Poezija i proza koju volimo

Started by Enea, 27-04-2007, 12:59:20

Previous topic - Next topic

0 Members and 2 Guests are viewing this topic.

kruger

Pjevati svi ne mogu
Ne moze svak kao jabuka
Pasti kraj tudjih nogu
Ovo je najveca ispovijest mangupa
Kojom se ispovijediti mogu!



               SERGEJ JESENJIN

ThymusMedica

#61
Otima nam nasu Metohiju, i nase Kosovo polje,
a sve kao da nama bude bolje.
Sve sami saveznici ratni,
napadose nasu Gracanicu,
i nas Prizren zlatni.
MI SMO VASI PRIJATELJI- bacaju letke i vicu,
Pa kad ste nashi prijatelji shto napadate Zicu?
Ako imate Boga, vas Bog neka je sa vama,
znate li vi sta je Zica i sta je Zica nama?!
Mi, mi ne bismo imali ni pesmu, ni pricu,
mi, da nemamo Zicu!
Ako slavite krsnu slavu, ako imate kucnog sveca,
sta su vama skrivila nasa deca?!
Jeste li normalni, sta je sa vama?!?
Imate li vi tata, imate li mama,
koji poubijaste bolesne ljude!!
Pogledajte se u ogledalu, pa kako vam bude!
Prepoznajte sebe u toj slici,
i prepoznajte sebe u slici male Milice u Batajnici!
Uvelicajte tu sliku i sebe na toj slici,
da vam se dive tamo kod kuce, u Americi!
Vi zasluzili orden, vi medalju oko vrata,
vi ponos Amerike, vi junak tata?

Branislav Petrovic




PS-vukli ste me za jezik!


Mole se clanovi da citaju prvi post u temama u koje zalaze prvi put,
jer svako malo "objavljujete" tudja dela u temi gde objavljujemo nasa
:cvet

ThymusMedica

TO LICE LJUBAVI OPASNO I NEZNO

To lice ljubavi opasno i nezno
jedne veceri se javi posle predugog dana
Mozda je strelac bio, sa lukom
ili svirach sa harfom.
Ne znam vise, zaista ne znam,
znam samo da me je ranilo,
zauvek ranilo..
Iz srca krv mi tece
vrela me, suvishe vrela
ljubavna rana peche...

Zak Prever

bzzz

Pesma zeni

Ti si moj trenutak, i moj sen, i sjajna
Moja rec u sumu; moj korak i bludnja;
Samo si lepota, koliko si tajna;
I samo istina, koliko si zudnja.

Ostaj nedostizna, nema i daleka -
Jer je san o sreci vise nego sreca.
Budi bespovratna kao mladost; neka
Tvoja sen i eho budu sve sto seca.

Srce ima povest u suzi sto leva;
U velikom bolu, ljubav svoju metu;
Istina je samo sto dusa prosneva;
Poljubac je susret najveci na svetu.

Od mog prividjenja ti si cela tkana,
Tvoj je plast suncani od mog sna ispreden;
Ti bese misao moja ocarana;
Simbol svih tastina porazan i leden, -

A ti ne postojis nit si postojala;
Rodjena u mojoj tisini i cami;
Na suncu mog srca ti si samo sjala:
Jer sve sto ljubimo
stvorili smo sami.

                       Jovan Ducic

Killa Bee

Lament nad Beogradom

Jan Majen i moj Srem,
Pariz, moji mrtvi drugovi, trešnje u Kini,
Priviđaju mi se još, dok ovde ćutim, bdim, i mrem,
I ležim, hladan, kao na pepelu klada.
Samo, to više i nismo mi, život, a ni zvezde,
Nego neka čudovišta, polipi, delfini,
Što se tumbaju preko nas i plove, i jezde,
I urliču: ,,Prah, pepeo, smrt je to."
A viču i rusko: ,,Ničevo" -
I špansko: ,,Nada"

Ti, međutim, rasteš, uz zornjaču jasnu,
Sa Avalom plavom, u daljini, kao breg.
Ti treperiš, i kad ovde zvezde gasnu,
I topiš, ko Sunce, i led suza, i lanjski sneg.
U Tebi nema besmisla, ni smrti.
Ti sjajiš kao iskopan stari mač.
U Tebi sve vaskrsne, i zaigra, pa se vrti,
I ponavlja, kao dan i detinji plač.
A kad mi se glas, i oči, i dah, ukopoje,
Ti ćeš me, znam, uzeti na krilo svoje.

