Odnos majka - dijete

[Bred]

Vlasta Rudan

Kako bi mogli bolje razumijeti odnose koji se stvaraju izmeðu djeteta i roditelja, a u odreðenim ¾ivotnim situacijama i njihov pojedinaèni i zajednièki odnos s lijeènikom ili lijeènicima, poèeti æemo izlaganje s nekim temeljnim i bitnim pojmovima koji potièu iz tkzv. psihodinamskog pristupa ljudskoj psihologiji.


©to je uopæe psihodinamski pristup?

Tradicionalno, on je èesto sinonim za jedan oblik psihoterapije. Medjutim, ono na ¹to bih htjela staviti naglasak jest da psihodinamski pristup povezuje teorijsko razumijevanje i praktièna zapa¾anja na naèin koji vodi novim i uzbudljivim postavkama u razumijevanju ljudskog pona¹anja.

1) Da svako pona¹anje ima znaèenje i uvijek je u funkciji komunikacije izmeðu ljudi, konkretno za na¹u temu izmeðu djeteta i roditelja, a u nekim situacijama izmeðu djeteta, roditelja i lijeènika. Na primjer, roditelje mo¾e brinuti, smetati i/ili ljutiti neko pona¹anje djeteta koje smatraju neposlu¹no¹æu ili èak ¹tetnim za samo dijete i/ili okolinu.


Ako potra¾e struèni savjet, mo¾ete naiæi na neke pristupe u psihologiji koji æe nastojati pomoæi roditeljima u razvijanju "strategija" ili naèina kako da izaðu na kraj ili ovladaju djetetovim neposluhom ili sklonosti za uni¹tavanjem.

Koristeæi psihodinamski pristup pristupit æemo tom problemu na drugaèiji naèin. Prije svega pretpostavit æemo da je svako djetetovo pona¹anje samo po sebi va¾na komunikacija i zato æemo se prvo zapitati ¹to se nalazi iza (u osnovi) nekog pona¹anja. Drugo pitanje koje æemo si postaviti bit æe za¹to se pojavilo upravo u tom vremenskom razdoblju. Pitanja "©to znaèi?" i "Za¹to sada?" tako postaju vrlo va¾nima u poku¹aju razumijevanja nekog pona¹anja ili uopæe u razumijevanju ljudskih postupaka.

Primjer: Otac dovodi sina starog osam godina koji je neposlu¹an, koji napada oèevu drugu ¾enu i potajno joj uzima novce iz novèanika. Otac je poku¹ao ispraviti djeèakovo pona¹anje poèev¹i mu davati ne¹to vi¹e novaca za njegove potrebe, uglavnom za slatki¹e. Buduæi je djeèak, kada bi bio otkriven, uvijek navodio da je èastio drugu djecu slatki¹ima koje je uzeo bez pitanja iz pomajkinog novèanika. Medjutim, simptomi se nisu ubla¾ili. Tada je poku¹ao primjeniti stro¾e mjere i kazne, meðutim niti one nisu dovele do ¾eljenih rezultata.
Otac je u drugom braku posljednjih godinu dana. Nakon ¹to je njegova prva supruga i majka djeèaka napustila obitelj, otac i sin ¾ivjeli su sami. U tom razdoblju baka po majci pomagala je ocu u brizi za djeèaka.

