Iz sudske medicine

IV MEHANIČKE POVREDE
Mehaničke povrede su tjelesne povrede (nesmrtonosne i smrtonosne) koje su nanesene mehaničkim oruđima, odnosno predmetima koji posjeduju kinetičku energiju.

Mehaničke povrede mogu nastati na tri načina:
1. UDAROM (kretanjem mehaničkog oruđa prema tijelu),
2. PADOM (kretanjem tijela prema oruđu) i
3. SUDAROM (istovremenim kretanjem i tijela i mehaničkog oruđa, kao što se to dešava u saobraćajnim nesrećama, pri naletu vozila na pješaka).

Veličina mehaničke povrede zavisi od više faktora, kao što su obimnost i veličina mehaničkog oruđa, zatim njegova težina, brzina kretanja itd., što znači ukoliko je mehaničko oruđe veće i obimnije, ukoliko je teže, i ukoliko je njegova brzina kretanja veća, utoliko će povrede biti opsežnije i obimnije.

Mehanička oruđa su dvojaka:
 ORUŽJA – jedna su ona, koja su napravljena i služe za napad i za odbranu, pa ih nazivamo oružjima, a to su: sva vatrena oružja (puška,revolver, pištolj), kao i hladna (bajonet, bodež, kama, sablja itd).
 ORUĐA – sva ona oruđa, koja inače služe u korisne svrhe, na primjer, u domaćinstvu (kuhinjski nož, makaze), u poljoprivredi (vile, lopata, ašov, grablje), u zanatstvu (čekić, kliješta, svrdlo, turpija), ali koja u izvjesnim situacijama mogu biti upotrebljena za napad i odbranu.

Druga sredstva, kao podobna, da dijelo teško tjelesno povrijede su: čvrsta (kolac, kamen, bič, korbač, boca, gvozdena šipka, stolica); gasovite materije (kipuća voda, vrela para), kao i hemijska (otrovi).

Prema izgledu i ostalim karakteristikama, mehaničke povrede dijelimo na nespecifične mehaničke povrede ili ozljede i specifične mehaničke povrede ili rane.
 NESPECIFIČNE MEHANIČKE POVREDE ili ozljede su uopšte mehaničke povrede, kod kojih na osnovu njihovih osobina možemo zaključiti samo da su nanesene mehaničkim oruđima uopšte.
 SPECIFIČNE MEHANIČKE POVREDE ILI RANE su posebne mehaničke povrede kod kojih na osnovu izgleda i ostalih osobenosti možemo zaključiti da su nanesene jednom izvjesnom vrstom mehaničkih oruđa. Tu spadaju: razderine, sjekotine, ubodine i ustreline.

A. NESPECIFIČNE MEHANIČKE POVREDE
Ozljede su opšte mehaničke povrede, koje mogu biti nanesene raznim vrstama mehaničkih oruđa, šiljatim, oštrim, tupim, vatrenim, pa prema tome nisu niti specifične niti karakteristične za izvjesna mehanička oruđa. Zbog toga ih nazivamo nespecifičnim mehaničkim povredama.
1. Oguljotine (Excorlatio)
Oguljotina kože je nespecifična mehanička povreda, dakle ozljeda, nanesena tangencijalnim (uporednim ili kosim) djelovanjem mehaničkih oruđa, tupim, šiljatim ili vatrenim. Oguljotina se sastoji u lišavanju natkožice (epidermis) i obnaženju kožice (corium).

Po vremenu nastanka mogu biti zaživotne, posmrtne, i agonalne.

Oguljotine su traumatske ili nozemske.
 TRAUMATSKE OGULJOTINE su opet mehaničke, fizičke, hemijske, shodno tome kojim su povrednim sredstvima pričinjene.
 NOZEMSKE OGULJOTINE su takva oštećenja koja imaju izgled opštih ozljeda, odnosno to su prirodna oštećenja koja nalikuju na opšte ozljede, kao na primjer oguljotine natkožice kod raznih dermatita, ili podlivi krvi kod hemoragične dijateze.
Oguljotine mogu imati najrazličitije oblike i raznoliku veličinu. Mogu imati veličinu zrna prosa, pšenice, graška, dlana ili zauzimati veliku površinu tijela i imati izgled geografske karte, kao što su opsežne razgranate oguljotine nanesene u saobraćajnim nesrećama. Oguljotine u obliku crte, nazivamo ogrebotinama.

Hrapavi predmeti, kao što je kolovoz, asfaltna cesta i slično, tangencijalnim djelovanjem, npr. kod pada i suljanja na zemlju ili beton, mogu proizvesti paralelne crtaste ogrebotine i oguljotine, tako da gomilice odljuštene natkožice na jednom kraju oguljotine ukazuju na pravac djelovanja predmeta, odnosno da je on započeo svoje djelovanje na njenom drugom kraju.

Kod zaživotnih oguljotina, u vrijeme kada su nanesene i kada je koža lišena natkožice,
 odgoljena kožica se prvo ovlaži, zatim
 pokrije bjelančevinastom limfnom tečnošću, koja
 kasnije sasuši i tvori krustu.
 ispod kruste, u toku 7-14 dana, započinje proliferacija epitelnih ćelija bazalnog sloja, i to sa ivica očuvanog epidermisa. Ta stvorena nova natkožica razlikuje se sada od okolne stare natkožice ružičastom bojom, ona je tanka i mekana, a
 poslije izvjesnog vremena ne može se više razlikovati od ostale natkožice. Iz ovoga vidimo, da oguljotine zacjeljuju bez ožiljka.

Postmortalne oguljotine nastaju na isti način kao i zaživotne, ali
 bez aktivnog izlivanja bjelančevinaste limfne rečnosti,
 pa prema tome nema ni stvaranja korice (crusta) proizvedene od limfe,
 nego se odgoljena kožica isparavanjem samo sasuši očvrsne i oboji žuto mrko ili žuto smeđe.

Značaj oguljotina i ogrebotina natkožice je mnogostruk:
– Nalaz oguljotina na izvjesnim dijelovima tijela, može biti jedini dokaz djelovanja sile,
– može ukazivati na cilj nasilja, ili pak,
– odati ozljedno oruđe.
Ogrebotine ili oguljotine na vratu, u obliku luka ili crte, dužine od nekoliko milimetara, pojedinačne ili zgomilane, ukazuju na zagušenje, to jest stezanje vrata, šakom (strangulatio manualis). Nalaz oguljotina, nagnječina ili krvnih podliva oko polnih organa ženskih, ili oko dojki upućuju na silovanje ili pokušaj silovanja.

Oguljotine na unutrašnjim ogranima zovemo EROZIJE. Oguljotine na sluznicama nazivamo erosio mucosae, a na opnicama, erosio serosae.
DESSICATIO
Promjene na koži slične oguljotinama, ali bitno različite, su sasušenja ili sasušine kože (dessicatio). To su isključivo postmortalne promjene. Nastaju na onim mjestima gdje je koža bila pritisnuta spolja, kao što je brazda vješanja ili brazda zadavljenja. Također ustreline iz relativne blizine na leš, ostaviće oko ulaznog otvora u koži mnoštvo desikacija od nesagorjelih barutnih čestica.

2. Krvarenje (hamorrhagia)
Krvarenje (krvavljenje) heemorrhagia je izljev krvi iz sustava krvnog optoka (srca, arterija, vena, kapilara) živog organizma,
– u tkivo,
– tjelesne duplje, ili
– izvan tijela.
Krvarenje postaje traumatički i nizomatički.

Krvarenje kod oštećenja zida krvnog suda je heemorrhagia per rhexin, a krvarenje bez oštećenja zida je haemorrhagia per diapedesin. Kod ovog posljednjeg dolazi u obzir samo kapilarno krvarenje, protiskivanjem eritrocita kroz zid dijapedezom. Propustljivost zida krvnog suda proizvedena je infekcijom, intoksikacijom, zastojem, poremećajem cirkulacije ili posebnim svojstvima krvi.
KRVNI PODLIV
Krvni podliv je prožimanje tkiva od istekle krvi iz povređenog krvnog suda koji može biti

– PETECHIA ili ECCHYMOSIS – tačkasti, u koži ili sluznicama
– PURPURA HAEMORRHAGICA – mnogobrojni tačkasti, krvni podlivi u koži, sluznicama i serozama
– SUGILLATIO ili SUFFUSIO HAEMORRHAGICA – veći površinasti krvni podlivi u koži ili sluznicama
– HEMATOM – ograničeni krvni podliv u tkivu

Izljev krvi u tkivo, kod zaživotnog krvnog podliva, sastoji se u aktivnom utiskivanju krvi u tkivo i prožimanjima tkiva od istekle krvi. Količina izljeva krvi u okolno tkivo zavisi od više faktora,
– od sastava tkiva (gušće ili rahlo tkivo),
– od vrste krvnog suda,
– od širine zjapa krvnog suda,
– od krvnog pritiska u datom momentu, itd.
Jače krvarenje i veći otok imamo gdje je vezivno tkivo rastresitije, zatim na mjestima gdje je jače razvijeno masno tkivo, zatim kod male djece (zbog rastresirijeg tkiva i nježnije kože), kod staraca, žena, kod obolenja praćenih hemoragičnom dijatezom (trombocitopenije, anemije, leukoze), kao i kod obolenja srcai krvnih sudova.

Istekla krv u tkivo se zgruša poslije nekoliko minuta (prosječno poslije pet minuta). U hematonu je veća molekularna koncentracija nego u okolnom tkivu, pa na bazi osmotskog pritiska dolazi do privlačenja tečnosti u hematom, usljed čega se on povećava.

Ako je krvni podliv neposredno ispod kože, koža je nad podlivom
– plavocrvena, odnosno modra, u daljem toku (ukoliko je povređeni ostao u životu), dolazi do promjene boje kože iznad podliva, i to tako, što
– nakon 3-4 dana boja postaje ljubičasta, zatim
– nakon 7 dana zelenkasta,
– nakon 14-21 dan žućkasta,
– kada potpuno izblijedi.

Ovo prebojavanje uslovljeno je s jedne strane usljed zgrušavanja krvne grudve, a s druge strane usljed preobraćanja krvne boje. Hemoglobin se rastavlja na Hem (prigment) i globin (bjelančevina). Hemosiderin daje pozitivnu reakciju sa pruskim plavilom. Prvih dana poslije povrede može se u hematomu spektografski dokazati
– kiseli Met-hemoglobin,
– kasnije se stvara hematin i
– najkasnije hematoidin (žućkast).