Espanja i naš Hvar
Dobrović mrtvi, šejk što se u Sahari beli,
Priviđaju mi se još, kao utvare, vatre, var.
Moj Sibe poludeli, zinuo kao peš.
Samo, to više nismo mi, u mladosti i moći,
Već neki papagaji, čimpanzi, neveseli,
Što mi se smeju i vrište u mojoj samoći
Jedan se ,,Leiche! Leiche! Leiche!" dere.
Drugi mi šapće: ,,Cadavere!"
Treći: ,,Leš, leš, leš."

Ti, međutim, širiš, kao labud krila,
Zaborav, na Dunav i Savu, dok spavaju.
Ti budiš veselost, što je nekad bila,
Kikot, tu, i u mom kriku, vrisku, i vapaju.
U tebi nema crva, ni sa groba.
Ti blistaš, kao kroz suze ljudski smeh.
U tebi jedan orač peva, i u zimsko doba,
Prelivši krv, kao vino, u novi meh.
A kad mi klone glava i budu stali sati,
Ti ćeš me, znam, poljubiti kao mati.

Ti, prošlost, i moj svet,
Mladost, ljubavi, gondole, i, na nebu, Mljeci,
Priviđate mi se još, kao san, talas, lepi cvet
U društvu maski, koje je po mene došlo.
Samo, to nisam ja, ni Venecija što se plavi,
Nego neke ruševine, aveti, i stećci,
Što ostaju za nama na zemlji, i, u travi.
Pa kažu: ,,Tu leži paša! – Prosjak! – Pas!"
A viču i fransusko: ,,Tout passe".
I naše: ,,Prošlo".

Ti, međutim, stojiš nad širokom rekom,
Nad ravnicom plodnom, tvrd, uzdignut kao štit.
Ti pevaš vedro, sa grmljavom dalekom,
I tkaš u stoleća, sa munjama, i svoju nit.
U Tebi nema moje ljudske tuge.
Ti imaš streljača pogled prav i nem.
Ti i plač pretvaraš kao dažd u šarene duge,
A hladiš, ko dalek bor, kad te udahnem.
A kad dože čas da mi se srce staro stiša,
Tvoj će bagrem pasti na me kao kiša.

Ližbua i moj put
U svet, kule u vazduhu i na morskoj peni,
Priviđaju mi se još, dok mi žižak drhće ko prut
I prenosim i zemlju, u sne, u sne, u sne.
Samo, to više nisu, ni žene, ni ljudi živi,
Nego neke nemoćne, slabe, i setne, seni,
Što mi kažu, da nisu zveri, da nisu krivi,
Da im život baš ništa nije dao,
Pa šapću: ,,Não, não, não"
I naše: ,,Ne, ne".

Ti, međutim, dišeš, u noćnoj tišini,
Do zvezda, što kazuju put Suncu u tvoj san.
Ti slušaš svog srca lupu, u dubini,
Što udara, ko stenom, u mračni Kalemegdan.
Tebi su naši boli sitni mravi.
Ti biser suza naših bacaš u prah.
Ali se nad njima, posle, tvoja zora zaplavi,
U koju se mlad i veseo zagledah.
A kad umorno srce moje ućuti, da spi,
Uzglavlje meko ćeš mi, u snu, biti, ti.

Finistere i njen stas,
Brak, poljupci, bura što je tako silna bila,
Priviđaju mi se još, ko neki leptir, bulke, klas,
Dok, iz prošlosti, slušam, njen korak, tako lak.
Samo, to više nije ona, ni njen glas nasmejan,
Nego neki kormoran, divljih i crnih krila,
Što viče: zrak svake sreće tone u Okean.
Pa mi mrmlja reči ,,tombe" i ,,sombre".
Pa krešti njino ,,ombre, ombre!" –
I naš ,,grob" i ,,mrak".