Nakon ponovne ¾enidbe novo zasnovana obitelj preselila se u novi stan. Djeèak je krenuo u ¹kolu i situacija je neko vrijeme izgledala sreðenom. Meðutim, onda su poèele djeèakove smetnje u pona¹anju. U razgovoru s ocem i djeèakom nije bilo te¹ko uoèiti neke momente koji su utjecali na djetetovu promjenu u pona¹anju. Otac je djeèaka uglavnom dr¾ao pod svojim nadzorom utjeèuæi tako nehotièno na razvoj odnosa izmeðu pomajke i djeèaka. Otac je to èinio iz straha da ne preoptereti svoju mladu suprugu i da ona ne po¾ali ¹to je stupila u brak sa èovjekom dosta starijim od nje i koji veæ ima dijete. Djeèak koji je prerano dozivio odvajanje i gubitak majke, tako je praktièki ostao bez majèinskog supstituta.
Takoðer je oèinsko pona¹anje oca prema dosta mlaðoj supruzi pojaèalo rivalitetne odnose izmeðu djeèaka i pomajke za samog oca. Moguænost tzv. "containmenta", o kome æe jo¹ biti govora, oèeve druge ¾ene djelovala je takoðer relativno slabom, moguæe i zbog njezine vlastite potrebe za prilagodbom na novo nastalu situaciju (moguænost 'conteinmenta' ne samo da je djelovala slabom, nego je, a u ovome je primjeru to va¾no-o èemu æe biti rijeèi kasnije, uistinu i bila slaba). Na prvi pogled je izgledalo kao da djeèak svojim pona¹anjem ¾eli privuæi pa¾nju oca. Prièa o slatki¹ima kojima djeèak dariva sebe i druge mogla shvatiti i u simbolièkom smislu, kao da otkriva djeèakov osjeæaj usamljenosti i izvjesne emocionalne praznine.

Meðutim, pokazalo se da je vrlo sna¾an nesvjesni èimbenik za promjenu pona¹anja djeèaka, ustvari predstavljalo oèevo traumatsko iskustvo iz djetinjstva, kada je otac u sliènoj dobi ostao bez majke. Oèeva potreba da se za sina brine "kao da mu je otac i majka" i njegova nesvjesna identifikacija sa sinom kao s napu¹tenim "siroèetom" ote¾avala je djeèakovu proradu tugovanja za izgubljenim objektom-majkom, a time i daljnji emocionalni rast i razvoj, i konaèno je dovela do pojave simptoma koji su se manifestirali, a ¹to nije rijetko u djeèjoj dobi, do poremeæajima u pona¹anju.

2) Ovim smo primjerom do¹li i do druge znaèajne postavke psihodinamskog pristupa, a ta je da dijete postoji u roditelju i roditelj u djetetu tj. da dogaðaji iz na¹eg ranog i kasnijeg djetinjstva takodjer utjeèu i na oblikovanje na¹e buduænosti. Oni ostaju u nama kao ¾iva i informativna iskustva koja utjeæu na na¹e sada¹nje i buduæe odnose i aktivnosti.
Na¾alost, u praksi se èesto susreæemo s upravo suprotnom pojavom, s poricanjem veza izmedju ¾ivotnih dogaðaja, izmeðu iskustava roditelja u djetinjstvu i iskustava njihove djece i poku¹aja uspostavljanja veza izmeðu njih.

Primjer: U posjeti jednoj ambulanti gdje sam cekala da se zavr¹i pregled djecaka od oko devet godina, s kojim je lijecnica istovremeno vrlo srdacno i zgodno razgovarala, ocito poku¹avajuci vi¹e saznati o njegovim problemima ali i poku¹avajuci mu na taj nacin umanjiti strah, bila sam zacudjena naknadnim komentarom kako joj je njezin rad u posljednje vrijeme postao previ¹e ponavljajuci i monoton.

Za posjete jednoj ambulanti, èekajuæi da zavr¹i pregled djeèaka kojemu je bilo oko devet godina, primijetila sam da lijeènica s djeèakom vrlo srdaèno i zgodno razgovarala, oèito poku¹avajuæi vi¹e saznati o njegovim problemima ali i poku¹avajuæi mu na taj naèin umanjiti strah. No, bila sam zaèuðena njenim naknadnim komentarom kako joj je rad u posljednje vrijeme postao previ¹e monoton i ustaljen.

U prvi me trenutak zaèudio takav komentar, pogotovo stoga jer sam poznavala visoku struènu kvalitetu njezinoga rada i slu¹ala mnoge roditelje koji su hvalili i cijenili njezin rad. Jedino obja¹njenje za njezine pritu¾be na repetivnost i monotonost posla, mogla sam naæi u jaèanju njenin obrambenih aktivnosti protiv shrvanosti osjeæajima koji imaju porijeklo u vlastitom djetinjstvu.

