kriticari psihoterapije - mozda motivirani puritanizmom koji je Oscar Wilde tako silovito ¹ibao - optuzuju je da ugaða klijentima, da je to luksuzna razbibriga za one koji nemaju ni¹ta pametnije raditi u zivotu: drugim rijecima, da njeguje narcizam umjesto da pomogne u njegovu nadilazenju. Dakako, u najgorem slucaju, psihoterapija moze ohrabrivati one aspekte psiholo¹kog zivota koji su tipicni za sam narcizam: zaokupljenost sobom i beskrajnu regresiju, pretjerani osjecaj da ne¹to zasluzujete, nerealisticke nade da se sve nepravde iz pro¹losti mogu ispraviti uz dovoljnu dozu terapijske ljubavi i suosjecanja. Ta tendencija psihoterapije da postane "sama bolest za koju tvrdi da je lijek" jo¹ je jedna od preobrazbi narcizma, zrcalna slika Wildeove samosvjesne uporabe narcizma kao umjetnickog izrazajnog sredstva u svrhu nadilazenja narcizma. Pozitivnije gledi¹te, koje je volio zastupati Carl Jung kada je usporeðivao zapadni s istocnim putom prema prosvjetljenju, glasi da je nuzno pronaci vlastito sebstvo prije no ¹to se moze razmi¹ljati o mogucnosti njegova nadilazenja - ili, kako se to popularno kaze, morate voljeti sebe da biste mogli poceti voljeti druge.
Rad s narcisticnim pacijentima tezak je na vi¹e nacina. Sljedece tri vinjete ilustracije su nekih svakodnevnih dilema koje oni postavljaju psihoterapeutima.

Prva vinjeta:

Cetrdesetogodi¹nji odvjetnik Bill do¹ao je u bolnicu nakon gotovo fatalnog poku¹aja samoubojstva. Imao je vrlo uspje¹nu karijeru, ali zadovoljstva u uspjehu nikada nisu bila trajna, a zelja za smrcu proizi¹la je iz dubokog osjecaja nezadovoljstva u braku i osjecanja otuðenosti od supruge. Bila je to tipicna sredovjecna narcisticka kriza. Taj veliki sporta¹, bonvivan, zavodnik i bogata¹ vodio je prazan i besmislen zivot. Upucen je na psihoanalizu, ali bili su praznici i nekoliko tjedana nitko ga nije mogao preuzeti. Pobjesnio je - bio je pun narcistickoga gnjeva. Kako analiticari smiju biti na odmoru, a njemu treba pomoc odmah, a ne za nekoliko tjedana? Ako se misle tako pona¹ati prema njemu, onda ce oni biti krivi za njegovu smrt. Psihijatar s njegova odjela ponovno je nazvao sve dostupne kolege, ali bez uspjeha. Bill je i dalje ustrajao na tome da bude primljen. Za¹to ga sâm odjelni psihijatar ne moze preuzeti? ©to je taj psihijatar tada trebao uciniti? Da je pristao lijeciti Billa, ne bi li tako samo povlaðivao njegovu narcizmu i plesao kako on svira, poput svih ostalih zrtava Billova zavoðenja? No da je odbio udovoljiti njegovu zahtjevu, ne bi li potkrijepio Billov jak osjecaj da ga nitko ne slu¹a i jo¹ dublje ga gurnuo u otuðenu samodostatnost?