Ti, međutim, krećeš, ko naš labud večni,
Iz smrti, i krvi, prema Suncu, na svoj put.
Dok meni dan tone u tvoj ponor rečni,
Ti se dižeš, iz jutra, sav zracima obasut.
Ja ću negde, sam, u Sahari, stati,
U onoj gde su karavani seni,
Ali, ko što uz mrtvog Tuarega čuči mati,
Ti ćeš, do smrti, biti uteha meni.
A kad mi slome dušu, koplje, ruku i nogu,
Tebe, tebe, znam da ne mogu, ne mogu.

Život ljudski, i hrt,
Sveo list, galeb, srna, i Mesec na pučini,
Priviđaju mi se, na kraju, ko san, kao i smrt
Jednog po jednog glumca našeg pozorišta.
Samo, sve to, i ja, nismo nikad ni bili više,
Nego neka pena, trenuci, šapat u Kini,
Što šapće kao i srce, sve hladnije i tiše:
Da ne ostaju, ni Ming, ni yang, ni yin,
Ni Tao, trešnje, ni mandarin.
Niko i ništa.

Ti, međutim, sjaš, i sad, kroz san moj tavni,
Kroz bezbroj suza naših, večan, u mrak, i prah.
Krv tvoja ko rosa pala je na ravni,
Ko nekad, da hladi tolikih samrtnički dah.
Grlim još jednom na tvoj kamen strmi,
I tebe, i Savu, i tvoj Dunav trom.
Sunce se rađa u mom snu. Sini! Sevni! Zagrmi!
Ime tvoje, kao iz vedrog neba grom.
A kad i meni odbije čas stari sahat tvoj,
To ime će biti poslednji šapat moj.

Jan Majen i moj Srem,
Pariz, moji mrtvi drugovi, trešnje u Kini,
Priviđaju mi se još, dok ovde ćutim, bdim, i mrem,
I ležim, hladan, kao na pepelu klada.
Samo, to više i nismo mi, život, a ni zvezde,
Nego neka čudovišta, polipi, delfini,
Što se tumbaju preko nas i plove, i jezde,
I urliču: ,,Prah, pepeo, smrt je to."
A viču i rusko: ,,Ničevo" -
I špansko: ,,Nada"

Ti, međutim, rasteš, uz zornjaču jasnu,
Sa Avalom plavom, u daljini, kao breg.
Ti treperiš, i kad ovde zvezde gasnu,
I topiš, ko Sunce, i led suza, i lanjski sneg.
U Tebi nema besmisla, ni smrti.
Ti sjajiš kao iskopan stari mač.
U Tebi sve vaskrsne, i zaigra, pa se vrti,
I ponavlja, kao dan i detinji plač.
A kad mi se glas, i oči, i dah, ukopoje,
Ti ćeš me, znam, uzeti na krilo svoje.

Espanja i naš Hvar
Dobrović mrtvi, šejk što se u Sahari beli,
Priviđaju mi se još, kao utvare, vatre, var.
Moj Sibe poludeli, zinuo kao peš.
Samo, to više nismo mi, u mladosti i moći,
Već neki papagaji, čimpanzi, neveseli,
Što mi se smeju i vrište u mojoj samoći
Jedan se ,,Leiche! Leiche! Leiche!" dere.
Drugi mi šapće: ,,Cadavere!"
Treći: ,,Leš, leš, leš."

Ti, međutim, širiš, kao labud krila,
Zaborav, na Dunav i Savu, dok spavaju.
Ti budiš veselost, što je nekad bila,
Kikot, tu, i u mom kriku, vrisku, i vapaju.
U tebi nema crva, ni sa groba.
Ti blistaš, kao kroz suze ljudski smeh.
U tebi jedan orač peva, i u zimsko doba,
Prelivši krv, kao vino, u novi meh.
A kad mi klone glava i budu stali sati,
Ti ćeš me, znam, poljubiti kao mati.