Prema tome, kako se krvarenje širi, razlikujemo
– Vanjsko krvarenje (sa površine tijela i iz unutrašnjih organa): epistaxis, haemoptoe, haemoptysis, haematesis, haematuria, menorrhagia (jako krvarenje za vrijeme menstruacije), metrorrhagia (izvan menstruacije).
– Unutrašnje krvarenja su: haemothorax, haemopericardium,haemoperitoneum, haemartros, haematocephalus, haematocolpos, haematometra, haematosalpinx, haematonephoros, itd.
(Dali su ovo sljedeće dvije još dvije grupe zavisi kako se gleda ali evo: – Neno)
– Krvarenje u tkivo, nakupljanje krvi u tkivu i prožetost tkiva krvlju je krvni podliv – haematom.
– Tačkasta kapilarna krvarenja, bilo per rhexin ili per diapedesin, u sluznicama i opnicama (serosa), su haemorrhagia punctata ili ecchymoses

Kasnija sudbina krvarenja može biti: resorptio, solutio, incapsulatio (upalno bujanje vezivnog tkiva kao reakcija na podražaj), organisatio, calcificatio.
SUDSKO – MEDICINSKI ZNAČAJ KRVNOG PODLIVA:
– veličina krvnog podliva, njegov oblik i njegova lokalizacija, mogu nam dati odgovor o načinu nanošenja, i o obliku povrednog oruđa.
– zaživotni krvni podlivi sa prebojavanjem kože su apsolutna vitalna reakcija, pa se može, na osnovu prebojavanja kože, približno utvrditi vrijeme ozljeđivanja.
– hematom medijastinuma, kao i retroperitonealni hematom, mogu prouzrokovati šok nadražajem na okolne simpatičke živce.
– kod istovremeno nanesenih ozljeda, i potresa mozga i šoka, krvni podlivi se slabo uspostavljaju.
– razgranati i opsežni retroperitonealni, krvni podlivi, sami za sebe, ili u vezi sa drugim izlivima i podlivima mogu sačinjavati ili dopuniti iskrvarenje.
– također prilikom nespretnog rukovanja sa leševima, prenošenja lešva, zločinačkih dijela na leševima može doći do pasivnog izlaska krvi i potiskivanja krvi u okolno tkivo ali se ona lako može zbrisati i sprati. kod postmortalnog pasivnog izlaska krvi iz oštećenog krvnig suda u tkivo nema prebojavanje kože kao što je to slučaj kod zaživotnih povreda.
– lokalizacija krvnih podliva na donjim ekstremitetima ima poseban značaj u sudskim ekspertizama za rekonstrukciju naletnog položaja vozila na pješaka.
– Sa krvnim podlivima ne smije se zamjeniti upadljivo izražene mrtvačke mrlje, i prozirnost mišića kod mršavih osoba.
– Površinski, krvni podlivi nastaju brzo, i odmah postaju vidljivi, dok duboki krvni podlivi primjetni su tek nakon izvjesnog vremena.
– krvni podliv sam za sebe može biti i laka ali isto tako i teška tjelesna povreda, opasna po život tako da zahtjeva posebnu kvalifikaciju od strane vještaka
ISKRVARENJE
Iskrvarenje ili iskrvavljenost (EFFUSIO SANGUINIS) je po život smrtonosni gubitak krvi, i redovno je posljedica izlivanja krvi u vanjsku sredinu, rjeđe izlivanja u unutrašnje šupljine a najrjeđe usljed podlivanja krvi. Krvni podlivi u skeletnu muskulaturu, uzrkovani mehaničkim oruđima mogu dovesti do velikog gubitka krvi i smrtnog iskrvavljenja. Mora postojati prisustvo velike količine izlivene krvi, velika rasprostranjenost i znaci iskrvarenja. Kod ovakvih trauma može doći do insuficijencije bubrega, koja se razvija usljed razaranja mišićnog tkiva i prodiranja raspadnih produkata u krvotok.
Iskrvarenje, ako je prouzrokovano spoljašnjim krvnim izljevima, onda je to spoljašnje iskrvarenje (haemorrhagia exsterna) ako je prouzrokovano unutrašnji izlivima, krvi, onda je to unutrašnje iskrvarenje (haemorrhagia interna).

Sudsko medicinska dijagnostika smrti usljed iskrvarenja postavlja se:
– na osnovu nalaza odgovarajuće povrede organa krvnog optoka srca i krvnih sudova, ili obolenja krvnih sudova,
– na osnovu nalaza količine istekle krvi vanjskog ili unutrašnjeg krvarenja i
– na osnovu nalaza krvarenja ispod endokarda lijeve komore srca (subendokardijalna krvarenja).

Patološko-anatomske promjene usljed iskrvarenje:
 upadna anemija cjelokupnog leša, osobito kože i vidljivih sluznica;
 slaba izraženost mrtvačkih mrlja, ako su prisutne slabo su vidljive, blijedo crvene su boje i pojedinačne;
 srce je skupljeno, srčane šupljine su prazne ili sadrže nešto malo tečne krvi;
 izrazita malokrvnost svih unutrašnjih organa, posebno mozga i parenhimnih organa;
 ispod endokarda lijeve komore srca su tačkasti ili prugasti, ili pak mrljasti i površinasti podlivi;
 krv u krvnim sudovima je oskudna, tečna i svjetlije boje.

Iskrvarenje samo po sebi je apsolutna vitalna reakcija, što znači da se može razvijati samo kod žive osobe.
3. Nagnječina (contusio)
Nagnječina je oguljotina (excoriatio) kože, mukoze ili seroze, sa krvnim podlivima (haematom) u potkožnom, submukoznom ili subseroznom tkivu.

Najčešće su potkožne kontuzije. Neki autori smatraju da kontuzija kože predstavlja krvni podliv, sa djelomičnim oštećenjem epidermisa, ali i bez oštećenja epidermisa.

Najčešće kontuzije unutrašnjih organa su kontuzije mozga i kontuzije organa digestivnog trakta, želuca i crijeva.
Kontuzije mozga imaju poseban sudsko-medicinski značaj što mogu biti prisutne prilikom ozleđivanja glave a bez preloma kostiju lobanje, i što mogu nastati kako na mjestima neposrednog udara, tako i na mjestima posrednog djelovanja protiv-udara (contre-coup).

4. Rascjep (ruptura)
Rascjep (ruptura) je nespecifična mehanička povreda, ozljeda, mekog tkiva unutrašnjih organa u obliku brazdastog raskida.
Rascjepi se dešavaju kako na parenhimnim organima: ruptura traumatica hepatis, lienis, renis, pulmouis, tako i na šupljim unutrašnjim organima: ruptura traumatica ventriculi, intestini tennuis, ruptura traumatica myocardii.
Kod izvjesnih obolenja postoje i spontane rupture: ruptura spontanea lienis, uteri, itd.

5. Prelom (fractura)
Prelom (factura) je prekid kontinuiteta koštanog tkiva, kosti (fractura osseum) ili hrskavice (fractura cartilaginis).

Prekid kontinuiteta koštanog ili hrskavičnog tkiva djelovanjem sile je traumatični prelom (fractura traumatica), a prekid kontinuiteta koštanog ili hrskavičnog tkiva usljed obolenja, najčešće inflamatornog ili neoplazmatičnog je spontani ili patološki prelom.

Kada su patrljci kosti pokriveni neozlijeđenom kožom, to je zatvoreni prelom a kod otvorenog preloma (fractura complicata) istovremeno sa prelomom kosti na istom ili bližem mjestu povrijeđena je koža.

Ako je kost prelomljena na dva dijela, odnosno na dva ili više mjesta onda je to fractura duplex, fractura multiplex seu comminutiva.

Prelom nastao na mjestu djelovanja sile je neposredni ili direktni prelom, a ako je prelom nastao na udaljenom mjestu od djelovanja sile onda je to posredni ili indirektni prelom. Ovi posljednji najčešće su na rebrima, lobanjinim kostima i kičmenom stubu.

Kada je kost prekinuta potpuno u cijeloj debljini ili cijeloj dužini, i kada postoji razmak između prelomljenih površina, onda je to potpuni prelom, kada kost nije potpuno prekinuta imamo nepotpuni prelom
Tri su oblika nepotpunog preloma:
– Infractio (napuknuće, zalom) podrazumijeva djelimični prekid kontinuiteta kosti u njegovoj debljini;
– Fragmentum, abris fractura (odlom) otkinuće dijela kosti, najčešće neke kvrge;
– Fissura (pukotina) – prekid kontinuiteta kosti kada je kost djelomično prelomljena u svojoj dužini, pri čemu je prvobitni oblik kosti održan.

Za sudsko medicinske potrebe važno je utvrditi mehanizam nastajanja preloma, da li je prelom nastao usljed pada, ili je prelom nastao kao posljedica direktnog udara.
Po pravilu:
 POPREČNI PRELOMI posljedica su direktnog udara – najčešći su Fractura scapulae, izolirane fractuae ulnae su najčešće posljedica direktnog udara tupinom zamahnulog mehaničkog oruđa.
 SPIRALNI PRELOMI tipični za pad. Najčešći su: Factura claviculae najčešće je posljedica indirektnog djelovanja prilikom pada, kosi prelom humerusa, kao i interkondilarni prelom humerusa nastaju najčešće padom, kao i fractura radii loco tipico, fractura colli femoris, fracturae peivis, fractura compressiva vertebrae itd.

Kod preloma kostiju, mogu nastati oštećenja okolnog tkiva, posebno krvnih sudova i živaca. Ozljede krvnih sudova mogu biti praćene sa upalom i stvaranjem tromba u krvnom sudu (thrombophlebitis), a isto tako i bez upale a sa stvaranjem tromba (phlebothrombosis), te odvajanjem tromba sa sljedstvenom embolijom plućnih arterija. Također, nije nerijetka i masna embolija.

6.Iščašenje (luxatio)
Iščašenje (luxatio) je stanje kada se plohe ili dijelovi kosti koje čine zglob pomaknu, pri čemu može doći i do puknuća čaure i ligamenata koji fiksiraju zglob.

Iščašenja nastaju u najvećem broju slučajeva indirektnim djelovanjem sile, na primjer padom na ispruženu ruku, dok su znatno rjeđa usljed direktnog djelovanja sile

Nepotpuno iščašenje (subluxatio) – Ako su zglobne površine ostale u djelomičnom kontaktu.
Diastasis (odvajanje) je poremećaj sklopa zgloba ili šava. Na primjer: diastasis articuli sacroiliaci ili diastasis suturae cranii.