Druga vinjeta:

Caroline je bila i hiperosjetljiva i neosjetljiva. Bila je usvojena kci u obitelji s dvije starije sestre koje su roditelji ocito vi¹e voljeli. Majka je postala nepokretna kada je Caroline imala trinaest godina i otada se od nje ocekivalo da se brine za majku i da zadovoljava oceve seksualne potrebe. U svojim tridesetim i cetrdesetim godinama imala je depresivne slomove zivaca i napokon je pocela odlaziti na tjednu psihoterapiju koja je unosila malo stabilnosti u njezin zivot i vi¹e je nisu morali primati u bolnicu. No kraj lijecenja nije se nazirao, a ona je idealizirala terapeuta i samu terapiju, pa je postignut kompromis da se seanse odrzavaju jednom mjesecno. Jedna od njezinih karakteristicnih osobina bila je da "pukne" kada se osjeca tjeskobnom ili odbacenom; jednom prigodom uzela je veliku dozu pilula i zakljucala se u prtljaznik svojega automobila: policija ju je uspjela pronaci tek kada se u potragu ukljucio helikopter. Takve epizode, uglavnom mnogo blaze, zadavale su mnogo brige njezinu suprugu i djeci; kad god bi nestala, odmah bi je poceli traziti i ne bi prestajali dok je ne bi na¹li ili dok se ne bi sama pojavila. Na jednoj seansi opisivala je jednu od novijih takvih epizoda, isticuci da suprug nije imao razumijevanja kad ju je napokon prona¹ao. Nakon mnogo godina pruzanja potpore, terapeut je iznenada osjetio jaku dosadu i razdrazenost. Ne razmisliv¹i, rekao je kako je njezin izmuceni suprug mozda bio gnjevan na nju; upitao ju je kako se suprug mora osjecati kada ona nestane. Caroline je problijedjela, usne su joj zadrhtale, izgledala je upla¹eno i ljutito, kao da ce istog trenutka izjuriti iz prostorije. Zavladala je petominutna ti¹ina. No ipak je ostala do kraja seanse, bez daljnjih incidenata. Morala je platiti racun i zamolila je terapeuta da joj posudi nalivpero. Napomenula je kako je nalivpero lijepo - i na vlastito iznenaðenje, terapeut joj je ponudio nalivpero kao nevoljni dar.
Tu vidimo kako se gnjev narcisa "tanke koze" cesto projicira na ljude oko njega, kako konfrontacija moze biti te¹ka i opasna, kako je vazno odrzavati terapijski potencijal, kako cesto se "nacelo oca" odbacuje u korist regresivnog "majcinskog suucesni¹tva" i kakvu krivnju moze osjecati psihoterapeut kada se suocava s takvim pacijentima.

Treca vinjeta:

Peter, koji je velik dio djetinjstva proveo u djecjim domovima, bio je klasican i ekstreman slucaj neosjetljivog narcizma; zivio je zivotom okrutne sebicnosti sve do pedesete godine. Lijecnik opce prakse nije ga uputio psihijatru zbog depresije, nasilnosti, alkoholizma, problema s policijom, usamljenosti ni zbog toga ¹to je bio sve manje fizicki privlacan zenama, nego zbog hipohondrije, koju dakako nikakvim lijekom nije mogao izlijeciti nijedan specijalist. Ulazeci u ordinaciju, Peter bi uvijek zapocinjao seansu istim pitanjem, koje je postavljao istodobno izazovnim, agresivnim, pristojnim i obrambenim tonom: "A kako ste vi, doktore?" Tu se javio ozbiljan tehnicki problem: kako protumaciti tu potrebu da upravlja terapijskom situacijom kao jo¹ jedan aspekt njegova narcizma, kao obranu od uspostavljanja odnosa koji se implicira u terapiji a on ga je smatrao prijetnjom, a da se pacijent pritom ne otuði i ne povrijedi.
Ti primjeri su ilustracija nekih cestih tema u terapijskom radu s takvim ljudima: zavodljivo pobuðivanje terapeutova narcizma; gnjev i zahtjevnost koji lako mogu potaknuti odbacivanje i tako pojacati pacijentov dojam da su ga razocarali svi osim njega samoga; na kraju, dosada ili zasicenost, ¹to takoðer moze dovesti do zanemarivanja pacijentove patnje.
Kohut i Kernberg predlazu vrlo razlicite pristupe tim pitanjima. Kohut opisuje tri karakteristicna modela prijenosa u terapiji narcistickih pacijenata: zrcaleci prijenos, idealizirajuci prijenos i "blizanacki" prijenos. Njegov savjet terapeutima jest - prihvacanje umjesto preranog tumacenja. Ili, kako je to rekao William Butler Yeats:

Polozio sam svoje snove tebi pod noge;
koracaj njezno, jer hoda¹ po mojim snovima.