Ti, prošlost, i moj svet,
Mladost, ljubavi, gondole, i, na nebu, Mljeci,
Priviđate mi se još, kao san, talas, lepi cvet
U društvu maski, koje je po mene došlo.
Samo, to nisam ja, ni Venecija što se plavi,
Nego neke ruševine, aveti, i stećci,
Što ostaju za nama na zemlji, i, u travi.
Pa kažu: ,,Tu leži paša! – Prosjak! – Pas!"
A viču i fransusko: ,,Tout passe".
I naše: ,,Prošlo".

Ti, međutim, stojiš nad širokom rekom,
Nad ravnicom plodnom, tvrd, uzdignut kao štit.
Ti pevaš vedro, sa grmljavom dalekom,
I tkaš u stoleća, sa munjama, i svoju nit.
U Tebi nema moje ljudske tuge.
Ti imaš streljača pogled prav i nem.
Ti i plač pretvaraš kao dažd u šarene duge,
A hladiš, ko dalek bor, kad te udahnem.
A kad dože čas da mi se srce staro stiša,
Tvoj će bagrem pasti na me kao kiša.

Ližbua i moj put
U svet, kule u vazduhu i na morskoj peni,
Priviđaju mi se još, dok mi žižak drhće ko prut
I prenosim i zemlju, u sne, u sne, u sne.
Samo, to više nisu, ni žene, ni ljudi živi,
Nego neke nemoćne, slabe, i setne, seni,
Što mi kažu, da nisu zveri, da nisu krivi,
Da im život baš ništa nije dao,
Pa šapću: ,,Não, não, não"
I naše: ,,Ne, ne".

Ti, međutim, dišeš, u noćnoj tišini,
Do zvezda, što kazuju put Suncu u tvoj san.
Ti slušaš svog srca lupu, u dubini,
Što udara, ko stenom, u mračni Kalemegdan.
Tebi su naši boli sitni mravi.
Ti biser suza naših bacaš u prah.
Ali se nad njima, posle, tvoja zora zaplavi,
U koju se mlad i veseo zagledah.
A kad umorno srce moje ućuti, da spi,
Uzglavlje meko ćeš mi, u snu, biti, ti.

Finistere i njen stas,
Brak, poljupci, bura što je tako silna bila,
Priviđaju mi se još, ko neki leptir, bulke, klas,
Dok, iz prošlosti, slušam, njen korak, tako lak.
Samo, to više nije ona, ni njen glas nasmejan,
Nego neki kormoran, divljih i crnih krila,
Što viče: zrak svake sreće tone u Okean.
Pa mi mrmlja reči ,,tombe" i ,,sombre".
Pa krešti njino ,,ombre, ombre!" –
I naš ,,grob" i ,,mrak".

Ti, međutim, krećeš, ko naš labud večni,
Iz smrti, i krvi, prema Suncu, na svoj put.
Dok meni dan tone u tvoj ponor rečni,
Ti se dižeš, iz jutra, sav zracima obasut.
Ja ću negde, sam, u Sahari, stati,
U onoj gde su karavani seni,
Ali, ko što uz mrtvog Tuarega čuči mati,
Ti ćeš, do smrti, biti uteha meni.
A kad mi slome dušu, koplje, ruku i nogu,
Tebe, tebe, znam da ne mogu, ne mogu.

Život ljudski, i hrt,
Sveo list, galeb, srna, i Mesec na pučini,
Priviđaju mi se, na kraju, ko san, kao i smrt
Jednog po jednog glumca našeg pozorišta.
Samo, sve to, i ja, nismo nikad ni bili više,
Nego neka pena, trenuci, šapat u Kini,
Što šapće kao i srce, sve hladnije i tiše:
Da ne ostaju, ni Ming, ni yang, ni yin,
Ni Tao, trešnje, ni mandarin.
Niko i ništa.

Ti, međutim, sjaš, i sad, kroz san moj tavni,
Kroz bezbroj suza naših, večan, u mrak, i prah.
Krv tvoja ko rosa pala je na ravni,
Ko nekad, da hladi tolikih samrtnički dah.
Grlim još jednom na tvoj kamen strmi,
I tebe, i Savu, i tvoj Dunav trom.
Sunce se rađa u mom snu. Sini! Sevni! Zagrmi!
Ime tvoje, kao iz vedrog neba grom.
A kad i meni odbije čas stari sahat tvoj,
To ime će biti poslednji šapat moj.


