ADHD-hiperaktivnost

[Bred]

Povijest ADHD-a prote¾e se od 1902. godine kada je Sir George F. Still uoèio problem meðu djecom koja su bila hiperaktivna, impulzivna i nepa¾ljiva. Opisao je pona¹anje te djece kao abnormalno i zakljuèio da se prije radi o organskom problemu nego o vlastitoj volji. Kasnije, drugi struènjaci podupiru Still-ovu teoriju i nazivaju takvo stanje MCD ili minimalna cerebralna disfunkcija.



Tako je u dijagnostièkom i statistièkom priruèniku Amerièke psihijatrijske udruge DSM-II promijenjeno ime u hiperkinetièka reakcija u djeèjoj dobi. Kako je iza¹ao DSM-III tako je opet promijenjeno ime u ADHD – poremeæaj pa¾nje i hiperaktivni poremeæaj da bi se u DSM-IV opet promijenilo ime u deficit pa¾nje/hiperaktivni poremeæaj koje se koristi i dan danas.

Za dijagnozu ADHD-a treba biti prisutno barem ¹est simptoma nepa¾nje ili barem ¹est simptoma hiperaktivnosti i impulzivnosti.


Simptomi

    * simptomi nepa¾nje, hiperaktivnosti ili impulzivnosti trebaju trajati najmanje ¹est mjeseci u neskladu s razvojnim stupnjem
    * neki simptomi postojali su prije 7. godine ¾ivota
    * neka o¹teæenja, kao posljedica simptoma, oèituju se u dvije ili vi¹e sredina ( npr. kuæna, ¹kolska, radna )
    * moraju postojati jasni dokazi znaèajnog o¹teæenja socijalnog, akademskog ili radnog funkcioniranja

Nepa¾nja

    * ne posveæuju pa¾nju detaljima ili rade pogre¹ke zbog nemara u ¹kolskom uratku, poslu ili drugim aktivnostima
    * imaju te¹koæe u odr¾avanju pa¾nje pri obavljanju zadaæa ili u igri
    * èini se da ne slu¹aju i kad im se direktno obraæa
    * ne prate upute i ne dovr¹avaju ¹kolski uradak, kuæne poslove ili du¾nosti na radnom mjestu (ne zbog prkosa ili nerazumijevanja uputa)
    * imaju te¹koæe s organiziranjem zadataka i aktivnosti
    * izbjegavaju, ne vole ili odbijaju zadatke koji zahtijevaju trajniji mentalni napor (kao ¹to je ¹kolski ili domaæi uradak)
    * gube stvari potrebne za ispunjavanje zadaæa ili aktivnosti (igraèke, ¹kolski pribor i dr.)
    * ometaju ih vanjski podra¾aji
    * zaboravljaju dnevne aktivnosti

Hiperaktivnost

    * tresu rukama i nogama ili se vrpolji na stolcu ili sjedalu
    * ustaju sa stolca u razredu ili negdje drugdje gdje se oèekuje da ostanu na mjestu
    * pretjerano trèe ili se penju u situacijama u kojima je to neprikladno (kod adolescenata ili odraslih mo¾e biti ogranièeno na subjektivni osjeæaj nemira)
    * imaju te¹koæa ako se treba mirno i tiho igrati ili obavljati slobodne aktivnosti
    * èesto su u „pogonu“ ili kao da ih „pokreæe motor“
    * pretjerano prièaju

Impulzivnost

    * „istrèavaju“ s odgovorima prije nego ¹to je dovr¹eno pitanje
    * imaju pote¹koæa s èekanjem reda
    * prekidaju ili ometaju druge (npr. upadaju u razgovor ili igru)

Na temelju ovih kriterija, postoje tri tipa ADHD-a:

    * kombinirani tip (nepa¾nja, hiperaktivnost-impulzivnost)
    * predominantno nepa¾ljivi tip
    * predominantno hiperaktivno-impulzivni tip


Danas se smatra kako 3 –5% ¹kolske djece ima simptome ADHD-a. To znaèi da u razredu od 30 uèenika jedno ili dva djeteta ima ADHD. Isto tako studije su pokazale kako je ADHD uèestaliji 2 do 3 puta vi¹e meðu djeèacima nego meðu djevojèicama.


Popratni simptomi

Popratni simptomi nisu obilje¾je ADHD-a, veæ se samo pojavljuju zbog nedovoljnog razumijevanja ili nedovoljno pru¾ene pomoæi.

    * nisko samopouzdanje
    * depresija
    * dru¹tvena izolacija
    * dosada
    * frustracije
    * strah prema uèenju neèeg novog
    * zlouporaba alkohola ili droge
    * osjeæaj da ne daju svoj maksimum
    * devijantno pona¹anje zbog nagomilanih frustracija

Uzrok ADHD-a


Do danas je uzrok ADHD-a nepoznat. Mnogi roditelji èesto se pitaju gdje su pogrije¹ili u odgoju, meðutim oni nisu uzrok takvoga djetetova pona¹anja. Danas se smatra kako je uzrok ADHD-a biolo¹ki a ne razvojni. Studije su pokazale da u 25% sluèajeva roðaci onih koji imaju ADHD isto tako imaju ADHD. Stoga, struènjaci smatraju kako je uzrok ADHD genetsko naslijeðe iako jo¹ nije naðen odgovarajuæi gen koji bi mogao biti uzrok ADHD-a.