7. Razorenje (destrucio, conquasatio)
Razorenje ili razorina je ozljeda, kod koje je uništen sklop tkiva, organa, tako da je razoreni organ potpuno razobličen, uništen.
Proizvod su djelovanja teških i tupih mehaničkih oruđa (željeznica, tramvaj, motorna vozila, itd.). Razorenja su najčešće zaživotna, ali mogu biti i postmortalna.
8. Raskomadavanje (detractio)
Raskomadavanje (detractio) je razdvajanje pojedinih dijelova tijela, glave, ekstremiteta, ili trupa od ostalog tijela. Može biti
 ZAŽIVOTNO (najčešće zadesnog i samoubilačkog porijekla, rjeđe ubilačkog), ali i
 POSMRTNO (radi lakšeg ostranjivanja leša, ili u cilju skrivanja identiteta).

B. BOL I SUDSKO MEDICINSKI ZNAČAJ BOLA
Receptori za bol su senzibilni živčani okrajci, koji se razgranjuju pod površinom tijela i u unutrini. Bol je neprijatan osjećaj izazvan nadražajem ili oštećenjem senzibilnih živaca.
Nadražaj ili oštećenje senzibilnih završetaka ili vlakana može biti izazvan traumom (mehanički, fizički, hemijski), a može biti izazvan i obolenjem.

Intenzitet bola zavisi od više faktora, u prvom redu od jačine nadražaja, zatim od individualne osjetljivosti, a isto tako i regionalne osjetljivosti.
 Smanjena osjetljivost za bol se javlja pri velikom umoru, jakim uzbuđenjima, kod hiseteričnih, afektivnih i stuporoznih stanja, kod alkoholisanosti, a
 Povećana osjetljivost za bol se javlja kod neispavanosti, izloženosti hladnoći, kod nekih neuropatskih i psihopatskih stanja, kao što su hipohondrije i neurastenije. Pojačano reagovanje na podražaj nazivamo hiperalgezija.
U koži se nalaze osjetne tačke za bol, za dodir, za hladno, za toplo. Gustoća algičnih tačaka za bol je različita. Oni organi koji mogu da bole su algični organi. Na prvom mjestu je živčani sistem. Svaki podražaj aferentne grane daje jasnu bol.
 Algično osjetljivi su: prugasti mišići, periost, vanjsko tkivo krvnih sudova, pleura parietalis, peritoneum parietale, moždanice, sluznice, koža.
 Slaba osjetljivost na bol ili ne reaguju bolno na podražaje: mozak, jetra, pluća, pleura pulmonalis, itd.
Impuls za bol nastaje na slobodnim okrajcima senzibilnih živaca i pripada perifernom neuronu. Njegov neurit preko stražnjih rogova kičmene moždine prelazi u drugi neuron (fasciculus spino-thalamicus) koji završava u vidnoj humci (thalamus). Terminali neuron (fasciculus thalamo-corticalis) završava u osjetnim centrima ko-rteksa postcentralne i parijetalne vijuge.

Kvalitet bola je različit, može biti mukao, tup, u obliku pritiska, oštar kao da peče, grčevit, u obliku štipanja, žiganja, sijevanja. Trajanje bola je također različito. Vrlo intenzivni bolovi su obično kratkotrajniji. Bol može biti i kontinuirana. Intermitentni bolovi mogu se javljati i paroksizmima.

Primarna bol se javlja istovremeno sa povredom, a sekundarna nakon izvjesnog vremena, satima ili danima nakon povrede ili oboljenja. Bol se može javiti spontano, a može i na pritisak.

U pogledu rasprostiranja bola, bol se može poklapati sa mjestima povrede, a može projicirati u kožnu zonu koja pripada Istoimenom segmentu intervacije kao i visceralni organ (Hedove zone). To je prenesena bol.

Površinska bol odnosi se na kožu, vidljive sluznice, za razliku od duboke boli koja se odnosi na visceralne organe, mišiće, tetive. Kod vrlo jake boli dolazi do vegetativnih reakcija (kolaps, pad pritiska) i refleksnog spazma mišića (defense musculaire) kod apendicitisa, ukočenost vrata kod meningitisa.
SUDSKO MEDICINSKI ZNAČAJ BOLA
Bol može biti motiv lišavanja sopstvenog života (suicidum), incijator oduzimanja tuđeg života (homicidium) ,a isto tako bol može biti saučesnik u zadešavanju.
Neadekvatno liječenje kod izvjesnih oboljenja može dovesti do prikrivanja bola i tako postati lapsus medici.
Nadalje, bol može biti jedini dokaz povređivanja ili oboljenja. Bol može predstavljati otežanu okolnost krivičnog djela.
Prikrivanje bola (disimulacija), pretvaranje (simulacija) i pretjerivanje (agravacija), Česta je pojava u praksi ljekara, na što treba obratiti naročitu pažnju. Čest zahtjev u naknadi takozvane neimovinske štete, je naknada za pretpljene bolove, poznato kao “bolnina”. Sudsko medicinski vještak u takvim slučajevima treba da ocijeni koliki je intenzitet bola, kao i trajanje bola.

Pored bola, u slučajevima vještačenja neimovinske štete, kao posljedica tjelesnih povreda, dolazi u obzir strah i umanjenje opšte životne sposobnosti. Kod primarnog straha, koji je uvjetovan neposrednom opasnošću i koji se javlja u vrijeme povređivanja, sekundarni strah se javlja kasnije, u toku liječenja. Sa forezičnog gledišta treba razlikovati
 prepast,
 zaprepaštenje,
 prestravijenost,
 smrtni strah,
 panični strah.
Pod pojmom umanjenje opšte životne sposobnosti, spadaju fizička i pshihička oštećenja pojedinih funkcija, koje umanjuju ili onemogućavaju opšte životne funkcije. Umanjenje opšte životne sposobnosti razlikuje se od umanjenja radne sposobnosti. Na primjer: gubitak malog prsta kod violiniste teško oštećuje njegovu radnu sposobnost, dok ne predstavlja smanjenje životne sposobnosti. Gubitak donjeg ekstremiteta ne znači radnu nesposobnost kod izvjesnih profesija (urar), dok teško smanjuje opštu životnu sposobnost.

C. SPECIFIČNE MEHANIČKE POVREDE (RANE)
Rane su specifične posebne mehaničke povrede, čija svojstva ukazuju da su nanijeta izvjesnim mehaničkim oruđima, tupim, oštrim, šiljatim i vatrenim, pa razlikujemo
 razderine,
 sjekotines
 ubodine i
 ustreline.
Kod svih rana nalazimo otvor rane i prostor rane. Prilikom opisivanja rana treba prvo utvrditi
 tačnu lokalizaciju rane pomoću fiksnih račaka,
 veličinu, oblik, ivice i uglove rane, strane i dno rane, kao i sadržaj u rani.
 Kod prodornih rana treba utvrditi kanal rane i pravac prodora.
1.Razderina (vulnus lacerum)
Razderina je specifična mehanička povreda, rana, nanesena tupim mehaničkim oruđima, pljosnatom, obličastom ili bridastom površinom. Razderne rane mogu nastati na tri načina:
 udarom,
 padom i
 sudarom.
Veličina i oblik razderine zavisi od brzine, težine i obimnosti mehaničkog oruđa.

 otvor razderine je redovno nepravilnog oblika,
 ivice otvora su neravne, nagnječene, krvlju podlivene.
 oko otvora rane, koža može biti u različitoj širini lišena natkožice.
 u otvoru rane može se naći razoreno tkivo krv, strani sadržaj, prijavština.
 otvor razderine je uvijek u koži, a prostor i dno razderine su ispod kože.
 strane prostora su neravne, nagnječene, krvlju podlivene.
 strane razderine su većinom rastavljene ali suprotni krajevi mogu biti povezani mostićima održanog čvršćeg tkiva.
 zidovi razderine mogu biti okolo podriveni, što je važan znak da je djelovalo tupo mehaničko oruđe.

RAZDEROTINA (VULNUS LACERO-CONTUSUM) je rana, nastala pljosnatim ili bridastim mehaničkim oruđima tako da su neka tkiva samo nagnječena a druga razderana.

PRSKOTINA (VULNUS CAESUM) kao podvrsta razderine, ima približno pravilan oblik, cjepast ili ču-njast, brazdast prostor, djelimično glatke ivice i strane, pa se zbog toga lako može zamijeniti sa sjekotinama.
Prskotina se razlikuje od sjekotina, prvo što prskotine nastaju na onia mjestima gdje je koža zategnuta, pa dejstvoa tupine mehaničkog oruđa koža prska u pravcu svoje lokalne cjepljivosti, i drugo, što prekid tkiva ispod kože nije potpun. Otuda kod prskotina nalazimo “mostiće tkiva” što povezanost suprotnih zidova otvora prskotine neprekinutim i otpornijim sastojcima tkiva.
PRSKOTINA SJEKOTINA
pravilan oblik-crtast, cjepast, čunjast pravilan oblik, crtast, cjepast, čunjast
tupo mehaničko oruđe oštro mehaničko oruđe
ivice otvora djelimično glatke ivice otvora glatke, nenagnječene
na mjestima gdje je zategnuta (poglavina) svuda, na ma kojem dijelu tijela
prekid dubljih slojeva nije potpun “mostići tkiva” prekid dubljih slojeva potpun

Kod tranzicije (pregaženje) usljed naglog napinjanja kože, razderine mogu imati linearan oblik i nenagnječene rubove. Takve razderine nalazimo u koži prepona. Isto tako, pri udaru vozila u pješake od pozadi, usljed naglog zabacivanja glave unazad, razderine na prednjoj strani vrata mogu imati linearan oblik i nenagnječene rubove. Karakteristična povreda za tranziciju je
DECOLLEMENT, AVULSIO, kod koje je koža odvojena, tako da se ispod kože formira šupljina u obliku “džepa” ispunjena krvlju i najčešća na donjim udovima, kao i na leđima. Ova ozljeda nije karakteristična za direktni udar motornim vozilom, nego samo za pregaženje.

UJEDNA RANA (VULNUS MORSUM) je podvrsta razderine, nastaje kao posljedica ozlijeđivanja zubima, čovječijim ili životinjskim.
Čovječije ujedine koje potiču od sopstvenih zuba i nastaju prilikom jedenja, onesviještenosti, kod epileptičkih, ili drugih toničnih kontrakcija. Mogu nastati prilikom pada na donju vilicu isto tako i aktivnim udarom u predio donje vilice.