Pacijent mora osjecati da moze uloziti svoje nade i snove u terapiju i terapeuta. "Terapeuti progonitelji" koji prerano i pregrubo tumace te fantazme kao obrambeni mehanizam samo ce produbiti narcisticku ranu koja je uopce dovela pacijenta na terapiju. No Kernberg smatra da opasnost lezi u povlaðivanju i istice da je ocrnjivanje samo sjena koja prati idealizaciju. Nagla¹ava kako je vazno obraditi negativni prijenos i pomoci pacijentu da stekne odgovarajucu brigu za objekte koje tako sebicno iskori¹tava. Pacijentu se mora pomoci i da se nosi sa svojim gnjevom i razocaranjem; ne smije ga se navesti da misli kako se terapijom mogu ispraviti pogre¹ke iz pro¹losti. Terapijski rad budi temeljne konflikte i nedostatke koji su vec doveli do narcisticke nadgradnje licnosti. To izaziva u najboljem slucaju odreðenu mjeru otpora, a u najgorem - pomisao na samoubojstvo. Rosenfeld je to izrazio ovako:
Kada se suoci sa stvarno¹cu ovisnosti o analiticaru, koji predstavlja njegove roditelje, posebice majku, pacijent bi najradije umro, prestao postojati, poricao cinjenicu roðenja, a i uni¹tio svoj analiticki napredak, jer on predstavlja dijete u njemu, za koje smatra da ga je stvorio analiticar, koji pak predstavlja roditelje.
No Kernberg priznaje da je to previ¹e za neke pacijente i da je u tim slucajevima potreban suosjecajniji pristup kako bi se odrzao terapijski savez.
Na kraju cu navesti neke od glavnih nacela koja po mojem mi¹ljenju pomazu u radu s narcizmom i njegovim razlicitim manifestacijama.
Terapeut mora prihvatiti idealizaciju svojeg odnosa s pacijentom, ali se istodobno mora suociti s pacijentovim prikrivenim ponizavanjem tuðih osjecaja i njegovom potrebom za svemoci i kontrolom.
Suocavajuci se s narcizmom, terapeut mora paziti da se ne pocne sluziti vlastitim polozajem moci i narcistickom nadmoci kako bi ponizavao pacijenta i dodatno smanjivao njegovo samopo¹tovanje.
Mora se izbjegavati i urotnicki odnos uzajamnog divljenja.
Podupiranje pacijentova narcizma moze biti legitimna terapijska strategija, posebno u suprotstavljanju kompulzivnom negativnom narcizmu i samoponizavanju. Terapeut mora pronaci pozitivan "zamah" koji djeluje kao protusila pacijentovim poku¹ajima da ponizi sam sebe.
Razocaranje terapeutom i terapijom je zdravo, ali ono treba biti postupno, a ne traumatsko. U terapiji s vremenskim ogranicenjem od pocetka treba razgovarati o njezinu kraju i tumaciti ga.
Terapeut mora biti kadar ograniciti i zahtjevnost narcisa "tanke koze" i gnjev "debelokoznog" narcisa.
Kreativnost, humor, zaigranost i snovi su pozitivne manifestacije transformiranog narcizma i oni su pres

[Bred]