Rad koji emocionalno ukljuèuje i uvijek emocionalno optereæen posao s majkama, oèevima i s djecom dira a mo¾e i pobuditi, na¹e brige, tjeskobe i osjeæaje iz raznih razdoblja na¹eg razvoja, od dojenaèke dobi do kraja adolescencije, te izazvati kod nas pojaèane potrebe za obranama, kako ne bismo postali shrvani na¹im vlastitim ranijim do¾ivljavanjima. Meðutim, ako poku¹avamo presjeæi sve veze izmeðu dogaðanja i iskustava u sada¹njosti s onima u pro¹losti, ustvari smo na putu da umanjimo interes i moguænost istra¾ivanja stanja drugih, a koji su nam vrlo potrebni u svakodnevnom radu.

3) Sve nas reèeno dovodi do treæe spoznaje psihodinamskog pristupa, a ta je, da je pona¹anje dinamièno, a ne statièno, ¹to znaèi da se cijelo vrijeme mijenja. Psihodinamski pristup polazi od usmjerenosti na djetetove ili adolescentove razvojne poticaje i na ljudski rast i razvoj, za razliku od tradicionalnog medicinskog modela koji je vi¹e usmjeren na simptome, na bolest i lijeèenje. Takoðer istièe su¹tinsku meðuovisnost izmedju djece i roditelja. Odnos izmeðu njih potièe i potpoma¾e njihovo cijelokupno postojanje, ali uglavnom ostaje nevidljiv dok se iz nekih razloga ne o¹teti. Tako npr. cjelokupna "bebina osobnost" u poèetku uglavnom postoji samo preko roditeljskog potvrðivanja, njihovog poticanja i u meðudjelovanju s njima.

4) Èetvrta vrlo va¾na psihodinamska postavka govori o napetosti i meðuigri izmeðu na¹eg unutarnjeg i vanjskog svijeta (psihièke stvarnosti i vanjske objektivne stvarnosti) i nastanku na¹e unutarnje konstrukcije vanjske stvarnosti. Tako æe npr. u obitelji s petero djece svako dijete imati druga zapa¾anja i viðenja ¾ivotnih iskustva unutar obitelji.

Nadalje, naroèito æe velike razlike u psiholo¹kom znaèenju nekog iskustva ili zahtjeva postojati izmeðu djece i odraslih. Dok odrasli svoje planove mogu vidjeti u svjetlu razloga, logike i praktiène neophodnosti, dijete æe ih do¾ivjeti u svjetlu njegove psihièke stvarnosti, a ¹to znaèi u svjetlu dobno odgovarajuæih (dobu primjerenih) kompleksa, osjeæaja, tjeskoba i fantazija koje oni pobuðuju. Zato èesto postoji znaèajna neujednaèenost izmeðu djetetovog tumaèenja dogaðaja i tumaèenja istog dogaðaja kojeg daje odrasla osoba. Anna Freud godine 1965. izdvaja èetiri podruèja razlika izmeðu odraslih i djece.

Prva je egocentricnost koja upravlja djetetovim odnosima s drugima. Dok ne dostigne fazu konstantnosti objekta, dijete ne opa¾a da objekt-majka ima vlastito postojanje. Dijete ju opa¾a samo u smislu uloge koju joj je pripisalo unutar okvira svojih potreba i ¾elja. Zbog toga sve ¹to se desi objektu ili s objektom dijete razumije s aspekta zadovoljenja ili frustracije njegovih ¾elja. Svaku zaokupljenost majke s neèim drugim, s drugim èlanom obitelji ili poslom, njezinu bolest, depresiju, odsustvo, pa èak i njezinu smrt, dijete æe pretvarati u iskustvo odbijanja i napu¹tanja. Ustvari, svaku zaokupljenost pretvara u èin neprijateljstva na koji samo mo¾e odgovoriti vlastitim neprijateljstvom i razoèaranjem, izra¾enim kroz pojaèanu zahtjevnost ili emocionalno povlaèenje sa ¹tetnim posljedicama.