Čovječije ujedine koje potiču od tuđih zuba su po pravilu na istaknutim dijelovima tijela (nos, prsti, aurikula), a nastaju pri tučama, silovanju, kod nasilnog mehaničkog udušenja (oclusio nasi et oris, strangulatio manualis, compressio thoracis).

Životinjske ujedine su zaživotne (pas, mačka, konj, vuk) i postmortne (pacov, pas, mačka). Najčešće su na ekstremitetima, rukama i nogama. Treba razlikovati ujedine od
 životinja mesoždera – ujedine su bliže ubodinama, zbog oštrih šiljastih zuba, osobito očnjaka
 životinja biljojeda – zbog pljosnatih i ravnih kruna, ujedine bliže razderinama.

Sudsko-medicinski značaj ujedina je u tome, što se na osnovu izgleda i oblika ujedine može identificirati i izvršilac ujedine.

UJED (MORSUS) treba razlikovati od ujedne rane. Kod ujedne rane dolazi do prekida kontinuiteta kože, a kod ujeda ne dolazi do prekida kontinuiteta kože,i oblik ujeda ima oblik zubala sa otiscima zuba u koži u obliku oguljitina i krvnih podliva.

2. Sjekotina (vulnus scissum, vulnus seccatum)
Sjekotina, rezna rana (vulnus scissum, vulnus seccatum) je specifična mehanička povreda, nanesena oštrim mehaničkim oruđima, tangencijalnim prevlačenjem preko kože. Sjekotine nastale udarcem oštrice sjekire, sablje, mača, su vulnera seccata.

Početak povlačenja oštrice sječiva preko kože je dublji, dok je završetak sječenja plići.
 Otvor sjekotine je pravilan, čunjast, vretenast, crtast, a prostor sjekotine je brazdolik.
 Ivice otvora su glatke, ravne, nenagnječenje, krvlju nepodlivene, i na oba kraja su pod oštrim uglom. Katkada ivice sjekotine mogu biti malo neravne i malo nagnječene, ukoliko je oštrica sječiva zatupljena ili ako je sječivo djelovalo zamahom.
 Na ivicama i oko uglova mogu se naći zasjeci, koji nam ukazuju,da je oruđe mijenjalo svoj pravac, odnosno da je povlačenje oštricom vršeno više puta.
 Strane (zidovi) sjekotine su glatke, ravne, nenagnječene, krvlju nepodlivene.
 Ivice i zidovi sjekotine većinom se ne dodiruju, i zbog toga zjekotina zjapi. Zjap sjekotine uslovljen je retrakcijom presječnog tkiva, a isto tako i od podudaranja ili nepodudaranja presječenog tkiva sa pravcem presjeka. Ako sila djeluje u pravcu pružanja elastičnih vlakana u koži, onda je otvor (zjap) sjekotine mali, obrnuto, ako je sjekotina ukrštena sa pravcem pružanja elastičnih vlakana, onda je zjap sjekotine veći.
 Dno sjekotine je crtasto, kada je sjekotina u punom tkivu, i dno je pliće prema uglovima, odnosno krajevima sjekotine.

Po porijeklu sjekotine su:
 zadesne,
 samoubilačke,
 defanzivne (u samoodbrani),
 samopovredilačke (automitilatio) i
 ofanzivne (zlonamjerno povređivanje).

SJEKOTINE VRATA (KLANJE)
Poseban sudsko-medicinski značaj imaju sjekotine vrata (klanje). Sjekotine vrata po porijeklu su najčešće samoubilačke i ubilačke, izuetno su zadesnog porijekla.

Samoubilačke sjekotine vrata, najčešće su i redovno
 u gornjoj trećini vrata između tireoidne hrskavice i jezične kosti, rjeđe su na grkljanu i dušniku
 veći dio sjekotine je na lijevoj strani vrata (kod dešnjaka), i prostire se s lijeva-udesno i odozgo nadole (koso), dok je kod ljevaka lokalizacija sjekotine i pravac prostiranja obrnut.
 Dubina sjekotine je različita, početak sjeceaja je dublji, završetak plići.
 Kod samoubica krv se sliva uglavnom odozgo nadole i preko prednje strane vrata i grudnog koša.
 Uporedne sjekotine ili zasjeci duž ivica glavne sjekotine su “probni rezovi”, paralelni su sa glavnom sjekotinom i nalaze se uz glavnu sjekotinu, ili su u neposrednoj njenoj blizni, ali mogu biti i udaljeni od glavne sjekotine,
 istovremeni nalaz sjekotina na rukama, sa više sigurnosti ukazuje na samoubistvo.
Nalaz sječiva u šaci, kao i okrvavljenost kože šaka, ne isključuju ubistvo, niti dokazuju samoubistvo, jer šake mogu ostati neokrvavljene, ako je prevlačenje noža izvršeno naglo. S druge strane okrvavljenost šaka može poticati i usljed toga, što se povređeni instiktivno hvataju mjesta, povrede kao što ubica može namjerno uprljati lake žrtve u cilju fikcije.

Ubilačke sjekotine su pretežno
 na desnoj strani vrata, poprečno su položene ili koso, ali za razliku od samoubilačkih, s lijeva-udesno i odozdo-naviše
 dubina sjekotine je veća, zasječen ili presječen kičmeni stub sa velikom vjerovatnoćom ukazuje na ubllačko porijeklo.
 Kako ubica najčešće djeluje pozadi žrtve, slivanje krvi žrtve je prema pozadi i iza vrata, po koži leđa.
 Usljed pružanja otpora žrtve, nalaz sjekotina na licu, nosu, a posebno na dlanenoj strani prstiju kao i kože dlana, nagovještavaju ubistvo.
 Kod ubilačkog klanja, za razliku odsamoubilačkog, može se naći zasječenost: kragne ili kravate!
Također odsustvo mehaničkog oruđa noža, nije pouzdan pokazatelj ubistva, jer i kod samoubilačkog klanja oruđe može biti namjerno uklonjeno od prisutnika ili od zainteresovanih.
SJEKOTINE NA RUCI
Sjekotine na ruci, počev od palčane kosti sa jasnim i dubljim početkom sječenja, a prema lakatnjači sa plićim završetkom sječenja i produžetkom u crtastu ogrebotinu, kao i kosi položaj sjekotine ukazuju sa velikom vjerovatnoćom na samoubilačko porijeklo sjekotine.
Sjekotina samoubica karakteriše zbijenost većeg broja sjekotina, neznatan razmak i paralelni tok.
SJEKOTINE KOD SEKSUALNIH UBISTAVA
Sjekotine kod seksualnih ubistava karakteristične su po tome što ubica siječe organe koji su pobuda u motivaciji ubistva (dojke, polni organi, materica).
VRIJEME POVRIJEĐIVANJA I SJEKOTINE
Na osnovu promjena na sjekotinama, može se odrediti vrijeme povređivanja.
 Kada prođe više od 12 sati – ivice su sjekotine otečene, crvene, slijepljene krvlju i postoji infiltracija lekocitima,
 Poslije 24 sata – nastaje proliferacija vaskularnog endotela i pojava ćelija vezivnog tkiva.
 Poslije 3-5 dana – nastaje zadebljanje i proliferacija krvnih sudova.

3. Ubodina (vulnus punctum)
Ubodina (vulnus punctum, vulnus ictum) je specifična mehanička povreda, rana, nanesena šiljatim mehaničkim oruđem. Mehanička oruđa koja mogu proizvesti ubodine su dvojaka:
a) imaju samo šiljak kao što su ekser, klin, šilo, vile, igla
b) sem šiljka imaju i oštricu – nož, kama i nožu slična oruđa.

Ubodina nastaje prodiranjem ubodnog oruđa u pravcu svoje uzdužne osovine u tijelo radi čega nastaje nesrazmjernost između malenog otvora (ulaza) i dužine prodora ubodine.

Oblik ulaza ubodne rane je raznolik i zavisan prvo od poprečnog presjeka ubodnog oruđa, i drugo, od pravca cjepljivosti kože na dotičnom mjestu. Prema tome,
 ulazni otvor rane može biti cjepast, u obliku crte, trouglast, klinast, okrugao, čunjast, vretenast.
 Ukoliko je pravac ubodine ukršten sa pravcem cjepljivosti kože na dotičnom mjestu dolazi do zacjepljivanja na uglovima otvora rane, pa će otvor rane imati čunjast ili cjepast oblik, neovisno o obliku poprečnog presjeka bodiva.

Veličina ulaza ubodine također zavisi od pomenuta dva faktora, prvo od poprečnog presjeka ubodnog oruđa, i drugo od rastegljivosti kože na dotičnom mjestu. Usljed ta dva faktora, dolazi do zjapljenja otvora ubodine i njenog skraćenja. Prilikom mjerenja ubodne rane, treba izmjeriti
 njenu dužinu (od jednog ugla do drugog), zatim
 njenu širinu (zjap).
 stvarnu dužinu – Sastaviti suprotne ivice i onda opet izmjeriti dužinu da se dobije stvarna dužina otvora ubodine.

Strane ubodnog prostora su glatke, većinom krvlju nepodlivene ili neznatno krvlju podlivene.

Ako ubodina, sem ulaznog otvora ima i izlaz, onda to nazivamo probodina. Ako je bez izlaznog otvora, tako da prodor odnosno ubodina završava u tkivu onda to nazivamo zabodina.

Kanal može biti i duži nego što je stvarna dužina ubodnog oruđa, usljed ugibanja mekih dijelova tkiva pod pritiskom (ubodine u trbuh.)

Dno ubodine – u kriminalističkom smislu poseban značaj, naročito ako se nalazi u koštanom tkivu, jer se spektrohemijski mogu utvrditi tragovi oružja i strana tijela, što može biti pouzdan dokaz za identifikaciju.