Mit o ljubavi prema sebi:
Narcis i narcizam

Danasnja psihologija veoma vjeruje u vrline jakog ega. Razvoj ega i predodzba koju covjek stvara o sebi smatraju se vaznim faktorima za osobnost odrasle osobe. Pa ipak se narcizam - obicaj da se paznja usmjeri na sebe umjesto da se posveti vanjskom svijetu i drugima - smatra necim patoloskim. Uz to nam jungovska psihologija koja se zanima za nesvjesno, i arhetipska psihologija koja cijeni osobnosti s neizrazenim individualnim egom, ostavljaju dojam da je ego nekakav gresnik koji sve uzima doslovno i sklon je stvarati zbrku. Covjek bi se zakleo da je u igri moralna urota protiv ega, pogotovo ako tome jos dodamo i prastara religijska upozorenja protiv ega i samoljublja, ponos kao jedan od sedam smrtnih grijeha, itd.
Zauzimanje takvog stava i moralizam raznih napada na narcizam kao da ukazuju na to da dusa mozda laze kada odbacuje ego i samoljublje. Ono sto je u tolikoj mjeri lose, mora da nesto vrijedi.
Ne skrivaju li nasa hvalevrijedna odbacivanja narcizma i samoljublja nekakvu tajnu glede ljubavi duse?
Nije li nase obiljezavanje narcizma kao necega sramotnog samo obrana od potrebe za ljubavlju koju dusa osjeca?
Samom teorijom ovaj se problem ne moze do kraja objasniti. U svojoj praksi, cesto sam zacudjen kada mi neka inace razumna odrasla osoba suocena s teskim izborom svede sve ono sto joj se dogadja na obicnu recenicu "Nemam pravo biti egoista". Kada s njom zatim krenem istrazivati taj moralni imperativ, neizostavno pronadjem da je povezan s religijskim odgojem. "Naucila sam da nikad ne treba biti egoist" zakljucuje klijentica. Pa ipak, usprkos njenom inzistiranju na altruizmu, ta osoba se i dalje cini zaokupljena sama sobom. U svojoj zelji da bude nezainteresirana, samopostovanje sto ga osoba osjeca prema sebi pretvara se u nesvjesnu i nagrizajucu ovisnost o postojecim idejama i vrijednostima. Svaki put kad cujem "Ne zelim biti egoista" pripremim se na dugacku bitku s necijim egom.
Sto se tice narcizma, nasa opcenita netolerancija prema njemu znak je da tu postoji jos nesto. Nasa burna reakcija otkriva prisutnost necega vaznog sto se iza nje krije. U tiom smislu narcizam mozemo okarakterizirati "sjenom". Kada vidimo sjenu u drugome, objasnjava Jung, cesto prema njoj osjetimo odbojnost. To je zato sto smo tada suoceni s necim sto ne odobravamo u sebi samima, necim sa cime se borimo a sto u sebi sadrzi vrijednosti koje su drage dusi. Nas negativni stav prema narcizmu ukazuje na to da nasa preokupacija sadrzi u sebi nesto od tolikog vitalnog znacaja da to svakako moramo prikriti negativnim konotacijama. Nase moralno bice se uzalud trudilo drzati narcizam sa strane, ono svojim stavom otkriva da je tu prisutna dusa.
Kako prodrijeti kroz tu blatnjavu povrsinu da dodjemo do potrebe koja se krije zakopana u njoj? Za takvo sto trebamo pribjeci "mudrosti imaginarnoga". U slucaju narcizma, put koji treba slijediti jasno se ocrtava: moramo pregledati mit o Narcisu, po kome je ova smetnja i dobila ime.


(iz knjige "Briga o dusi" Thomasa Moora)

     

Narcis

Romanski pisac Ovidije nam u svojim Metamorfozama otkriva da legenda o Narcisu nije samo prica o mladicu koji se zaljubio u samoga sebe. Ona otkriva jos mnogo drugih suptilnih elemenata. Ovidije nam npr otkriva da je Narcis bio sin jednog boga rijeke i jedne nimfe. U mitologiji porijeklo cesto sadrzi istinu koja je poeticna. Po svemu sudeci, dakle, u Narcisu ima necega tekuceg i razrijedjenog a prema tome i u nasem vlastitom narcizmu... Kada smo narcisticni, nismo s obje noge na tlu (zemlja); ne mislimo jasno (zrak);ne izgaramo od strasti (vatra). Nalik smo likovima iz sna, fluidnim, bezoblicnim, koji vise plutaju u struji fantazma nego u sigurnosti vlastitog identiteta.