Druga je jaka nezrelost infantilnog spolnog aparata zbog koje dijete odraslu seksualnost prevodi u ranija pregenitalna dogaðanja. Tako spolni odnos odraslih krivo razumije, najèe¹æe kao scene brutalnog nasilja. Pri spolnom prosvjeæivanju umjesto prihvaæanja ponuðenih èinjenica dijete ih prevodi u tzv. infantilne seksualne teorije koje su usagla¹ene s njegovim iskustvima. Tako æe i dalje npr. vjerovati da se beba raða kroz anus ili da se oplodnja zbiva poljupcem preko usta itd.


Treæe podruèje razlièitog tumaèenja dogaðaja izmeðu odraslog i djeteta nastaje zbog relativne slabosti sekundarnog procesa mi¹ljenja u usporedbi sa snagom poriva i fantazije. Tako malo dijete koje je veæ zakoraèilo u treæu godinu ¾ivota mo¾e nakratko prihvatiti znaèaj nekog medicinskog zahvata, prepoznati korisnu ulogu doktora ili kirurga, neophodnost uzimanja lijeka kakvog god da je okusa, potrebu za dijetom ili ogranièenjem kretanja.
Meðutim kako se posjet lijeèniku pribli¾ava razumski razlozi se veæinom povlaèe, a dijete sve vi¹e biva preplavljeno fantazijama o osakaæenju, napadu, kastraciji itd. Ostajanje u krevetu postaje zatoèeni¹tvo, dijetu do¾ivljava kao nepodnosivo oralno li¹avanje, roditelj koji dopu¹ta da se te i takve stvari dogaðaju djetetu (bilo u njegovoj prisutnosti ili odsutnosti) prestaje biti za¹titnik i dijete ga pretvara u neprijatelja na koga postaje ljuto, bijesno i prema kome postaje neprijateljski raspolo¾eno.

Èetvrto podruèje razila¾enja izmeðu tumaèenja zbivanja djeteta i odrasle osobe potjeèe iz razlièite procjene vremena u razlièitoj dobi.
Kako æe dijete do¾iviti odreðeno vremensko razdoblje neæe ovisiti o njegovom stvarnom trajanju mjerenom prema objektivnim kriterijima odraslih, ¹to znaèi kalendarom ili satom, nego o subjektivnim unutarnjim odnosima izmeðu izmjene dominacije ida i ega nad njegovom djelatno¹æu. Id ili djetetovi porivi neæe dozvoljavati odlaganje ili èekanje nego æe nametati hitnost zadovoljenja, dok je ego taj koji uvodi moguænost odlaganja i èekanja.
Ovisno o tome koji od njih dominira u odreðenom vremenu, tako æe se mijenjati i pona¹anje djeteta, pa æe nekada razmaci izmeðu obroka, odsutnosti majke, trajanje posjete lijeèniku ili bolnici izgledati dugi, a ponekad kratki, izdr¾ivi ili neizdr¾ivi. Rezultat toga je da nekada isti dogaðaji mogu proæi bez veæih psiholo¹kih tragova, a nekada mogu ostaviti ¹tetne posljedice na dijete.



ULOGA "SADR®AVANJA" U PSIHIÈKOM RAZVOJU I LJUDSKIM ODNOSIMA

Zbog ovakve subjektivne interpretacije objektivnih dogaðanja, a koje postaju i pripadaju psihièkom realitetu djeteta va¾no se upoznati s pojmom "sadr¾avanja" (containment) kojeg dana¹nja psihodinamska psihologija i psihijatrija mnogo koriste u obja¹njavanju psihièkog razvoja i ljudskih odnosa opæenito.
Iz rijeènika: contain – 1. to have in it; hold, enclose, or include 2. to have the capacity for holding, ...


Reèeno je veæ ranije, u prvom primjeru, da djeèakova pomajka nije djelovala kao da ima veliku sposobnost "sadr¾avanja", a i u drugom primjeru spomenula sam obrambenu aktivnost koja mo¾e umanjiti sposobnost "sadr¾avanja" osjeæaja drugih.