Po porijeklu ubodine su najčešće samoubilačke i ubilačke, dok su zadesne ubodine rjeđe.
SAMOUBILAČKE UBODINE
 Lokalizovane samo na dohvatu ruke. Tipična lokalizacija je predio srca, dakle najčešće su na prednjoj lijevoj strani grudnog koša, u srčanom predjelu, a rjeđe je to predio trbuha.
 Katkada, oko glavne rane, mogu se naći ubodine. To su takozvane “probne ubodine”. One su zbijene, na uskom su prostoru, i kanal svih tih ubod ima ima isti pravac.
 Kod samoubica dešnjaka, pravac prodora ubodine, odnosno kanal ubodine, prostire se od sprijeda put pozadi, s desna u lijevo, i odozgo nadole.
 Ubodna rana je obično na odgoljenom mjestu.
 Kod samoubica, mogu se naći sjekotine na krajnjim falangama prstiju šake, najčešće na srednjem prstu i kažiprstu šake, a potiču od ukazivanja mete ili pridržavanja ubodnog oruđa na mjestu ubadanja.
UBILAČKE UBODINE
 Lokalizovane su i na teško pristupačnim mjestima za samoupovređivanje, odnosno, mogu se naći na svim predjelima tijela.
 Ubodine nisu lokalizovane na uskom prostoru kao kod samoubilačkih, nego na velikoj površini, na ma kojoj strani tijela.
 Kanali ubodina imaju različite pravce.
 Dok je to kod samoubilačkih ubodina ogoljeno mjesto, ubilačke se nanose kroz odjeću.
SLIČNOST SA USTRELINAMA
Kod djelovanja šiljka mehaničkih oruđa, kao što je zub od vila, ekser, šiljati vršak kišobrana i sl., nastala ubodina može izgledati kao rupa od projektila vatrenog oružja, pa se može i zamijeniti.
Naročito onda, ako je šiljak mehaničkog oruđa zaprljan, pa se obriše na mjestu ulaza kroz kožu i može izgledati kao kolutasta brisotina kod ustrelina.

4. Ustrelina (vulnus sclopetarium)
Ustrelina (vulnus sclopetarium) je specifična mehanička povreda, rana, nanesena projektilom ispaljenim iz ručnog vatrenog oružja.

Ručna vatrena oružja, imaju kratku ili dugačku cijev, i to vojna oružja (pištolj, revolver, puška, mitraljez), zatim lovačka oružja, sportska oružja, oružja sa prigušivačem, kao i ručno pravljenje oružja (“kratež”).
Unutrašnja strana cijevi vatrenih oružja je ili glatka, kao kod sačmarica, ili ima žljebove, vodišta cijevi, koji omogućuju projektilu rotacione kretanje.
Dužina izmjerena između dva suprotna polja cijevi je kalibar i on se označava sa milimetrima. Nalaz projektila u tijelu i mjerenjem projektila može nam dati odgovor samo o kalibru projektila ali ne i o kalibru oružja. Jer municija manjeg kalibra, može biti upotreljena za oružje većeg kalibra cijevi, i obratno. Kod lovačkih pušaka, sačmarica, kuglice, odnosno sačma, izražavaju sa brojevima, pri čemu manji broj odgovora većoj širini cijevi, veći broj manjoj širini cijevi.

Kretanje projektila je dvostruko: propulzivno to jest unaprijed i rotaciono – oko svoje osovine.
Na svota putu projektil može da prednjači vrhom, može da se izvrće, može biti deformisan ali i fragmentisan, pri čemu oblik i veličina ustreline može biti izmijenjena. Pri udaru o čvrste predmete, projektil može biti odbijen, odnosno skrenut sa svoje putanja, Odskok zrna koje se koso odbilo i promijenilo pravac, naziva se rikošet (ricocheti, odskok bačenog kamena površinom vode)

Prema tome kolika je razdaljina između usta cijevi vatrenog oružja i ustreljenog tijela i da li je ustrelina proizvod samo dejstva probojne snage projektila ili je proizvod i dejstva barutne eksplozije dijelimo i
1. razlikujemo ustreline iz daljine
2. ustreline iz blizine koje se dijele na ustreline iz
a. neposredne (apsolutne) blizine
b. posredne (teletivne) blizine.
USTERLINE IZ DALJINE
Su takve ustreline, koje su isključivo nanesene dejstvom projektila odnosno njegovom probojnom snagom. Ustrelina iz daljine nanesene su na rastojanju od 15-20cm za pištolje, 50-60cm za revolvere i puške na rastojanju više od 100-150cm.
Znaci probojne snage projektila na mjestu ulaska i prodiranja projektila u tijelo su:

– DEFEKT KOŽE, RUPA U KOŽI, i to u slučajevima kada projektil ulazi kroz kožu sa
 velikom kinetičkom energijom, ulaz će biti manji ili isti kao kalibar projektila.
 ako je kinetička energija projektila mala ili ako je brzina mala (“malaksao projektil”) onda se koža na mjestu ulaska projektila rasteže i prska, i u tom slučaju ulaz ima oblik prskotine ili razderine, i tada ne postoji defekt tkiva.

– NAGJEČENI PRSTEN (ANULUS CONTUSIONIS) nastaje prodiranjem projektila kroz kožu, koja se na mjestu ulaska, projektila udubljava u obliku lijevka sve dotle, dok to dopušta njena elastičnost. Kada je prekoračena granica rastegljivosti kože onda se ona procijepi pri čemu u koži ostaje defekt u obliku rupastog otvora. Koža oko otvora je u širini od 1-3 ili vise milimetara lišena natkožice a odgoliena kožica je krvlju podlivena. Oguljotina natkožice oko otvora je proizvod trenja strana projektila, a krvni podliv zgnječanja kožice. Prema tom nagnječni prsten čini spreg oguljotine i krvnog podliva.
Ako projektil ulazi u tijelo pod pravim uglom, onda je nagnječni prsten jednake širine i koncentričan pa se osnovu nagnječenog prstena i ostalih osobina ulaznog otvora, može se odrediti ugao ulaska projektila u tijelo.
Nagnječni prsten može biti i na izlaznom otvoru, ako je koža na mjestu ulaska projektila pritisnuta (opasač, zid, kamen). To je lažni nagnječeni prsten, ili ekstenzioni prsten.

– PROJEKTILNA BRISOTINA nije redovan nalaz svih ustrelina. Nastaje duž unutrašnjeg pojasa nagnječenog prstena tako, što se projektil prilikom ulaska kroz kožu obrišes i ostavi tragove sa svoje površine zaprljane garom, mašću itd. Projektilnu brisotinu nalazimo, samo ako projektil nije prošao kroz odjeću, jer bi se tada obrisao o odjeću i tragove sa svoje površine ostavio na odjeći.

– OBLIK ULAZA USTRELINE iz daljine je kružan ili ovalan (jajast) zavisno od toga, da li je projektil ušao u tijelo pod pravim uglom i svojim vrhom, ili je ušao pljoštimice. Usljed retrakcije tkiva, ulaz je manji od poprečnog presjeka projektila ili uzdužnog presjeka projektila ako je projektil ušao pljoštimice.
Okolo otvora je nagnječeni prsten, sa ivicama koje su intravertirane

– KANAL – Kod svih specifičnih mehaničkih povreda, rana ima svoj otvor i prostor. Kod ustrelina prostor rane prodor ili kanal (canalis), može biti
 cilindričan –
 ljevkast – proširuje od ulaza prema izlazu u obliku lijevka, usljed sekundarnog povećanja projektila razorenim tkivom (“sekundarni projektil”).
 nepravilan –
 u obliku polukanala (semicanalis) – kod tangencijalnih ustrelina

– ZIDOVI – prodora projektila su nagnječeni i krvlju podliveni.

– IZLAZ USTRELINE (kod prostrelina), je nepravilnog oblika, veći je od ulaza, sa ekstravertiranim ivicama, i bez nagnječenog prstena.

Na pljosnatim kostima (lubanja, sternum, scapula, os ilium) kanal ima oblik zarubljene kupe, rupa na spoljašnjoj ploči ulaska projektila je manja, dok je na unutrašnjoj ploči veća. To dolazi otuda, što spoljašnju ploču podupire unutrašnja ploča.

Sl. 32. – Projektil uzlazi pod pravim uglom na pljosnatoj kosti.

B) USTRELINE IZ BLIZINE
Ustreline iz blizine su takve ustreline koje su rezultat probojne snage projektila i barutne eksplozije.
Opaljenja metka je složen termo-gaso-dinamički proces, pri čemu se energija baruta pretvara u toplotnu, a zatim u kinetičku energiju.

Poslije eksplozije jedan dio barutnih zrnaca (10%), djelimično sagori ili ne sagori, pa ona pod pritiskom gasova dobivaju kinetičku energiju i na određenom rastojanju mogu da probiju natkožicu i kožicu i da uđu u početni dio kanala.

BARUTNA ZRNCA se nalaze kod ispaljenja iz pištolja i revolvera na rastojanju od 25-40 cm, a puške od 1-1,5 metar.
Oblik naslaganih ili utisnutih barutnih zrnaca u koži može biti kružan ili ovalan, već prema tome, da li je ispaljivanje vršeno pod pravim uglom ili,, koso pod oštrim uglom.
Prečnik rasipnog lijevka barutnih čestica je veći ili manji, što je ovisno od rastojanja između usta cijevi i tijela.
Barutna zrnca mogu se dokazati pomoću di-fenilamina i sumporne kiseline kao i metodom WAKER-MAYER pomoću Lungeovog reagensa.

BARUTNI PLAMEN na ustreljeno tijelo djeluje opečenošću i ogarenošću, a na dlakama izaziva osmuđenost. Ogarenost od barutnog dima može biti mrkocrne boje (od crnog baruta), ili mrko sivo žućkaste boje (od malodimnog baruta).
Ogarenost kod pištolja može biti sa rastojanja do 20 cm, kod revolvera do 35-40 cm, a kod pušaka do 80 cm, i intenzitet kao i površine ogarenih dijelova zavisna je od rastojanja usta cijevi i ustreljenog tijela, kao i od ugla pod kojim je ispaljivanje vršeno. U gareži se mogu naći Fe, Cu, Pb, Antimon i dokazati spektroskopski.

BARUTNI GASOVI dejstvo barutnih gasova ispoljava se, ako je ispaljivanje iz pištolja, s rastojanja od 3 cm, a puške od 10 cm. Dejstvo gasova na kožu može se ispoljiti u vidu sitnih ekskorijacija, pa čak i sitnih otvora koje proizvode molekule gasa (blast). Dejstvo barutnih gasova ispoljava se u destrukciji – razorenju tkiva, naročito na ulazu, ili duž kanala ustreline. Katkada tkivo na ulazu ustreline, usljed vezivanja Hb sa Co, može poprimiti svijetlo-crvenu boju.
Kod ustrela u glavu naponsko dejstvo gasova prodrlih u lobanjinu duplju, proizvode indirektne prelome, ili potpuno razorenje lobalje kao na primjer kod ustrelina u glavu iz neposredne blizine.

