Proces nastanka novih dr¾ava

Started by endi, 23-02-2008, 20:18:25

Previous topic - Next topic

0 Members and 3 Guests are viewing this topic.

endi

Izvor: Meðunarodno javno pravo, dr Smilja Avramov, dr Milenko Kreæa

Pojam meðunarodnog prava – Meðunarodno pravo predstavlja specifièan normativni poredak koji reguli¹e odreðene dru¹tvene odnose i procese u meðunarodnoj zajednici, a sankcionisano je od strane dr¾ave i meðunarodnih organizacija.
Meðunarodno pravo rezultat je duge evolucije kroz koju je pro¹la meðunarodna zajednica. Roðeno u Evropi, stvoreno od evropskih dr¾ava, meðunarodno pravo ipak nije èisto evropski fenomen. Ono je preuzelo mnoge institucije i mnoga naèela iz bogate riznice dru¹tvenog poretka stare Kine, Indije, zemalja Bliskog istoka.
Tokom istorijskog razvoja meðunarodno pravo bilo je pod sna¾nim pritiskom velikih moænih sila, koje su poku¹avale da ga svedu na golu politiku, da ga stave u slu¾bu svojinskih uskih interesa, umesto u slu¾bu èoveèanstva. Ti poku¹aji manifestovali su se u obliku povremenih kriza. Jednu od takvih istorijskih kriza pre¾ivljava meðunarodna zajednica i danas.
Èovek je ovladao silom koja mo¾e da uni¹ti sve oblike ¾ivota na ovoj planeti. Drugim reèima, napredak nauke i tehnike sudbinski je povezao politièki heterogenu meðunarodnu zajednicu; buduænost njenih èlanova nalazi se u meðusobnoj zavisnosti, a opstanak zavisi od sposobnosti èlanova da svoje pona¹anje, svoje politièke institucije i pravna pravila, prilagode tehnolo¹ki ujedinjenom svetu.