Milos Crnjanski

Mashrum

Osmeh
Djura Jaksic 





Volem slusat morskijeh talasa
Strahovitu smrtonosnu jeku,
I nozeva krvozednu seku,
I lajanje nesnosljivih pasa;

Volem cuti groma lelek pusti,
I urlanje lavova svirepo:
Nego osmeh umereni lepo
S covecijih tankih slusat usti.

More davi, strasno lav ujeda,
Sablja sece, grmec grom obara -
Al' toliko pokora ne stvara,
Kao osmeh covecijeg jeda.




Enea

Ljubavna pesma


Ti si moj trenutak i moj san
I sjajna moja rec u sumu
I samo si lepota koliko si tajna
I samo istina koliko si zudnja.


Ostaj nedostizna, nema i daleka
Jer je san o sreci vise nego sreca.
Budi bespovratna, kao mladost.
Neka tvoja sen i eho budu sve sto seca.


Srce ima povest u suzi sto leva,
U velikom bolu ljubav svoju metu.
Istina je samo sto dusa prosneva.
Poljubac je susret najlepsi na svetu.


Od mog prividjenja ti si cela tkana,
Tvoj plast suncani od mog sna ispreden.
Ti bese misao moja ocarana,
Simbol svih tastina, porazan i leden.


A ti ne postojis, nit' si postojala.
Rodjena u mojoj tisini i cami,
Na Suncu mog srca ti si samo sjala
Jer sve sto ljubimo - stvorili smo sami.


Jovan Duchic

mirror-girl

Ptice umiru pevajuci

".....Prema jednoj legendi postoji ptica koja peva samo jednom u svom zivotu,lepse nego bilo koji drugi stvor na ovoj Zemlji. Od trenutka kad napusti gnezdo ta ptica trazi trnovito drvo i nema mira dok ga ne nadje. Uvuce se medju njegove isprepletene grane i, pevajuci, nabode svoje telo na najduzi, najostriji trn. Dok umire,njen bol prerasta u pesmu daleko lepsu od pesme slavuja ili seve. Cena te predivne pesme je zivot, ali citav svet zastaje da slusa, a Bog na nebu se osmehuje. Jer ono najbolje sto postoji,moze se dobiti samo po cenu velike boli....ili bar tako legenda kaze..."


Je li zaista uvek potrebna bol?[/color][/b]
:)):

mirror-girl

Buntovnik_Bez_Razloga

--------------------------------------------------------------------------------

Tebi...koji postoji¹ tamo negde u mojoj ma¹ti,tebi koji ¾ivi¹ duboko skriven u meni. A ne znam, znam li ti pravo ime?! Ne znam zapravo ni¹ta osim da si drag...da, definitivno to je jedino ¹to znam. Ne znam koju boju voli¹, èemu se raduje¹, èemu se smeje¹, zbog èega si tu¾an. Tebi, ¹to stoji¹ pod ovim istim nebom, uprtim pogledom ko zna gde...pogledaj u visine, digni glavu, tu æe nam se pogledi sresti. Budi mi prijatelj, pru¾i mi ruku, ja æu svoju pru¾iti ka tebi. Za¾muri, osetice¹ moju blizinu, moju toplinu...®elim te dotaci.
Slika ma¹te postaje sve stvarnija. I molim te ne plaèi nad bolom, ka¾u sve ¹ta se zaliva, raste...Tebi, ne ¾elim bol...Zami¹ljam kako ¹eta¹ mojom ulicom, veseo, poskakujuæi. I ja oseæam sreæu tek na èas...I stiæi èe¹ gde si krenuo, mada se nekad èini da nije tako. Tebi, ¹aljem snagu svemira da izdr¾i¹, da veruje¹ u sebe ne odricuci se ni na trenutak svojih snova. Necija te ruka ceka da tvoju ruku prihvati, sigurna sam...A ja, ja æu biti èuvar tvojih i na¹ih tajni...tvoja mirna luka, kada ostane¹ sam sa sobom, tvoj razlog za osmeh, tvoj smiraj dana.
A kada padne noæ i proguta dan i u sobi ostane samo prigu¹eno svetlo uliène svetiljke i po koja senka...uæi æu tiho na prstima, da ti ne ukradem san...da lak¹e sanja¹ ono ¹to sam po¾eli¹. Ne, neæu te buditi, samo æu ti tiho ¹apnuti da sam tu uz tebe. I znace¹...Tanka je nit koja nas ve¾e....
I mo¾e¹ biti na kraju sveta, ali tu si, znam, oseæam, nekako èudno, ali jednostavno znam...