USTRELINE IZ RELATIVNE (POSREDNE) BLIZINE
su takve ustreline, kada je rastojanje od usta cijevi i tijela toliko da se oko ulaznog otvora mogu naći tragovi barutne eksplozije, to jest nesagorjele barutne čestice, tragovi plamena i gara, kao i dejstvo barutnih gasova, a to rastojanje iznosi za pištolje 15-20, za revolvere 50-60 i za puške 100-150cm.
– Ulazni otvor ustreline iz posredne blizine je pravilan, kružan, rijetko nepravilan i usljed retrakcije tkiva je manji od poprečnog presjeka projektila.
– Oko ulaza su barutna, zrnca, naslagana ili utisnuta,
– Dlake, osmuđene, koža oko otvora može biti ugarena ili opečena.
– Oko ulaza je izražen nagnječni prsten.
– Kanal je ljevkastog oblika, od ulaza prema izlazu se ljevkasto širi.
– Izlaz je veći od ulaza, odnosno veći je od poprečnog presjeka projektila.,
USTRELINE IZ APSOLUTNE (NEPOSREDNE) BLIZINE
su takve ustreline, nanesne iz ručnog vatrenog oružja, kada su usta cijedi prislonjena na kožu, ili uz kožu, na rastojanju samo od nekoliko milimetara.
– Ulaz ustrelina iz neposredne blizine je većinom nepravilan, zvjezdast sa zacjepima ivica usljad dejstva prodrlih barutnih gasova koji stvaraju “barutni prostor” i rastežu kožu, naročito onda ako koža naliježe na kost, kao što je slučaj kod ustrelina u lobanju,
– Nagnječnog prstena kod ustrelina iz apsolutne blizine nema.
– Prečnik ulaza ustreline ja znatno veći od presjeka projektila.
– Isto tako oko ulazne rane nema barutnih zrnaca, ili su neznatna,
– nema osmuđenosti dlaka, ili su samo izuzetno osmuđene.
– Na ulazu, može se naći otisak usta cijevi, bilo potpun, ili nepotpun može biti vidljiv neposredno po ustrelivanju, a i kasnije. Nastaje usljed sudara kože i usta cijevi, zbog naponskog dejstva barutnih gasova prodrlih ispod kože (“barutni prostor”).
– Prodor ustreline iz apsolutne blizine, u svom početnom dijelu, gdje je tkivo najviše razoreno, sadrži barutne sastojke, ogarenost, kao svijetlo crvenu obojenost tkiva usljed prisutnog ugljen monoksida.
– Izlaz ustreline iz neposredne blizine je uvijek veći od poprečnog presjeka projektila, bez nagnječenog prstena, bez barutnih zrnaca, osmuđenosti i ogarenosti kože.

Ustreline iz neposredne blizine mogu ličiti na ustreline iz daljine, ako je hitac ispaljen kroz kakav predmet.

Po porijeklu, ustreline su samoubilačke, ubilačke ili zadesne.
SAMOUBILAČKE USTRELINE
Samoubistva ustrelom se u najvećem broju slučajeva vrše kratkim vatrenim oružjima, (pištolj, revolver), rjeđe drugim vatrenim oružjima (puška) a izuzetno eksplozivnim sredstvima, (dinamit, bomba).
Samoubilačke ustreline su uglavnom ustreline iz blizine, najčešće iz neposredne blizine, tako da je
– ulaz uvijek na dohvatu ruke. Na glavi to je sljepočnica, rjeđe čelo i usna duplja, a na grudom košu to je srčani predio.
– Obično je to odgoljeno mjesto.
– Pravac prodora, odnosno kanal,
– kod opaljenja u desni sljepočni predio kod dešnjaka, prostire se s desna-ulijevo, odozdo-nagore, i od sprijeda – put pozadi.
– Kod ustreljavanja u srce kanal se prostire od sprijeda put pozadi, odozgo-nadole i s desna u lijevo.
– Kod samoubica, na dlanenoj strani prstiju, može se naći ogarenost na palcu i kažiprstu, zatim krv, i to one šake, iz koje je vršeno ispaljivanje.
– Pokušana ili probna ispaljivanja, prije ustreljavanja u tijelo vrše se u okolne predmete (namještaj, zid prostorije), a sve radi provjeravanja ispravnosti vatrenog oružja.
– Grčevito stisnuto oružje u ruci, ukazuje na samoubistvo, isto tako ako je i labavo stegnuto u ruci.
Ne treba zaboraviti da oružje može biti podmetnuto, u cilju prikrivanja ubistva.
IDENTIFIKACIJA VATRENOG ORUŽJA
vrši se na osnovu zrna (projektila) nađenog u tijelu ustreljene osobe, kao i na osnovu čaure od zrna nađene na mjestu događaja.
– Na zrnu se mogu nači tragovi od unutrašnjeg dijela cijevi vatrenog oružja, od žljebova cijevi, kao i od raznih oštećenja unutrašnje strane cijevi.
– Na čauri nalazimo trag od udarne igle, od zatvarača
Ovi tragovi mogu biti tako individualni da nam mogu potvrditi upotrebljeno vatreno oružje. Za to nam služi balitoskop, to jest komparativni mikroskop, pomoću kojeg se pod mikroskopom mogu utvrditi i usporediti tragovi na zrnu i čauri,

Prilikom prolaska zrna kroz tijelo, razvija se toplota i ukoliko je veća brzina projektila, utoliko su jače naglašene promjene izazvane toplotom, i to u potkožnom kolaganu ispod ulazne rane u obliku koagulacije i homogenizacije. Zrno koje se odbilo od površine kamena ili neke metalne površine (rikošetirano zrno) prije nego što je pogodilo tijelo, izazvaće jasne opekotine na ivicama rane.

Sl. 38. – Utvrđivanje ugla ulaska projektila i smjera pucanja. A- ulazni otvor. B-izlazni otvor, AB-dužina kanala. BC-visinska razlika ulaza i izlaza. Sinus ugla je suprotna kateta kroz hipotenuzu.

USTRELINE IZ DALJINE
USTRELINE IZ BLIZINE
APSOLUTNE RELATIVNE
proizvod samo prodiranja projektila u tijelo proizvod prodiranja projektila u tijelo i barutne eksplozije
pričinjene na rastojanju više od
– 15-20 cm (pištolj), više od
– 150-80 cm (revolver), viša od
– 100-150 cm (puška) usta cijevi prislonjena uz
kožu ili par milimetara od kože na rastojanju do
– 15-20 cm (pištolj), do
– 50-60 cm (revolver) i do
– 100-150 cm (puška)
U
L
A
Z
o
b
l
i
k pravilan, kružan, jajast, crtast (kod najmanjeg
nepravilan, zvjezdast
pravilan, kružan

v
e
l.
manji od presjeka projektila
znatno veći od presjeka projektila
manji od presjeka projektila

i
v
i
c
e intravertirane neravne nagnječeni prsten
zacjepi ivica, nema nagnječenog prstena
introvertirane, nagnječeni prsten

B
A
R
U
T
N
A

E
X
P. nema djelovanja barutne eksplozije
barutna eksplozija

oko ulaza nema naslaganih ili utisnutih barutnih zrnaca, ili sasvim malo, dlake rijetko
osmuđene. koža rijetko opečena.
oko ulaza obilno naslagane i utisnute barutne čestice, dlake osmođene, koža opečena, dimom ogarena.

P
R
O
S
T
O
R k
a
n
a
l cilindričan, jajast, ljevkast (sekundarni projektili) zidovi prostora neravni, nagnječeni, krvlju podliv. u obliku lijevka, ili dva lijevka spojenih uzinama. zidovi jače ogarent, sa mnogo naslaganih i utisnutih barutnih čestica. u obliku lijevka, zidovi sa rijetko naslaganim barutnim česticama, rijetko i manje ogareni
I
Z
L
A
Z
o
b
l
i
k nepravilan
nepravilan
nepravilan

v
e
l veći od ulaza
manji od ulaza, ali veći
od poprečnog presjeka projektila veći od ulaza
i
v
i
c
e ekstravertirane kao proderina
ekstravertirane
ekstravertirane tkivni dronjci iz rane

Dejstvo baruta ZRNCA PLAMEN GASOVI
Pištolj do 25-40cm do 20cm do 3cm
Revolver do 25-40cm do 35-40cm
Puška Do100-150cm do 80cm do 10cm

D. NEKE OPĆE POSLJEDICE MEHANIČKIH POVREDA
1. Šok
Šok je akutna cirkulatorna insuficijencija koja nastaje kod nesrazmjera između minutnog volumena srca i potrebe periferije za krvlju (Gedikt). Ili, šok je akutno generalizirano zatajenje krvotoka, naročito perifernog, s padom krvnog pritiska a i bez njega, i s oštećenjem tkiva usljed manjka kiseonika. Zbog redukcije perifernog kapilarnog krvotoka u vitalno važnim organima dolazi do hipoksije s posljedičnom acidozom i na kraju do smrti.
Prema patogenezi razlikujemo više oblika šoka:
– Hipovolemički šok, koji nastaje zbog gubitka krvi (najmanje 20%), ili zbog gubitka tekućine.
– Kardiogeni šok (kod koronarne tromboze)
– Anafilački sok (kod unošenja stranih bjelančevina i kod nekih alergičnih stanja)
– Endoksični šok (djelovanjem endotoksina bakterija)
– Strangulacioni šok (kod asfiktičnih povreda, naročito kod strangulatio funalis i kod vješanja)