Proces nastanka novih dr¾ava - U novijoj istoriji dr¾ave su se pojavljivale na svetskoj sceni kroz nacionalne pokrete, oslobodilaèke ratove ili kao rezultat prekrajanja politièke karte sveta, bilo da je reè o kolonijalnim osvajanjima, raspadu ili ujedinjenju dr¾ava. Politièke aspiracije ostvarivane su putem sile. Na taj naèin, posmatrano istorijski, nastanak dr¾ava nije bio vezan za neke odreðene pravne principe. Klasièna teorija posmatrala je dr¾avu kao istorijsku èinjenicu.
Meðunarodno pravo nije imalo za cilj da kontroli¹e nastanak novih dr¾ava, niti je sadr¾avalo pravila i uslove po kojima bi nova dr¾ava mogla nastati. Otuda je sledio zakljuèak da ne postoji zakonita i nezakonita dr¾ava; nastanak dr¾ava posmatran je kao èinjenièno, a ne pravno stanje. Zadatak meðunarodne zajednice, ili taènije reèeno, dr¾ava koje su u datom istorijskom trenutku igrale odluèujuæu ulogu, bio je da odluèe kada je proces nastanka kompletan. Novi èlan zajednice dr¾ava morao je po pravilu da pru¾i dokaze da je voljan da po¹tuje pravila, tada va¾eæeg meðunarodnog prava.
Stvaranje dr¾ava zasnivalo se èesto na odreðenim politièkim naèelima. U XVIII veku dominiralo je naèelo ravnote¾e snaga. Diplomatska istorija pru¾a niz primera prekrajanja karte sveta u cilju uspostavljanja politièke ravnote¾e; u tom pravcu mo¾e da poslu¾i kao primer sluèaj Bugarske na Berlinskom kongresu 1878. godine. U XIX veku susreæemo naèelo legitimiteta i naèelo narodnosti. Ovo poslednje do¹lo je naroèito do izra¾aja u toku Prvog svetskog rata. Njegova primena dovela je u Evropi do poveæana broja dr¾ava i raspada mnogonacionalnih zajednica.
Raðanje novih dr¾ava izaziva niz posledica na meðunarodnom planu pa su u novije vreme kroz Dru¹tvo naroda i Ujedinjene nacije uèinjeni prvi koraci da se proces nastanka dr¾ava, bar do izvesnog stepena, podvrgne pod kontrolu svetske organizacije. Formiranje dr¾ava na osnovu odluke meðunarodnih organizacija, kao ¹to je sluèaj sa Irakom 1932. godine ili Izraelom 1948. godine, predstavlja sasvim izuzetne pojave. Intencije tvoraca Dru¹tva naroda i Ujedinjenih nacija bile su usmerene u pravcu dono¹enja pravnih pravila koja bi predstavljala okvire unutar kojih bi se mogle ostvarivati promene, odnosno formirati nove dr¾ave. U centar teorijskih razmatranja postavljen je princip legitimiteta, tj. pravnog osnova za nastanak novih dr¾ava. Ono ¹to dr¾avu razlikuje od svih ostalih formi politièkog organizovanja na meðunarodnom planu jeste legitimitet i efektivna vlast. S tim u vezi treba razmotriti dva principa: a) pravo na samoopredeljenje i b) pravo na secesiju.
a)   Pod pojmom prava  naroda na samoopredeljenje podrazumeva se pravo naroda pod tuðinskom vla¹æu na formiranje nezavisne dr¾ave ili sticanje statusa koji bi bio izraz slobodne volje naroda.
Ideja samoopredeljenja ne predstavlja neku novinu u meðunarodnim odnosima. Susreæemo je jo¹ u vreme nastanka bur¾oaskih dr¾ava, a svoju kristalizaciju do¾ivljava u vreme amerièke i francuske revolucije. Kao politièki princip samoopredeljenje je u doba amerièke i francuske revolucije bilo u funkciji iznala¾enja legitimiteta revolucionarnih promena, u borbi protiv feudalizma i duhovnog imperijalizma papske vladavine. U XIX i poèetkom XX veka imalo je integrativnu funkciju i poslu¾ilo je kao osnov za formiranje modernih dr¾ava, prete¾no na nacionalnoj osnovi. Kao dopuna tom naèelu izgraðen je kodeks pravila o za¹titi manjina i etnièkih grupa koje su ostale u okviru novonastalih dr¾ava.