mirror-girl

JA NISAM SAMA



Noæ, napu¹tena je
Od planina pa sve do mora.
Ali ja, ona koja te uspavljuje.
Ja nisam sama!

Nebo, napu¹teno je
Od mjeseca koji pao je u more.
Ali ja, ona koja te dr¾i.
Ja nisam sama!

Svijet, napu¹ten je
ljudi su tu¾ni i ti to vidi¹.
Ali ja, ona koja te grli.
Ja nisam sama!

Mashrum


mirror-girl

neka za sad ostane anoniman :)

wolfeitzckie

noæi su ovdje èudne dileme
ulièna svjetla naglo blijede
a u mraku sobe
miris kose njene
lebdi svuda oko mene
noæi su ovdje ravnodu¹ne sjene
kada spavam zaklanjam lice
i uvijek sanjam
tople usne ¾ene
kako me ljube
noæi su ovdje nepoznate prièe
gasim cigaru i di¾em se tiho
i nikome ne dam
da mi u snove uðe
u¾ivam dugo
gledam je kradom

wolfeitzckie

#73
noc u gradu salonskih stremljenja
   noc je navukla devicanski veo
   osjecas li oktane u svojoj krvi
   osjecas li kako tutnji pritisak u glavi
   e pa sto

   cekas li na nesto snazno, doista vrijedno
   cekas li na akciju koja pokrece stvari
   razmisli dobro u svakom trenutku
   nagrnuce sa svih strana pravovjerni lesinari
   e pa sto
   dovoljna je jedna rijec
   ODJEBI


***


kamo dalje
    rodjace
   iz pijeska vire krunisane glave
   sto to rade
   prde u prasinu
   cini mi se
    rodjace
   da je standard pokvario ljude
   jedu govna i sanjare
   bit ce bolje
    rodjace
   skini medalje i napuni sale
   ulici trofeja ponestaje snage
   ostavljene djevojke
   narkomani i bludnice
   uzdaju se u tebe
   blindirani brodovi
   vozili me na cetiri strane
   zbilja sam bio dosljedan
   i velikodusan
    rodjace
   raspolagati tudjom mukom
   nije mala zajebancija


   

frckica-j

Ne vjeruj

Ne vjeruj u moje stihove i rime
Kad ti kazu drga, da te silno volim,
U trenutku svakom da se za te molim
I da ti u stabla urezujem ime.

Ne vjeruj! No kasno kad se mjesec javi
I prelije srmom vrh modrijeh kr¹a,
Tamo gdje u grmu proljeæe lepr¹a
I gdje slatko spava na¹ jorgovan plavi,

Doði, èekaæu te! U èasima tijem,
Kad na grudi moje pribije¹ se èvr¹æe,
Osjeæa¹ li, draga, da mi tijelo dr¹æe,
I da silno gorim ognjevima svijem?

Tada vjeruj meni i ne pitaj vi¹e
Jer istinska ljubav za rijeèi ne zna;
Ona samo plamti, silna, neoprezna,
Niti mari draga za stihove na¹e!

Aleksa ©antiæ

Napisah ovu pjesmu zbog geografskog porijekla. Trebalo bi da su mi omiljeni pjesnici on i Duèiæ, i bili su... Dok ne otkrih poeziju za odrasle Mike Antiæa. Mada, nikad neæu prerasti zbirku "Plavi èuperak"...