Sta je empatija?

[Bred]

©to je empatija?


Odgovor na to pitanje mo¾da mo¾emo naæi u filmu Blade Runner.

O èemu mislim da se tu radi?
Biti èovjek u potpunosti ili ¾eljeti postati èovjek u potpunosti mislim da je glavna tema tog filma.

Tu ¾elju, vi¹e ili manje jasno, iskazuju u tom filmu i ljudi i androidi.
U filmu stroj, android, na odredjeni naèin dobiva ljudske osobine, postaje èovjeèan, osjeæajuæi empatiju prema èovjeku, a èovjek postaje èovjeèniji, vi¹e human, osjeæajuæi empatiju prema stroju. Èak i sporedni likovi, policajac koji sudjeluje u progonu androida, na kraju pokazuje empatièno pona¹anje kad odbija uni¹titi Rachel, androida, shvaæajuæi koliko je ¾ivot bez osjeæaja za drugoga, empatije, prazan i za èovjeka nehuman, da èovjek u neempatiènom okru¾enju postaje manje èovjek.

U jednom trenutku policajac ka¾e: I need the old Blade Runner, I need magic!
I upravo o tome se i radi. Empatija i djeluje kao ne¹to magièno, èudesno, u trenucima kad postoji potreba za pozitivnim pomakom u odnosima, kao ne¹to ¹to mijenja cijelu situaciju u dijametralno razlièitom smjeru, u smjeru prema vi¹e ljudskom.

Zanimljivo je pogledati lik Tyrella, tvorca androida, njihovog genetièkog oca. Kao i u stvarnom ¾ivotu, otac èesto zna biti neempatièan. Tako i u filmu, on je zainteresiran za pobolj¹anja androida u tehnièkom smislu ali za njih nema nikakvog osjeæaja, ne vidi ih kao cjelovita biæa, veæ samo njihove tehnièke karakteristike koje shvaæa kao dio sebe.

A ¹to androidi u biti ¾ele? Dulji ¾ivot?(jer njihov je ¾ivot zbilja kratak, 4 godine)
Ljudskiji ¾ivot? Emocije? Moguænost osjetiti empatiju? Ljubav?
I kako uopæe moæi osjetiti te emocije ako ih roditelji, ili u ovom slièaju tvorci, nisu iskazivali, pa ih dijete, u ovom sluèaju android, ni nije moglo upoznati.

Mo¾da su implantirana sjeæanja kriva ¹to androidi poèinju razvijati osjeæaje, empatiju?
Ta sjeæanja omoguæuju androidima identifikaciju, projekciju. Kao ¹to kod ljudi sjeæanja ponekad tra¾e potiskivanje i razvijaju patologiju tako su kod androida mo¾da omoguæila razvoj?

Mene se posebno dojmio i jedan sporedni lik, lik policajca, introspektivnog pogleda, koji svoj self na neki naèin iskazuje izradjujuæi origami, koji na kraju pokazuje empatiju i bar malo sudjeluje u pozitivnom pomaku u svijetu otudjenih ljudi.

Za¹to je ljudskost tako intrigantna? Za¹to i androidi za njom èeznu? Za¹to android koji je stvoren za borbu recitira poeziju?... «Da samo mo¾e¹ vidjeti ¹to sam ja vidio tvojim oèima?!!» Kako to da android u¾iva u ljepotama svemira i ¾eli to podijeliti èak i sa svojim neempatiènim tvorcem?...Izgleda da je i androidima va¾na cjelovitost, self, bez obzira ¹to nisu prava ljudska biæa! To be more human than human!

A Deckard, osjeæajuæi svoju usamljenost, mo¾e empatièki osjetiti i usamljenost Rachel.

A Sebastijan? I on je empatièan, ali djeèje empatièan, poma¾uæi si u prevladavanju svoje usamljenosti igraèkama, svojim prijateljima, stvarajuæi sam sebi self objekte. Osjeæajuæi zadovoljstvo da u tim igraèkama ima ne¹to njega samoga, zadovoljstvo u iskazivanju njegovog pravog selfa. Empatièki odnos sa androidima omoguæuje mu i zajednièki problem starenja.

Kako dugo æu ¾ivjeti? Bolno je ¾ivjeti u strahu!...te rijeèi androida u potpunosti shvaæa i Deckard. Empatièki ih razumije jer su to pitanja na koja ni èovjek ne nalazi odgovor i koja i njega muèe. Ni Deckard se ne osjeæa dobro u tom alijeniranom i mehanicistièkom svijetu, pa se mo¾e identificirati sa osjeæajima replikanata.
Osjeæajuæi se kao objekt, u takvom svijetu bez empatije, i Rachel i Deckard ¾ele pobjeæi i razvijaju medjusobni odnos koji ih spa¹ava od nestajanja kao biæa sa ljudskim osobinama.
Zna¹ li kako æu dugo ¾ivjeti? Jesi li sebe tako testirao? Testirao svoju empatiju, svoje shvaæanje tudjih osjeæaja, pa radilo se o kornjaèi ili o androidu? Mo¾da tu Deckad shvaæa da biti èovjeèan, osjetiti samilost prema kornjaèi koja le¾i na ledjima, a ne osjetiti je prema androidu nije znak èovjeènosti.
Deckard, poma¾uæi si projekcijom, jer Rachel lièi na njegovu majku, razvija neku vrstu ljubavi prema Rachel, koja pomoæu identifikacije sa ¾enom sa fotografija lak¹e spoznaje ljudske osobine. Ovdje Deckard pokazuje najvi¹e empatije, empatiju koja lijeèi i omoguæuje Rachel transformaciju u smjeru cjelovitosti koja njoj najvi¹e znaèi.

Nije lako sresti se sa svojim tvorcem. Roy to zna. Problem je smrt. Sin ¾eli vi¹e ¾ivota. A otac mu ga ne mo¾e ili ne ¾eli dati. «Napravili smo vas najbolje ¹to smo mogli.»...i to najvjerojatnije i je istina jer svaki tvorac ima svoja ogranièenja!
I Roy ubija svoga oca.

I na kraju zavr¹na borba.
Borba èovjeka i stroja, a u biti, borba za ljudskost, humanost, ¾ivot, cjelovitost, smisao, zrelost, samoostvarenje, self. I stroja i èovjeka.
Borba u kojoj se vraæamo na nivo ¾ivotinje, primitivna, borba na ¾ivot i smrt. Borba u kojoj posustaje i stroj i ljudski organizam. Borba koja je istovremeno i krvoloèna igra, iracionalna i nesportska. Borba u kojoj se strah od smrti vidi i kod èovjeka i kod stroja.

Za¹to android u tom trenutku spa¹ava èovjeka od smrti?
Zato ¹to je postao èovjek? Razvio sposobnost empatije?
Ili zato ¹to se ne ¾eli li¹iti jedne vrste self objekta, jer zna da umire i ¾eli nekog pored sebe?...i jedno i drugi, i mo¾da treæe su ljudske osobine.
«I ve seen....all these moments will be lost im time like tears in the rain.Time to die.»
U tom trenutku smirenja, shvaæanja i ostvarenja, android, Roy, postaje èovjekom!
A Deckard samo mo¾e sa strahopo¹tovanjem promatrati zavr¹no ostvarenje èovjeènosti jednog nesavr¹enog stroja.

Izvor (http://psihologija.kazorum.com/psihologija-about125.html)