U daljnjim primjerima navedeno je kako kompleksi primjereni starosnoj dobi, strahovi i fantazije koje oni bõje, utjeèu na do¾ivljavanje vanjske objektivne stvarnosti, te kako djetetova procjena vremena takoðer utjeèe na do¾ivljavanje stvarnosti i kako zbog toga dijete svoje bolne i neugodne osjeæaje okreæe prema okru¾enju svog psihièkog realiteta, a ponekad i prema vanjskom svijetu.

Drugim rijeèima, djetetov bijes okrenut je primarno na mentalnu reprezentaciju roditelja u njegovom psihièkom realitetu, a mo¾e biti okrenut i na stvarnog roditelja ili zamjenu za roditelje.
Posljedice znaju biti osobito ¹tetne, ako dijete jo¹ nema dovoljnu stabilnost ili konstantnost mentalne reprezentacije objekta-roditelja, jer predugo odsustvo ili prevelika ljutnja mogu o¹tetiti (rascjepiti) ili zbrisati nestabilnu mentalnu reprezentaciju roditelja. Tada dijete ostaje bez ikakve unutarnje za¹tite i postaje prepu¹teno na milost i nemilost svojim porivima, tjeskobama i strahovima koje do¾ivljava kao uni¹tavajuæe po njega. Naravno da je malo dijete ugro¾enije od starijeg koje je veæ postiglo konstantnost i cjelovitost mentalne reprezentacije roditelja.

Vratimo se na koncept "sadr¾avanja", ¹to æe nam mo¾da bolje pojasniti gore spomenute navode. Sam koncept "sadr¾avanja" potjeèe od Wilfreda Biona koji je postavio shemu "container-content" (sadr¾avanje-sadr¾ano), a koja se smatra temeljnom u svakom ljudskom odnosu. Poku¹at æu ukratko, i na vrlo pojednostavljen naèin, ispu¹tajuæi nazive koje koristi Bion (alfa i beta elementi), prikazati su¹tinu koncepta.
Nadam se da time neæu nanijeti veliku ¹tetu samom konceptu, a korisno æe, nadam se, poslu¾iti u poku¹aju pribli¾avanja jednoj od opasnosti koja postoji za konstrukciju unutarnje stvarnosti a time i za cjelokupan psihièki razvoj, pogotovo kod jako male djece kada npr. du¾e borave u institucijama, u na¹em sluèaju, odnosno vezano uz na¹u temu, u bolnicama. Takoðer vjerujem da æe nam postati jasnije za¹to je boravak majke u bolnici zajedno s njezinom bebom ili jo¹ vrlo malim djetetom èesto velika psiholo¹ka za¹tita za dijete.

Godine 1959. Bion pi¹e otprilike ovako: ako majka ¾eli razumijeti potrebu svoje bebe ona ne mo¾e bebin palac smatrati samo zahtjevom za njezinom fizièkom prisutno¹æu. Sa stanovi¹ta bebe, majka ju mora uzeti na ruke i prihvatiti strah koji nastaje u djetetu, strah od propasti, nestajanja (tek rijeènikom starijih mo¾e biti strah od umiranja), jer ga beba ne mo¾e zadr¾ati unutar sebe.

To je prvo tek senzorna impresija, sirovo, nedovoljno diferencirano primitivno emocionalno iskustvo koje jo¹ nije prilagoðeno za upotrebu u procesu mi¹ljenja, u sanjanju ili sjeæanju. Ono se mo¾e tek konkretno odreagirati i poslu¾iti u oblikovanju tzv. konkretnog mi¹ljenja, a ne u simbolizaciji ili apstrakcijama.

Takva sirova, nediferencirana primitivna emocionalna iskustva do¾ivljavaju se kao "stvari same po sebi" i èesto se izra¾avaju na tjelesnoj razini, somatiziraju se. Nema razlikovanja izmeðu ¾ivog i ne¾ivog, izmeðu subjekta i objekta, izmeðu unutarnjeg i vanjskog svijeta. Ona se moraju isprazniti putem projektivne identifikacije.