PRIMARNI ŠOK nastaje kod mehaničkih povreda, bilo kog predjela tijela koje mogu dovesti do refleksne vazodilatacije i pada pritiska, i izazvati kolaps, gubitak svijesti i smrt. Ovaj oblik posttraumatičnog poremećaja krvotoka čini sastavni dio sindroma primarnog ili neurogenog šoka. Razne osobe su različito osjetljive na ovu vrstu vaskularnih poremećaja, a isto tako i izvjesni predjeli tijela (udarac u testise, udar u epigastrium), karotidni sinus …).
SEKUNDARNI ŠOK (posttraumatični, hemoragični) nastaje usljed ektenzivne redukcije krvi u krvnom optoku. Usljed gubitka krvi, smanjeno je pritjecanje venske krvi u srce (smanjenje minutnog volumena), hipotonija. Kao odgovor na hipotoniju dolazi do simpatiko-adrenergične reakcije (kateholamini u krvi iz sredine nadbubrega). Organizam nastoji da kompenzira smanjeni volumen krvi preko takozvane centralizacije krvotoka, a to se postiže preko simpatičkog nervnog sistema sa vazokonstrukcijom arterijskih i venskih krvnih sudova u koži, mišićima, bubrezima i ostalim organima trbušne duplje. Vazokonstrikcijom se postiže mobilizacija tekućine iz intersticija u krvotok, pa dolazi do razrijeđenja krvi, porasta krvnog pritiska i minutnog volumena3 a i oksigenacija je povećana. Najjaču reakciju na simpatiko-adrenergični podražaj pokazuju takozvani šok organi (plućaj bubrezi, jetra, pankreas, koža, itd.
Usljed poremećaja cirkulacije krvi i sljedstvene hipoksije, zatim zbog djelovanja različitih supstanci koje se tom prilikom oslobađaju, kao i eventualnog razvoja DIG-a nastaju različite morfološke promjene u organima: plućima, bubrezima, jetri, miokardu, gastrointestinalnom traktu,
S obzirom na tok i ishod šoka, razlikujemo reverzibilni šok (morfološke promjene mogu i izostati ili su slabije izražene), i ireverzibilni šok. Povrede odnosno nadražaji senzibilnih živaca koje dovode do šoka sem mehaničkih, mogu biti asfiktične, fizičke i hemijske povrede, a izvjesne teške operacije mogu djelovati kao mehaničke povrede.
2. Embolija
Embolija je prenošenje neke mase putem krvnog optoka, s jednog kraja na drugi krai optoka, gdje se ona usljed uskog lumena krvnog suda zaustavi. Prema materijalu postoje, razne vrste embolusa, najčešće su to dijelovi tromba, zatim mast, zrak, tumorsko tkivo, bakterije, nežive tvari (projektil, igla).
Ako je embolija u normalnom smjeru krvotoka, onda je to embolija orthograda, u saprotnom smjeru, embolija retrogradna, a kada embolus iz vena velikog krvotoka dospije u arterije velikog krvotoka (kod otvorenog foramen ovale, ili kod defekta u srčanim pregradama) onda je to embolia paradoxa.

EMBOLIA THROMBOTICA, može nastati i kao direktna posljedica povrede vena, ali i usljed zastoja izazvanog edemom ili inaktivnošću mišića.
Tromboza vena u najvećem postotku slučajeva odigrava se u v. tibialis posterior, rjeđe iz plexus pudendalisa, izuzetno iz vena gornjih ekstremiteta. Tromboza može biti i u veni femoralis, bez tromboze v. tibialis, i obratno. Venski emboli potiču najčešće od tromba iz vena donjih ekstremiteta, iz vena karlice, zatim iz desnog srca, naročito iz pretkomore, i izazivaju uglavnom obstrukciju arterijske cirkulacije u plućima.
Arterijski emboli potiču uglavnom od muralnih trotaba lijeve pretkomore, lijeve komore, vegetacija na zaliscima, tromba od ateromatoznih ploča ili aneurizmi aorte. Dovode do vaskularne okluzije najčešće u slezeni, bubrezima mozgu, i donjim ekstremitetima.
Trombna embolija pluća poslije povrede može nastati nakon tri dana, kao i nakon 7-14 i više dana poslije povrede.

MASNA EMBOLIJA (embolia oleosa s. adiposa). Javlja se kod preloma kostura, zatim kod kontuzija masnog tkiva, kod opekotina kože, kod zapalenja kostiju, kod izvjesnih operacija, itd. Izvor masne ebolije predstavlja mast koja se izdvaja iz emulzije krvne plazme i aglutiniše u vidu masnih kpljica pod uticajem lipaze i proteolitičkih enzima. Pogoduje joj povišeni pritisak u traumatizovanom predjela nastao usljed krvarenja i eksudacije, a koji nadvladava pritisak u venama.
Plućna masna embolija nastaje putem venske krvi. Pluća predstavljaju filter za prodiranje masti u sistemski krvotok i nastanak sistemske masne embolije, Manifestuje se pojavom pethija u koži i vidljivim sluznicama (konjuktiva donjih kapaka očiju, donji dio vrata i gornji dio grudnog koša).
Centralna masna embolija javlja se obično nakon kliničkog slobodnog intervala, u mozgu se nađe često oko osmog dana nekad ranije, ali i kasnije a vrlo rijetko i nakon vrlo kratkog vremena od samo nekoliko minuta nakon ozljeđivanja. U bijeloj supstanci mozga su brojna sitna tačkasta krvarenja, tako da razna ploha mozga izgleda kao da je posuta upljuvcima muha.
Sudsko-medicinskci značaj masne embolije je u tome što nalaz masnih kapljica u plućima, kod preloma kostura, predstavlja vitalnu reakciju, koja nas ukazuje, da su povrede (prelomi kostura)
zaživotnog porijekla.

VAZDUŠNA EMBOLIJA (EMBOLIA AERIA), javlja se kod otvaranja velikih venskih sudova naročito vrata, pazuha, ramena i gornjeg dijela grudnog koša, zatim pri otvaranju uterinih vena (kod pobačaja porođaja, operativnih zahvata), a izuzetno prilikom ozljede sinusa tvrde moždane opne, kao i vena ruku.
Plućna vazdušna embolija, odnosno venska vazdušna embolija, javlja se kod ozljede vratnih vena, kod ozljede v. cave inferior, kod ljuštenja placente, kod pokušaja pražnjenja materice instrumentima i kod incizije i laceracije vena ma gdje.
Do vazdušne embolije venskog krvotoka dolazi onda ako su ostvareni odgovarajući uslovi kada se zbog niskog pritiska vena nalazi u stanju nepotpunog kolapsa i kada vena ostaje da zjapi, pa usisavanje vazduha bude prouzrokovano negativnim venskim pritiskom isto tako i kod onih vena čiji je zid fiksiran (kao što su vene u klavikularnoj i karličnoj regiji kao i kod slivova tvrde moždane opne) i zatim, kod raznih ljekarskih intervencija, operacija na vratu, pri davanju transfuzije krvi pod pri pritiskom. Kada uđe u krvotok velika količina vazduha, onda proizvodi blokadu protoka krvi iz desne komore u arteriju pulmonalis, (“mrmor”, šum mlinskog točka”) a kada uđe manja količina vazduha u venski krvotok, mogu biti sitni i najsitniji mjehurići u plućima resorbovani.

Arterijska vazdušna embolija nastaje kod otvorenog foramen ovale (paradoksna embolija), kod povrede vrata ako je otvorena a. carotis, kod povrede pluća (ubodi i ustreline grudnog koša i pluća), kod preloma rebara povredom pluća oštrim krajem prelomljenog rebra.
Smrt kod sistemne vazdušne embolije nastaje začepljenjem cerebralnih i koronarnih arterija, pri čemu je dovoljna i manja količina vazduha.
Klinička slika se manifestira iznenadnom pojavom marmorizovane kože i to obično u gornjim dijelovima tijela. Ako bi napravili inciziju tih predjela, dobili bi crven pjenušav sadržaj usljed pomiješanosti vazduha sa krvlju. Zaživotno sistemska vazdušna embolija može se otkriti oftalmoskopom kada se konstatuje prisustvo vazdušaih mjehurića retine. Vremenski interval od nastanka vazdušne embolije pa do smrt: je vrlo kratak, opisani su slučajevi za period od l do 20 minuta.
Samo prodiranjem dovoljne količine vazduha u krvotok, od 100 do 150 ccm proizvodi karakterističnu kliničku sliku i smrt.
Dokaz vazdušne embolije) plućne i sistemske vrši se pokusom na vazdušnu emboliju (specijalna obdukcija). Srce se uranja u vodu i probada lijeva komora (kad se sumnja na sistemnu vazdušnu emboliju), odnosno, kod plućne vazdušne embolije probode se desna komora.

V. ASFIKTIČNE POVREDE
Poremećaj disanja ili potpuni prekid disanja usljed nedostatka kiseonika, kao posljedica oboljenja ili povreda, naziva se asfksija.

1. PRIRODNA ASFIKSIJA (ASPHYXIA NATURALIS) – Ako je poremećaj ili prekid disanja izazvan oboljenjem, onda je to prirodna asfiksija
2. NASILNA ASFIKSIJA (ASPHYXIA VIOLENTA) – ako je izazvan povredom, nasilnim putem, onda je to nasilna asfiksija. Uzroci nasilne asfiksije mogu biti:
– mehaničke prirode (asphyxia violenta mehanica),
– fizičke prirode, (asphyxia violanta physica) i
– hemijske prirode (asphyxia violenta chemica).

Kod većine asfiksija odigravaju se dva procesa istovremeno, nedostatak kiseonika (anoxia, anoxhaemia) i nagomilavanje u krvi ugljen dioksida (hypercapnia).

Po toku, asfiksija je
 akutna ako je rezultat naglog i potpunog prekida disanja,
 subakutna ako je prekid disanja nepotpun uz mogućnost povremenog udisanja u fazi asfiksije
 hronična ako je posljedica otežanog dugotrajnog disanja (bilo unutrašnjeg, bilo spoljašnjeg).
 perakutna asfiksija nastaje u slučajevima nagle blokade, hemoglobina ili fermenata, kao kod trovanja sa CO i HCN.

Uzroci prirodnog ugušenja su mnogobrojni, kao na primjer difterični laringitis, tumori larinksa, edem larinksa, bronhijalna astma, pneumotoraks itd.

Nasilni uzroci ugušenja mogu biti usljed trombne embolije kao komplikacija povrede donjih ekstremiteta (tromboflebitis ili flebotromboza), zatim, embolia adiposa pulmonum, kod preloma kostura, embolia aeria kod presjecanja v. jugulatis, traumatska tamponada srca, traumatski hematopneumotoraks, itd.

Jedan od uvjeta za normalno disanje je normalan sastav vazduha. Ako procenat kiseonika opadne ispod normale, dolazi do asfiksije.
Daljni uvjet normalnog disanja je prolaznost otvora za disanje, nosa i usta, kao i dišnih puteva, grkljana, dušnika, dušnica.
Normalno stanje terminalnih puteva je jedan od uvjeta normalnog disanja, kao i normalno stanje grudnog koša.
Kod traumatske kospresije toraksa, kod obostranog pneumotoraksa, kod uzetosti muskulature za disanje, razviće se anoksična asfiksija.
Važnu ulogu pravilnog i normalnog disanja imaju centri za respiraciju u produženoj moždini, jer oni mogu biti uzeti mehaničkom traumom, povišenjem intrakranijalnog pritiska, kod fulguracije i elektrizacije, patološkim procesima u mozgu, itd.
Za pravilno obavljanje disanja, neophodan uslov je pravilan sastav krvi, koja čini važnu kariku u transportu kiseonika. Kod teških anemija, kod kojih je znatno smanjena količina hemoglobina kao transportera kiseonika, rezultiraće hipoksidoza tkiva, isto tako ako je hemoglobin blokiran,kao kod trovanja sa CO.
Kod nasilnog mehaničkog udušenja, prekid disanja izazvan je mehaničkim sredstvima nasilnim putem.