Jedan drugi ideal, znamen slavnog proroka Tiresijusa, pojavljuje se vec na pocetku price: "Dozivjeti ce starost", objavljuje on za Narcisa, "ako se nikada ne pogleda". To je cudno prorcanstvo: ono naznacava da ce Narcis u zivotu spoznati i zavoljeti sebe; i ta spoznaja ce ga odvesti u smrt. Ovaj aspekt mita ostavlja nas vise pod dojmom da cemo prodrijeti u kraljevstvo misterije nego naprosto nauciti nesto o nekom sindromu.
Kada nakon toga susrecemo Narcisa, on ima 16 godina i toliko je lijep da citav niz zenskih stvorenja cezne za njim. No golemi ponos ispunjava Narcisa, prica nam Ovidije, i nitko ne moze doprijeti do njega. Nimfa Jeka, koja se zaljubljuje u nj, osobita je po tome sto je u stanju jedino ponavljati recenice koje cuje. Jednog dana Narcis gubi iz vida svoje prijatelje i dovikuje:
"Ima li koga ovdje?
-Ovdje, ponavlja Jeka
"Dodji mi blize" kaze Narcis.
Kada se ona priblizi, Narcis uzmice.
"Smrt ce me odnijeti prije nego ti dam svoju moc", kaze on.
-Ti dam svoju moc - ponavlja Jeka onako kako zna.
U samom pocetku legende, Narcis jos uvijek ne poznaje sebe. Njegov narcizam jos nije pronasao svoju tajnu. Simptom je ipak vec na djelu; njegov egoizam i suzdrzanost ne dopustaju mu nikakav kontakt sa srcem. Tvrd kao kamen, on odbija sve ljubavne pokusaje priblizavanja. Opsesivna ali lazna ljubav prema sebi ne ostavlja mjesta nikakvoj intimnosti s drugima. Osjecaj da mu citav svemir odrazava njega samoga, simboliziran Jekom, ne zeli se odreci svoje moci. Kontakt s drugim, s bilo kojim objektom iz vanjskog svijeta, bio bi prijetnja krhkom osjecaju moci kojega odrzava zatvorenost u sebe i stalna samoobrana. Poput svih simtomaticnih ponasanja, narcizam otkriva svoje nedostatke u svom inzistiranju. Narcis neprekidno pita "Da li to dobro radim?" Mi pod tim moramo cuti sljedece: "Nije vazno to sto radim, ni trud kojega ulazem, jednostavno ne mogu osjetiti da radim dobro" Drugim rijecima, manifestacija narcistickog samoljublja sama po sebi ukazuje na nesposobnost da se sebe voli.

Jungovskim rjecnikom, u toj Narcisovoj udaljenosti, hladnoci i suzdrzanosti mozemo prepoznati puera, dijete psihe. Jeka je anima, dusa koja ocajnicki trazi da se spoji s mladicevom ljepotom. Ipak, u prisutnosti Narcisa dusa se umanjuje dotle da postaje obicna jeka. Narcizam nema dusu. Narcizam sebi prisvaja element duse, njezin utjecaj i vaznost, i svodi je na jeku vlastite misli. Dusa ne postoji. To je ono sto tvrdimo. Ili se pak radi o elektro-kemijskim promjenama u mozgu. Ili se sve svodi na ponasanje. Ili je stvar samo u sjecanju i uvjetovanosti. U nasem drustvenom narcizmu mi odbacujemo dusu. Mozemo mozda pripremati opcinski ili nacionalni budzet, ali potrebu duse ostavljamo nezadovoljenu. Narcizam ne daje svoju moc necemu tako apstraktnom kao sto je dusa.