Dijete projektivnom identifikacijom ispra¾njava one elemente o kojima ne mo¾e misliti, a majka æe ih sadr¾avati (container, contains). S majèinim kapacitetom za sanjarenje, fantaziranje (capacity of reverie) majka im tek daje znaèenje i ponovno ih vraæa djetetu. U tom novom obliku dijete æe tek moæi misliti o njima. Drugim rijeèima, kada beba plaèe jer je gladna, a majka nije prisutna, ona u sebi do¾ivljava majèino otsustvo kao sirovu, konkretnu, impresiju nedostataka grudi.

Nelagoda koju pobuðuje pojaèano prisustvo takvog sirovog, grubog osjeæaja nedostatka neèeg za èim je u potrebi (npr. prsa, mlijeko) raste, i beba je mora isprazniti (beba je se mora osloboditi).
Kada majka doðe ona projektivnom identifikacijom (uglavnom preko naèina kako beba plaèe) prihvati ono ¹to dijete izbacuje i transformira bolne osjeæaje djeteta (tako da ga tje¹i tepajuæi mu, da ga hrani) u olak¹anje. Ona tako strah od propadanja, nestajanja, uni¹tenja pretvara u mir, u blagi i podno¹ljiv strah. Beba sada mo¾e ponovno primiti (reintrojecirati) u osnovi njezino vlastito emocionalno iskustvo, ali koje je sada modificirano i ubla¾eno.

Unutar bebe sada nastaje podnosiva i osmi¹ljena reprezentacija odsutnih grudi, nastaje misao, koja mu poma¾e da kroz neko vrijeme podnosi majèino odsustvo, odnosno odsustvo stvarnih grudi.

Ovako se u najgrubljim crtama, dá opisati osnovna shema sadr¾avanja u kojem ustvari majka posuðuje njezin aparat za mi¹ljenje djetetu koje æe ga progresivno interorizirati i tako postajati sve sposobnije za samostalno vr¹enje/obavljanje funkcije sadr¾avanja.

Ovako se u najgrubljim crtama, dá opisati osnovna shema sadr¾avanja po kojoj majka obuhvaæa dijete sferom svojega mi¹ljenja, dijete tu sferu progresivno interiorizira i tako postaje sve sposobnije za samostalno “sadr¾avanje”.


Meðutim, u situacijama kada majka reagira previ¹e upla¹eno i bebino plakanje komentira "Ne razumijem ¹to se de¹ava s tom bebom", ona se ustvari jako emocionalno udaljava od bebe koja plaèe. Ona tako odbija bebinu projektivnu identifikaciju i neosmi¹ljeni, sirovi osjeæaji vraæaju se bebi u nemodificiranom obliku. Jo¹ gore stanje nastaje kada previ¹e tjeskobna majka ne samo da vraæa bebinu tjeskobnost i strah u nemodificiranom i neoslabljenom obliku bebi, nego jo¹ u nju prazni svoju tjeskobu i svoje strahove. Tako ona mo¾e koristiti dijete kao odlagali¹te za svoje nepodnosive mentalne sadr¾aje i ustvari okreæe uloge u procesu “containmenta”.

Ako je pak majka odsutna, beba ili malo dijete ostaje preplavljeno i prepu¹teno na milost i nemilost svojim bolnim osjeæajima i strahovima koji iz njih proizlaze. Supstituti za majku mogu svojim postupcima poku¹ati ubla¾iti ovakvu, za dijete, emocionalno bolnu situaciju, kada ga prigrle i poku¹aju smirivati na naèin kako to inaèe èini majka.

Beba i majka stvaraju posebni i sve dalje sve vi¹e specifican odnos u kome majka postaje sve te¾e zamjenjiva i odvajanje od nje pobuðuje jaku tjeskobu (separacijska anksioznost, separacijski strah). Tako je to do uspostavljanja konstantnosti objekta.