Terapije


Postoje terapije i sve su one usmjerene kako bi pojedinac lak¹e obavljao dnevne aktivnosti i kako bi se lak¹e nosio sa svojim "posebnostima". Takozvana terapija pona¹anja ima va¾nu ulogu jer obuhvaæa roditelje i samu djecu. Roditelji se educiraju o djetetovom stanju i postavljaju se pravila kroz koja djetetovi simptomi postaju bolje kontrolirani kako bi se olak¹alo roditeljima i djetetu da se lak¹e uklopi u okolinu.

Najbitnije stavke se baziraju na preporukama da roditelji sami prepoznaju kako nema svako neprikladno djetetovo pona¹anje jednaku te¾inu i samim time kako trebaju izabrati prioritete na koje æe reagirati i kontinuirano se pridr¾avati takvih ustanovljenih kriterija. Takoðer postoje terapije koje su usredotoèene prema samom djetetu, prema okolini (¹kola, edukacija profesora), prema samoj obitelji i medikamentozne terapije.


Lijekovi


Vrlo popularan naèin lijeèenja u SAD-u danas su stimulansi i antidepresivi. Oni ne lijeèe ADHD nego samo u najboljem sluèaju privremeno otklanjaju simptome tijekom njihovog uzimanja. Kada se prestanu uzimati, svi se simptomi vrate. Treba naglasiti kako takvi lijekovi poma¾u osobi da se lak¹e uklopi u zahtjeve okoline (¹kola i obitelj) te time omoguæe profesorima lak¹i rad, a roditeljima manje zahtjevno dijete.

Lijekovi koji se primjenjuju u sebi sadr¾e tvari kao ¹to su metilfenidati (Ritalin), amfetamini i dekstroamfetamini (Adderal) i spadaju u istu skupinu lijekova u koju takoðer spada i kokain. Buduæi da jo¹ dan danas nije u potpunosti istra¾eno funkcioniranje mozga, tako se ne zna naèin na koji ti "lijekovi" djeluju na mozak pa ne djeluju jednako kod svih osoba.

Mnoge negativne posljedice, koje djeluju na normalan rad organizma (glavobolja, bolovi u ¾elucu, muènina, nesanica, povraæanje), te na samu psihu osobe (labilnost, depresija,.. ) izazivaju veliku kontroverzu izmeðu ne samo roditelja i djece, nego i samih psihijatra i psihologa. Ti lijekovi naime ne poma¾u samo osobama s ADHD-om u pobolj¹anju koncentracije, nego i svakoj "normalnoj" osobi. Prekomjerno uzimanje takvih lijekova mo¾e dovesti do ovisnosti stoga se upozorava roditelje na tu moguænost kako bi se dr¾ali takvi lijekovi podalje od djece.

Danas u SAD-u, oko 88% djece dijagnosticirano sa ADHD-om, uzimaju neku vrstu ovakvih lijekova i to èak od najranije dobi od 2 do 3 godine. U proteklom desetljeæu potra¾nja ovih lijekova poveæana je 5 puta. Bitno je uz ovo sve naglasiti kako lijekovi - medikamenti nisu bezopasni i kako oni ne lijeèe ADHD. Zbog svih kontraverza koje okru¾uju lijeèenje ADHD-a, postoji veliki broj struènjaka i roditelja koji ne priznaju ADHD kao va¾eæi poremeæaj i bore se protiv lijeèenja te djece.

Udruga Buðenje bavi se problemom hiperaktivne djece i redovito odr¾ava predavanja i seminare.

Predavanje obuhvaæa:

    * osobno iskustvo predavaèa Marka Fereka u kojem opisuje odrastanje, odlazak u ¹kolu gdje je bio pogre¹no shvaæen i bez samopouzdanja, te udaljen od samog sebe i svojih potencijala; on svojim izlaganjem pru¾a pogled s druge strane, osobno iskustvo kakvo niti jedan doktor ili psiholog nije pro¹ao
    * upoznavanje karakteristika hiperaktivnih sanjara (emotivni ¾ar, hiperfokus, pojmovno razmi¹ljanje, sanjarenje, kreativnost, ma¹tovitost, istra¾ivalaèki duh)
    * simptome svrstane prema DSM IV priruèniku (nepa¾nja, hiperaktivnost, impluzivnost)
    * kako ispravnim pogledom na svijet prepoznati stvarne kvalitete tih ljudi
    * popratne simptome (depresija, manjak samopouzdanja)

Medikus.hr (http://www.medikus.hr/psiha/79-adhd-hiperaktivnost.html)