Sva sreca, prica se dalje nastavlja. Jedna od mladih djevojaka koje Narcis odbacuje ga proklinje: "Neka se zaljubi tako da mu bude nemoguce osvojiti objekt svoje ljubavi"/ Dodje nam tako da izgovorimo slicnu kletvu kada nas pogodi arogancija necijeg narcizma. "Nadam se da ces jednoga dana i ti osjetiti kako je to voljeti nekoga tko ti ne uzvraca ljubav", dobacit ce nesretni u ljubavi. Osjecamo hladnocu nedostatka duse i izgovorimo kletvu koja je, poput Tiresijevog prorocanstva, zapravo skriveni blagoslov. Ako se kletva ostvari, prokleta osoba ce tada mozda biti promijenjena.
U mitologiji se kletve katkad ostvaruju na dramatican nacin. Boginja Nemesis cuje molbu i odlucuje na nju odgovoriti, sto nas vodi dalje kroz pricu u kojoj se navodno radi o kaznjenom ponosu. Na rubu jednog izvora, Narcisa ceka prozivljavanje opasne i psihoticne epizode transformacije....

[Bred]

 Kada se Narcis nagne nad izvor da se napije vode, ugleda na povrsini svoj lik i ostane nepomican. To lice kao isklesano u mramoru, taj vrat od bjelokosti - prica Ovidije - fascinirali su Narcisa (Primijetimo usput sliku cvrstoce tipicne za narcizam) Popout svih mladih ljudi koji su ga ranije zeljeli, Narcis takodjer cezne za tim likom. Uranja ruku u vodu, ali ga ne moze dohvatiti. "Ono sto trazis, kaze Ovidije, toga nigdje nema. Svrni svoj pogled i to sto volis ce zauvijek nestati"
Prorocanstvo se ispunjava.
Narcizam, vracanje sebi liseno duse i ljubavi, postaje sve vise i vise odraz njega samoga. On postaje savrsena nepomicnost, zadivljenost sobom, meditiranje nad vlastitom prirodom. Prvi put, mocan lik legende Narcis promatra samoga sebe. Ranije je njegova paznja usmjerena na sebe bila prazna; odsada ona izaziva njegovo divljenje. Simptomaticni narcizam ne sadrzi ni samopromatranje ni divljenje. Onoga trena kada postaje dvostruko ja, narcizam zadobiva substancu. U stvarnosti, narcis moze voljeti vidjeti svoj odraz u ogledalu, ali kada njegov odraz postane dusa, on samo uziva u radostima jedne dublje i unutarnije jeke.
Slika koju vidi Narcis nije zapravo slika u doslovnom smislu. Slika koju nam ogledalo vraca nije ono sto zelimo projicirati, to nije slika koju imamo o sebi. Slika koju Narcis vidi je nova; ona je "druga" : on je nikada prije nije vidio i sada je fasciniran i zacaran njome. "Slika koju trazis nigdje se ne nalazi". Nju se ne moze pronaci samo voljom i namjerom. Moze je se naci slucajno na izvoru usred sume gdje sunce ne sija i gdje se covjek nikada nije usudio otici.
Narcis ne shvaca da mu je nemoguce na silu prihvatiti sebe, samo zato sto to namjerava. On to samoprihvacanje mora otkriti jos dalje, na mjestu na koje obicno ne zalazi; mora preispitati sebe ili se cak izgubiti u zbunjenosti. Moze mu se desiti da se zapita "Pa dobro, sto se to dogadja?"
Znakovito je to sto Narcis upravo u vodi otkriva novu sliku sebe. Taj element vode je poseban, on pripada njegovoj ocevini, dio je njegova naslijedja. Ne zelim stvarati simbol od te narcisticke vode i tvrditi da je to narucje njegove majke ili bilo sto drugo. Ima li u meni icega sto nalikuje tom izvoru vode? Ima li u meni dubine? Da li moje misli i osjecaji nalaze svoj izvor negdje drugdje, na nekom drugom izvoru koji je skriven od pogleda i netaknut? Postoji li u meni nesto vlazno, daleko od suhoparnosti intelektualizma i ljudskog utjecaja, blisko osjecajima te plodnoj masti u cijoj se sjeni mogu odmarati? Desi li mi se ikada da se nadjem na nekom mirnom mjestu gdje mogu samo sanjariti i diviti se nekom dotad neotkrivenom aspektu vlastitog lika? Ako je sve ovo slucaj, tada se mit o Narcisu i mogucnost da se od narcizma izlijecim nalaze u meni.