Bowlby je tu ranu vezu majka–dijete nazvao "attachement", a intenzivni separacijski strahovi traju od kako dijete nejasno poèinje razaznavati da su majka i ono dvije odvojene osobe a ne dio istog svemoænog jedinstva (4-5 mjesec ¾ivota), pa sve do stvaranja stabilne mentalne reprezentacije majke koju æe dijete moæi zadr¾ati barem kroz neko vrijeme i u odsustvu majke, bez obzira na stanje djetetovih vlastitih potreba (treæa godina ¾ivota) (3).

Nadam se da æe ovo izlaganje malo bolje pribli¾iti osnovu na kojoj nastaju stalna i ponavljana upozorenja djeèijih i adolescentnih psihijatara na potrebu organiziranja zajednièke hospitalizacije male djece i njihovih majki, a i na upozoravanja na potrebu jaèeg bavljenja djecom u institucijama. Davno je jo¹ Rene Spitz upozoravao da usprkos visokog standarda i dobre organizacije neke institucije, mala djeca u njoj psihièki stradavaju ako nemaju moguænosti ostvarivanja ljudskog kontakta.

On je opisao sliku anaklitièke depresije koju svi vjerojatno dobro poznajemo.
Meðutim vratimo se Bionovom konceptu "content-container" jer nam on jo¹ preciznije obja¹njava ¹to se zbiva u djetetu i s djetetom ako njegove osnovne potrebe nisu adekvatno zadovoljavane.
Neophodno je naglasiti da "sadr¾avanje" ne znaèi samo pra¾njenje ili proèi¹æavanje nepodnosivih osjeæaja. Drugi temeljni aspekt toga pojma je da majka koja "sadr¾ava" takoðer djetetu podaruje znaèenje. Ona mu poma¾e u dekodiranju onoga ¹to se de¹ava, oblikovanju zamislivih reprezentacija i razumijevanju njegovih osjeæaja. Tako malo dijete sve bolje uspjeva tolerirati odsustvo majke i posljedièno jaèa svoju sposobnost podno¹enja frustracije.



ZNAÈAJ POTENCIJALNOG PROSTORA

Ovo tumaèenje dovodi nas sve bli¾e prema konceptu "holdinga", engleskog pedijatra i psihoanalitièara Donalda Winnicotta. Holding podrazumijeva sveukupnost pa¾nji kojom je dijete obasipano od roðenja nadalje.
Njega tvori mentalna i afektivna, svjesna i nesvjesna raspolo¾ivost majke i njezina materijalna briga za djetetove potrebe. Tako dijete biva za¹tiæeno ne samo od traumatskih utjecaja fizièke stvarnosti nego i od preuranjenog kontakta s previ¹e sna¾nim osjeæajima nemoæi koja u njemu mo¾e pobuditi tjeskobu uni¹tenja.

Winnicott nagla¹ava va¾nost tzv. optimalne frustracije tj. da nakon nekog vremena prividnog jedinstva i bri¾ne koincidencije s djetetovim potrebama, majka mora uvesti male frustracije koje dovode do izvjesne neusagla¹enosti s bebinim potrebama, a koje su izvor prvog jasnijeg do¾ivljaja odvojenosti.
U atmosferi pouzdanosti koju je majka veæ ranije u dovoljnoj mjeri stvorila, dijete mo¾e koristiti tragove sjeæanja na ranija zadovoljavajuæa iskustva s majkom kako bi ispunilo provizorni uski prostor koji ga od nje odvaja.
Tako se kreira tzv. potencijalni prostor u kome se mo¾e oblikovati reprezentacija majke. Ta reprezentacija je simbol koji kroz izvjesno vrijeme mo¾e zamijeniti pravu majku. Potencijalni prostor za svoje funkcioniranje treba dva temeljna uvjeta a ta su dovoljna pouzdanost objekta - majke i da postoji optimalni stupanj frustracije - niti previ¹e, niti njezin potpun nedostatak. Tako "dovoljno dobra majka" uspjeva djetetu pru¾iti pravog zadovoljenja i prave frustracije u pravom momentu. Potencijalni prostor je iluzorno kreiran od djeteta i majke koja instiktivno vodi brigu o njegovoj sigurnosti i razvoju.