Posle Prvog svetskog rata to je uneto u Versajski ugovor, kao i ugovore o miru koji su zakljuèeni u to vreme. Zemlje pobednice u Prvom svetskom ratu, usvajajuæi samoopredeljenje kao politièki princip po¹le su od rasprostranjene postavke da su nacije «prirodne» politièke jedinke. Uskoro su meðutim iskrsle i praksi te¹koæe oko konkretnog definisanja nacije, njenih karakteristika, pitanja koliko se daleko mo¾e iæi u istoriji s ciljem da se doka¾e nastanak nacija.
U nauci preovladava mi¹ljenje da je naèelo samoopredeljenja kroz Povelju UN preraslo u univerzalno pravno pravilo. Meðutim, ni u sistemu UN nije oformljen mehanizam za njegovu primenu, tako da samoopredeljenje i danas predstavlja jedno defektno pravilo, ¹to u praksi izaziva niz te¹koæa, a èesto dovodi i do oru¾anih sukoba.
Povelja UN garantuje svim svojim èlanovima teritorijalni integritet i politièku nezavisnost; ona zabranjuje nasilno menjanje teritorijalnog statusa. Ali da bi zadovoljila i iza¹la u susret te¾njama naroda koji usled istorijskih okolnosti i uslova nisu do sada bili u moguænosti da stvore svoju dr¾avu, proklamuje kao jedan od svojih ciljeva razvijanje prijateljskih odnosa izmeðu odnosa izmeðu naroda, zasnovanih na ''po¹tovanju naèela samoopredeljenja i ravnopravnosti naroda (èl. 1 t. 2). U èl.55. Povelje pominje se naèelo samoopredeljenja kao jedan od uslova stabilnosti i blagostanja u svetu. Paktovi o pravima èoveka iz 1966. kao i niz ostalih pravnih akata donetih u krilu UN potvrðuju pravo na samoopredeljenje kao pravno naèelo.
Pored nasleðenih te¹koæa u primeni ovog pravila, UN suoèile su se i sa novim. Terminolo¹ki, ovo pravo vezuje se za ''narod'', ali u praksi ono se primenjuje na etnièke zajednice, jer sam termin ''narod'' nema precizno znaèenje potrebno za operativnu primenu ovog principa. Poseban problem predstavljaju nacije koje su se pojavile na sceni kroz konsenzus politièkih faktora, bez istorijske pozadine ili na bazi falsifikovane istorije. U literaturi su nazvane ''sintetièkim nacijama''. Taj oblik formiranja zasebnih ''nacija'' javlja se u doba kolonijalizma, kako bi se lak¹e savladao otpor domorodaca. Sliènim metoodama pribegla je Kominterna u cilju razbijanja ''bur¾oaskih'' dr¾ava, tamo gde je to ocenila izvodljivim. U socijalistièkoj Jugoslaviji odlukom Komunistièke partije muslimanska verska zajednica preimeniovana je u ''muslimansku naciju'', èemu su se u to vreme suprotstavile zemlje Zapada, posebno SAD.
Samoopredeljenje u procesu dekolonizacije predstavlja problem za sebe. Kao ¹to je veæ reèeno, subjekt samoopredeljenja je narod konstiuisan kao nacija. Meðutim, narodi Afrike zahvaljujuæi dugom kolonijalnom statusu, ostali su u svom najveæem delu u plemenskim zajednicama, èesto i tako razjedinjeni proizvoljnim povlaèenjem granica. Ujedinjene nacije suoèile su se sa pitanjem ko u ovom sluèaju mo¾e biti subjekat samoopredeljenja? Kompromis je pronaðen u priznavanju ovog prava skupinama, koje su po oceni UN, ''podobne za formiranje dr¾ave'', ili ''obele¾ene razumnom jasnoæom''.