Legenda nam dalje pripovijeda o potrebi koju Narcis osjeca da se stopi s novopronadjenom slikom. On cezne i pati poput ljubavnika koje je odbijao. "Da li je itko ikad ceznuo toliko kao ja?" pita on stabla. Kada se na taj nacin obraca prirodi, Narcis pokazuje da mu je njegova patnja otvorila novi odnos s vlastitom dusom. Kad je dusa prisutna, priroda ozivi.
Mislim da obracanje prirodi aktivno doprinosi izljecenju narcizma. Ustanovljavajuci dijalog s tzv nezivim svijetom, mi priznajemo da taj svijet u sebi ima dusu. Svijest o dusi nije osobina ljudske vrste. Suprotno toj svijesti je narcisticka samouvjerenost. Kad god neki psiholog potvrdjuje da cim progovorimo automatski projiciramo vlastitu osobnost na svijet oko sebe, njegov govor spada u narcizam; tu se hoce reci da osobnost i dusa pripadaju iskljucivo ljudskoj vrsti. Ako zamisljamo da se svugdje projiciramo, kao da su svuda oko nas ogledala koja nam vracaju vlastiti lik, tada nema duse, i postoji samo projekcija vlastitog "ja" i njegovih tvorevina. Tada nasa traganja ne mogu pronaci svoj put, ona postaju samo gluma i izrazavaju tek sterilno zadovoljenje zelje.
James Hillman je tvrdio da su nasa traganja osnovna aktivnost duse, narocito mlade duse, puera. Ono sto je mlado u nama to cezne i tesko mu pada odvajenost - puer bolno cezne za spajanjem i jedinstvom....


-to be continued -

     

... Na rubu jezera, Narcis opaza, na svoju veliku stetu, da ga od mladica u vodi odvaja najfinija moguca membrana. Njegovo lice je tako blizu a tako daleko! Izgubljen u mislima, uskoro postaje svjestan: "To sam ja!"
Ovaj trenutak je preokret citave price. U tekucem ogledalu Narcis se zaljubljuje u osobu koju smatra za stranca iako se radi o njemu samome. Narcizam se vezuje za slike koje su bliske njegovom ja. Volimo povrsinski lik za kojeg vjerujemo da je nas, ali Narcis slucajno otkriva da postoje i druge, jednako privlacne slike. One se nalaze na izvoru, na izvoru samog identiteta. Da bi se izlijecilo od narcizma - i narocito da bi se moglo brinuti za vlastitu dusu - potrebno je otvoriti se tim drugim slikama. Na izvoru Narcis otkriva svoju prirodnu blagost. Poput cvijeta, on postaje njezan i lijep; pusta korijenje.
Vazna stvar: Narcis uspijeva zavoljeti sebe tek onda kada je u stanju od samoga sebe napraviti objekt vlastite ljubavi. On otada sebe vidi kao Drugoga. Ego ne voli ego; ego voli dusu, voli lice sto mu ga dusa pokazuje. Mogli bismo reci da izljecenje od narcizma zahtijeva da predjemo od samoljublja - koje sadrzi u sebi tracak narcizma - na ljubav prema dusi. Drugim rijecima, narcizam nas poziva da prosirimo granice vlastitog bica. Otkrivajuci da je lice u vodi njegovo vlastito, Narcis uzvikuje "Imam ono sto zelim".
Probudjena ljubav za novi aspekt sebe vodi novom poznavanju vlastitoga ja i njegovih potencijala.
Nastavak price takodjer sadrzi vazne detalje: Narcis pocinje sanjati o smrti. "Bol unistava moju snagu, drsce on, ostaje mi jos malo vremena za zivot. Umirem u cvijetu mladosti" Ove rijeci nas uvode u misteriju svake inicijacije i prijelaznog razdoblja: kraj jednog oblika zivota dozivljava se kao stvarna smrt.
Slike smrti ponekad prate promjene naseg narcizma. Mladic cvrstog oklopa mora prestati postojati. Mozemo pobijediti vlastiti narcizam jedino trpeci smrtne povrede; moramo rastrgati sliku o sebi samima koju smo pazljivo odrzavali i njegovali. Od narcizma se ne oslobadja zadovoljenjem grandioznih planova o kojima se sanjalo. Ova ocekivanja moraju nestati da bi se pojavio "Drugi".