Sposobnost ispunjavanja tog prostora s postepeno sve slo¾enijim simbolièkim iluzijama omoguæava djetetu da podnese sve veæu udaljenost od objekta koji donosi zadovoljenje potreba. On je povezan s razvojem tzv. prijelaznih fenomena u kojima se susreæu i koegzistiraju iluzija i stvarnost. Prijelazni objekt/fenomen (krpica, dekica, pli¹ani medo i sl.) za bebu istovremeno predstavlja i igraèku i mamu.


Taj paradoks uvijek ostaje nerazja¹njen, jer dijete nikada ne pita ¹to je istina. Oboje je istina, da je medo medo i da je medo mama. Istovremeno podr¾avanje emocionalne istine o jedinstvu s majkom i odvojenosti od nje dozvoljava djetetu da se igra u potencijalnom prostoru izmeðu majke i djeteta.
Mislim da je oèito kako dijetetu koje je zbog nekih razloga odvojeno od majke npr. u bolnici treba omoguæiti zadr¾avanje prijelaznog objekta, a ne mu ga zbog navodno higijenskih razloga oduzimati, gurajuæi mu kao zamjenu neku drugu igraèku koja pripada bolnici. Upravo njegov medo ima obilje¾ja i jednog i drugog, i igraèke i mame, on posebno miri¹e, on se posebno osjeæa, on se ljubi i tuèe i ne mo¾e ga se zamjenjivati.

Meðutim, vratiti æemo se jo¹ malo na Bionov koncept (koji ide dalje od Winnicottovog). Majèina funkcija "containmenta" podrazumijeva i majèino intuitivno razumijevanje bebinih osnovnih potreba koje treba osmisliti, tj. one moraju postati osmi¹ljene u majèinom procesu mentalnog djelovanja.
Gledana s ovog stanovi¹ta, ovisnost malog djeteta o majci ne izvire samo iz njegove fizièke bespomoænosti nego i iz njegove primarne potrebe za mi¹ljenjem.

Rasplakano dijete ne poku¹ava samo uspostaviti odnos s drugim ljudskim biæem kako bi ispraznilo sirove, primitivne, neosmi¹ljene i nediferencirane osjeæaje koje u njemu izazivaju previ¹e boli i tjeskobe, nego i zato da bi mu se pomoglo u razvoju njegove sposobnosti da misli.



ZAKLJUÈAK
Trudila sam se kroz ovaj prikaz istaæi va¾nost odgovaranja na djeèje potrebe na ¹to adekvatniji naèin jer se putem tih ranih interakcija gradi cijeli unutarnji, psihièki, svijet djeteta i buduæeg odraslog èovjeka. Ako se prerano jako ometa moguænost "containmenta" ili uni¹tava hipotetski potencijalni prostor kojeg dijete kreira izmeðu sebe i majke, vidimo da to mo¾e ¹tetno utjecati na razvoj simbolizacije i razvoj cjelokupnog simbolièkog mi¹ljenja.

Kako se hospitalizacije ne mogu izbjeæi, ono ¹to ostaje na¹a stalna preporuka jest to da se pogotovo kod male djece mora za¹titi njihov psihièki razvoj odobravajem istovremene prisutnosti majke. Naravno da je funkcija "containmenta" temelj na kome poèivaju svi ljudski odnosi. Ljudi se pojedinaèno razlikuju u sposobnosti contaimenta tuðih osjeæaja. Kako je medicina profesija koja zahtijeva stvaranje odnosa izmeðu pacijenata i lijeènika va¾no je ne¹to saznati i o psihièkim procesima koji se nalaze u osnovi tih odnosa. Nije dobro kada se komunikacija lijeènik-pacijent, a osobito lijeènik - dijete-pacijent poène zasnivati vi¹e na obranama od jakih ispoljavanja emocija nego na moguænosti njihovog prihvaæanja, preraðivanja i vraæanja u modificiranom i ubla¾enom obliku samom djetetu, kome su u situaciji hospitalizacije lijeènici i medicinske sestre zamjena za roditelje.