Generalna skup¹tina poku¹ala je, ali bez nekog vidnog uspeha, da popuni praznine kroz usvajanje dodatnih rezolucija. U Deklaraciji o davanju nezavisnosti kolonijalnim narodima (Res.1514/XV, 14. dec. 1960.) potvrðeno je pravo na samoopredeljenje u smislu slobodnog odluèivanja o politièkom statusu, ekonomskom, socijalnom i kulturnom razvoju, ali uz naglasak da samoopredeljenje ne mo¾e poslu¾iti kao opravdanje za delimièan ili totalni raspad nacionalnog jedinstva ili teritorijalnog integriteta suverene dr¾ave. U potonjoj Rezoluciji (Res. 2160/XXI, 30. nov. 1966.) naèelo samoopredeljenja vezano je za zabranu upotrebe sile, a zatim (Res. 2625/XXV, 24. oct. 1970.) za zabranu spoljnjeg uticaja na proces samoopredeljenja. U Deklaraciji o nedopustivosti intervencije i me¹anja u unutra¹nje poslove dr¾ava, koju je usvojila Generalna skup¹tina 1981. pravo na samoopredeljenje ogranièeno je na narode pod kolonijalnom dominacijom, rasistièkim re¾imima i stranom okupacijom.Rezolucije Generalne skup¹tine u ovoj materiji nemaju pravnu moæ, ali osvetljavaju stav veæine po ovom pitanju. Ostalo je ipak niz nere¹enih pitanja, a pre svega preciziranje kriterijuma pod kojima se u konkretnom sluèaju mo¾e dozvoliti primena prava na samoopredeljenje. Spora nije bilo u odnosu na narode pod kolonijalnom vla¹æu i tu je naèelo samoopredeljenja do¾ivelo svoju punu afirmaciju. Izra¾en je takoðe jasan stav da se ovaj princip ne mo¾e upotrebiti za re¹avanja problema nacionalnih, etnièkih, verskih ili rasnih manjina. Ukazano je i pravo na samoopredeljenje ne mora uvek da znaèi, ili da ima za posledicu stvaranje dr¾ave; ono mo¾e rezultirati i davanjem samo autonomije ili, pak, prisajedinjenjem drugoj dr¾avi.
Na osnovu Povelje UN mo¾e se izvesti zakljuèak da princip samoopredeljenja ne mo¾e biti apsolutizovan, niti posmatran i tumaèen izolovano, van konteksta pravnog sistema UN, nego samo kao njegov sastavni deo. To praktièno znaèi da elemente treba tra¾iti u temeljnim opredeljenjima povelje UN, pre svega u èl. 2, t. 4 koji garantuje svim svojim èlanicama teritorijalni integritet. Odatle sledi , ¹to je nagla¹eno u veæ citiranoj rezoluciji, da samoopredeljenje ne mo¾e poslu¾iti kao opravdanje za delimièan ili potpun raspad suverene dr¾ave. Praksa, meðutim, bele¾i znaèajna odstupanja èime je u pravni poredak uneta nesigurnost i dezorijentacija. UN su osudile poku¹aj otcepljenja Katange i Bijafre, ali su priznale otceplenje Banglade¹a, Hrvatske, Slovenije, Bosne i Hercegovine. U sluèaju Banglade¹a nisu izostale o¹tre kritike da je secesija izvr¹ena pomoæu strane vojne sile, tj. Indije, da ne postoji, dakle, pravni naslov za stvaranje dr¾ave itd. ali u sluèaju otcepljenja fedrativnih jedinica iz sastava Jugoslavije, koja je èlan osnivaè UN, izostale su èak i kritike.
I ne samo to: u primeni prava na samoopredeljenje na tlu biv¹e Jugoslavije pri¹lo se na selektivan naèin. Zemlje Evropske unije i SAD priznale su to pravo svima, èak i nacijama koje su donedavno osporavale, samo ne i srpskom narodu, koji je èinio nukleus Jugoslavije i brojèano najveæi. Pravo na samoopredeljenje tretirano je kao teritorijalni princip, èime se odstupilo od same su¹tine ovog pojma. Samoopredeljenje je subjektivno pravo naroda, a ne teritorijalni princip.
b)   Kljuèni problem vezan za samooprdeljenje svodi se na pitanje da li ovo pravo podrazumeva i pravo na otcepljenje. Pod pojmom otcepljenja ili secesije podrazumeva se akt jednog dela stanovni¹tva odreðene dr¾ave da se, zajedno sa teritorijom izdvoji iz sastava meðunarodno priznate dr¾ave i oslobodi njenog pravnog i politièkog autoriteta kroz stvaranje sopstvene dr¾ave. Savremena doktrina odrièe znaèaj ovoj kategoriji, nagla¹avajuæi da je u pitanju politièka kategorija koja se u krajnjoj liniji svodi na pravo jaèega, na staru devizu ''sila èini pravo''. Polazi se pri tome od teze da u uslovima tesne povezanosti sveta, tehnolo¹ke revolucije itd, meðunarodna zajednica se mora osloniti na stabilne strukture, ne dozvoljavajuæi olake promene pod pritiskom, najèe¹æe, neodgovornih grupa. Otcepljenje ili secesija kao ''pravno pravilo'' branjeno je jedino u SSSR.u u vreme staljinizma. U stvari, radilo se o ideolo¹koj konstrukciji koja je kori¹æena kao politièko oru¾je u cilju izazivanja revolucionarnih promena u pojedinim zemljama.