Ponekad se na terapiji desi da pacijent kaze "Mislim da bih volio biti terapeut". Sasvim sigurno mozemo otkriti narcisticki ton u ovoj izjavi, ali vise od toga mozemo cuti glas Narcisa. Masta ovog pacijenta je dobila novi zamah; mozda je pronasla izvor i vidjela lice (terapeuta) koje se u njemu zrcali; mozda je odmah zavoljela to lice pa sada prica u ime mita. Treba razlikovati Narcisa od narcizma, narocito ako nas narcizam uznemirava. Trenutak pacijentovog davanja izjave moze biti vazan. On moze oznacavati pocetak novog procvata zivota; ne treba tu izjavu shvacati olako.
Ovidije zatim u prici mijenja registar slika da bi presao na element vatre.
U svojoj boli, Narcis se pocinje tuci u prsa koja poprimaju crvenu boju jabuke. Kao sto se vosak rastapa u kontaktu s najblazom toplinom, Narcisa konzumira skrivena vatra ljubavi. Plamen ljubavi tjera hladnocu koja je karakterizirala starog Narcisa. Teolozi tu vide pobjedu morala nad samoljubljem, ali legenda radije od ljubavi cini transformirajuci faktor. Ljubav koja grije radja dusu.
Narcis zatim polaze glavu na travu pored ruba izvora i polako nestaje u podzemni svijet, gdje nastavlja promatrati sliku u vodama Styx. Slike, narocito one koje nastaju tokom zivota, ostaju u nama zauvijek. Kada smo jednom prihvatili neku sliku, uvijek na njoj mozemo odmarati svoj pogled.
Ovaj dio mita nam dopusta da povjerujemo kako uvijek mozemo pronaci dusu u nasem narcizmu cuvajuci slike koje su nastanjavale nasu egzistenciju ili bdijuci nad njima.

Ovidijeva prica zavrsava na jednom slikovitom detalju. Narcisovi prijatelji traze njegovo tijelo i ne nalaze ga. Umjesto njega otkrivaju zutobijeli cvijet. Eto kako se neprobojni narcizam od mramora promijenio u njezni i meki cvijet narcis.
Legenda pocinje teskim samopromatranjem a zavrsava procvatom osobnosti. Briga za dusu trazi da u ovom simptomu prepoznamo mit, da znamo kako postoji jedan cvijet koji ceka da probije tesku povrsinu naseg narcizma. Poznavajuci mit, mozemo se pribliziti simptomu i shvatiti misteriozno pravilo koje glasi da svaka psihicka bolest sadrzi u sebi svoj vlastiti lijek.

("Briga o dusi", Thomas Moore)