Ustav SFRJ iz 1974, sledeæi bolj¹evièku doktrinu, priznaje pravo na secesiju, pod uslovom da se saglase sve èlanice federacije, socijalistièke repiblike i autonomne pokrajine.
Teoretièari koji prihvataju secesiju kao politièko naèelo, kao realnost pod datim okolnostima, ukazuju na potrebu da se u primeni mora pronaæi ravnote¾a izmeðu  zahteva secesionistièke manjine i potrebe i interesa veæine koja ostaje unutar dr¾ave. Ne mo¾e se, prema istaknutom francuskom teoretièaru ®or¾u Selu, prineti kao ¾rtva dr¾ava koja zadovoljava potrebe veæine, da bi se zadovoljili zahtevi manjine. Takav put bio bi retrogradan proces jedne primitivne zajednice. ©arl Ruso smatra da se secesija mo¾e prihvatiti samo ako je prizna jedinstvena dr¾ava. On nagla¹ava da je problem politièke prirode i da su tu pravna re¹enja neprimenjiva. Delupis smatra da se pravo na otcepljenje mo¾e priznati samo izuzetno i to samo konsolidovanom narodu koji u meðunarodnoj zajednici ima odreðen znaèaj, a ne nekim marginalnim ili kako on doslovno ka¾e ''onima koji su iznenada, sluèajno izbili na povr¹inu''.
U Ujedinjenim nacijama èinjeni su brojni poku¹aji da se izgrade kriterijumi za karakteristiène situacije u kojima bi se secesija mogla priznati kao legitimna, kako bi se izbegla beznade¾na anarhija koja preti malim dr¾avama od bujanja iracionalnog nacionalizma. Meðutim, u tom se nije uspelo.
Priznanjem secesije federativnih jedinica Jugoslavije od strane UN, pre no ¹to su ispunjeni uslovi koje je predviðao Ustav te zemlje, pre no ¹to je to uèinila legalna savezna vlast, znaèi napu¹tanje va¾eæih pravila meðunarodnog prava i ga¾enje temeljnih naèela povelje. Bez obzira na okolnost da je taj akt iznuðen pod pritiskom Nemaèke i SAD, ostaje èinjenica da je time data kolektivna legitimacija jednom u biti protivpravnom èinu. Sluèaj je jo¹ te¾i u odnosu na Bosnu i Hercegovinu buduæi da se ta teritorija nije uop¹te kvalifikovala kao dr¾ava. Bez presedana je u istoriji da se zemlja u graðanskom ratu, bez efektivne kontrole nad teritorijom, bez organizovane vlasti, defini¹e kao ''miroljubiva'', ¹to Povelja postavlja kao prvi uslov za prijem u Organizaciju.
UN nisu uspele da uspostave kontrolu nad formiranjem novih dr¾ava. Uèinile su èak korak nazad, prihvatajuæi naèelo XVIII veka ex factis oritur jus.



Ayrton Senna

Èitajuæi ovaj tekst, nalazio sam samo kontradiktornosti. Jedan princip je postavljen, malo promenjen, pa poga¾en do drugog, pa u krug.

Ako same UN nisu re¹ile probleme i dale konaène definicije prava na samoopredeljenje, kao i uni¹tavanje suvereniteta i stvaranje defektnih dr¾ava, znaèi da danas postoji previ¹e zakonskih rupa koje se mogu na¹iroko koristiti.

Nema re¹enja, a sve se svodi na pitanje ¹ta je starije, koko¹ka ili jaje? (pravo ili samoopredeljenje)

Ali jedan element je uvek va¾an. Pravo sile !


_d.0.t_

too long.. didn't read it.

a UN.. UN josh samo formalno postoje. Amerikanci ionako vecj neko vreme brundaju  kako se svet toliko promenio da su UN neodrzhive kao takve.

endi

Pa to je i najveæi problem ¹to je nama sve du¾e od dve reèenice ''too long''.

Zato nama manipuli¹e ko kako hoæe!  :wall:

Tebi hvala na iskrenosti! :cvet