Klinička slika kod većine asfiksija ispoljava se
 otežanim disanjem – dispneom,
 gubitkom svijesti,
 konvulzijama,
 zatim prestankom disajnih pokreta i
 terminalnim pokušajima disanja.

Opšte anatomske promjene, kod umrlih usljed nasilnog mehaničkog udušenja su:
 cijanoza (pomodrelost kože i vidljivih sluznica),
 tačkasti krvni podlivi konjuktiva, sluznice usne i nosne šupljine, kože čela, očnih kapaka, gornje polovine grudnog koša, vrata, fleksornih strana ekstremiteta, seroza, pleure, perikarda, itd.
 Krv je ugasito crvena i tečna.
 Hiperemija unutrašnjih organa, izuzev slezene,
 alveolarni ili intersticijalni emfizem.

Nasilno mehaničko udušenje može biti izvršeno
 SUFFOCATIO – začepljenjem (zapušenjem) organa za disanje suffocatio, ili
 STRANGULATIO – stezanjem, strangulatio.

Prema sredstvima, načinu i lokalizaciji začepljenja ili stezanja organa za disanje, razlikujemo
 ASPHYXIA SUFFOCATIVA – udušenje začepljenjem i
 ASPHYXIA COMPRESSIVA – udušenje stezanjem.

A. SUFOKACIONE ASFIKSIJE
1. Začepljenje i usta (Oclusio nasi et oris)
Zapušenje ili začepljenje nosa i usta predstavlja nasilnu mehaničku asfiksiju, usljed zatvaranja nosnih i usnih otvora i nemogućnošću disanja. Začepljenje ili zapušenje otvora nosa i usta može biti izvedeno:
 rukama, manuelno (oclusio nasi et oris manualis), ali isto tako
 vezivanjem i pokrivanjem otvora nosa i usta nekim savitljivim materijalom (krpa, tkanina, platno itd.), ali i odupiranjem nosnih i usnih otvora o podlogu.

Manuelna okluzija nosa i usta po svom porijeklu je isključivo ubilačka. Samoubilačka oklusija nosa i usta je neizvodljiva, jer bi za 1-2 minute nastupio gubitak svijesti i time bi prestao voljni pritisak ruke na sopstveni otvor nosa i usta, Da bi nastupila smrt začepljem nosa i usta, potrebno je da okluzija traje nekoliko minuta.

Pokrivanje otvora nosa i usta nekim mekanim predmetom, ili navlačenje plastične kese na glavu (u igri djeca navlače kesu), su rjeđi načini mehaničke asfiksije začepljenjem nosa i usta.

Tanatološki nalaz je karakterističan.
 Kod manuelne okluzije, oko nosa i usta, nalaze se tragovi od nokata, kao i od jagodica prstiju u obliku ogrebotine, oguljotina i krvnih podliva, nagnječina.
 Kod pokrivanja otvora nosa i usta, ili vezivanjem mekanih predmetom oko nosa i usta, mogu se naći otisci i utisci toga predmeta u koži, a koža koja je bila pokrivena i stegnuta je izrazito blijeda u odnosu na pomodrelost kože okoline.
2. Začepljenje ždrijela i grkljana (Obturatio pharyngo-laryngis)
Začepljenje ili zapušenje ždrijela i grkljana krupnijim stranim predmetom, usljed prekida disanja, proizvodi nasilno mehaničko udušenje.
U nekim slučajevima, strano tijelo, može usljed nadražaja senzibilnih živaca dovesti do grlenog spazma sa pojavama akutnog šoka, pri čemu ždrijelo i grkljan nisu u potpunosti zapušeni. U ovom slučaju, smrt nije posljedica nasilnog mehaničkog udušenja, nego akutnog šoka, izazvanog, nadražajem senzibilnih, živaca.
Strani predmeti koji prouzrokuje začepljenje ždrijela i grkljana obično su krupniji predmeti, kao komad mesa, zalogaj hrane (bolus), smotuljak krpe, grudva vate ili novinskog papira itd., dok su kod djece najčešći oni predmeti koje djeca drže u ustima kliker, metalni novčić, dugme, itd.

Po porijeklu začepljenje ždrijela i grkljana je najčešće zadesno, kako kod djece, tako i kod odraslih.
Kod brzog, užurbanog i pohlepnog jedenja hrane, prilikom smijanja i glasnog govorenja za vrijeme jedenja hrane, zatim usljed jake inenađenosti, kod pijanih osoba, kod PP usljed poremećenog refleksa degluticije može zalogaj hrane, komad mesa, ili ma kakav krupniji zalogaj ili predmet (proteza), dospjeti u grkljan i biti refleksno ukliješten te suljed prekida disanja dovodi do smrti. Tada govorimo o bolusnoj smrti, mors e bolo.

Ubilačke začepljenje ždrijela i grkljana češće je kod novorođenčadi, kao jedan od načina čedomorstva nego kod odraslih.

Klinička slika kod prisustva stranog tijela u ždrijelu ili grkljanu, može biti
 u obliku zagrcnjavanja,
 u obliku nasilnog mehaničkog udušenja i
 šoka.

Kod obturatio pharyngo-laryngis incompleta, pojave nasilnog mehaničkog udušenja razvijaju se postupno i kasnije postaju sve izraženije, dok kod obturatio pharyngo-laryngis completa, pojave nasilnog mehaničkog udušenja razvijaju se vrlo brzo i njihovo trajanje je kraće.

Obdukcioni nalaz kod smrti usljed začepljenja ždrijela i grkljana stranim tijelom karakteriziran je
 opštim promjenama nasilnog mehaničkog udušenja, uz
 nalaz stranog tijela u ždrijelu ili grkljanu. Strana tijela ne nalazimo u slučajevima, ako su sklona rastapanju ili brzom truležnom raspadanju.
 Ako je smrt prouzrokovana akutnim šokom, onda ćemo na obdukcionom stolu naći znake trenutne smrti usljed šoka.
3. Začepljenje dušnika i bronha (Obturatio tracheo-bronchiorum)
Pod stranim predmetom u dušniku i bronhima podrazumijevaju se oni predmeti, koji se normalno ne nalaze u tim organima. Strani predmeti u dišnim putevima su najčešće egzogenog porijekla (iz vanjskog svijeta), dok su rjeđe endogenog porijekla (bronholiti, pneumoliti, prodrle kazedzne mase itd.).

Egzogeni strani predmeti koji dospijevaju u dušnik i dušnice su: zrno od trešnje, kukuruza, lubenice, pasulj, pšenica, grašak, bombon, tableta itd. Strani sadržaj može biti prašinast kao što je pijesak, pepeo, zemlja, brašno, itd.
Dospijevanje stranih predmeta u dušnik i dušnice najčešće je kroz prirodne otvore za disanje, aspiracijom, ali mogu dospijeti i kroz rane na vratu i grudnom košu.
OBLIK STRANOG PREDMETA ima značajnu ulogu, jer od oblika zavisi, ukoliko je gladak, hrapav, oštar ili šiljat, u kojem će dijelu dišnih puteva zastati. Šiljati premeti obično se ubodu u sluznicu gornjih dišnih puteva.
VRSTA STRANOG PREDMETA je od značaja, jer od toga zavisi kako brzo će se razvijati patološke promjene. Vegetabilne strane materije prouzrokuju najčešće reaktivne promjene sluznice, koje se javljaju u vrlo jakoj mukoznoj sekreciji i edemu sluznice (“vegetabilni tracheo-bronchitis).

Aspiracija želučanog sadržaja može biti zaživotna, što viđamo kod male djece i dojenčadi, kada u snu prilikom povraćanja aspiriraju sadržaj i uguše se. Isto tako se i odrasle osobe mogu ugušiti od povraćenog sadržaja, prilikom epilepičnog napada onesvješćenja, u narkozi.
Dospijevanje želučanog sadržaja u agoniji i za vrijeme agonije posljedica je uzetosti sfinktera i refleksa gutanja, što dovodi do jednostavnog prelivanja želučanog sadržaja u organe za disanje. Isto tako sadržaj želuca može dospijeti u organe za disanje pasivno, potiskivanjem truležnim gasovima, zatim nespretnim rukovanjem i premetanjem leševa. O tome, da li je sadržaj želuca dospio u organe za disanje zaživotno, ili poslije smrti, odlučuju vitalne reakcije.
4. Utopljenje (Submersio)
Utopljenje je nasilno mehaničko udušenje uslled prisustva tečnosti u najnižim organima za disanje, u alveolama i sljedstvenog zapušenja tih organa sa tečnošću. Smrt u vodi usljed reflektornog zastoja srca nazivamo hydrocutio.

Po porijeklu, utopljenje bilo primarno ili sekundarno je najčešće zadesno. Nalaz golih utopljenika ili samo u kupaćim gaćicama, osobito u ljetnom periodu, najčešće su samoubice, ali i ubilačko utopljenje nije isključeno.

Samoubilačko utopljenje. – Opterećenost utopljenika (kamenjem, opekama, tegovima, u jednom slučaju kofer napunjen kamenjem i privezan) najvjerovatnije ukazuju na samoubistvo. Isto tako uvezanost ruku ili nogu sopstvenim rukama ukazuje na samoubistvo.
Samoubistvo utopljenjem može biti kombinovano sa drugim načinima ili sredstvima samoubijanja koji su predhodili utopljenju, onda govorimo o kombinovanom samoubistvu.

Ubilačko utopljenje nije rijetko. Češće je nad malom djecom, i novorođenčadi, kao jedan o načina čedomorstva ili djetoubistva, a rjeđe nad odraslim osobama. Jedan od načina disimulacije ubistva, jeste potapanje već usmrćene osobe, ili bacanje cijelog leša ili dijelova leša u vodu, da bi se zločin namjerno prikrio i prikazao kao samoubistvo ili nesretan slučaj.

Utopljenje se sastoji od pojava
 tonjenja otvora za disanje u tečnosti (immersio) i
 zapušenja organa za disanje tecnošću (suffocatio).

Kada su otvori nosa i usta u tečnosti, onda tečnost kroz te otvore prodire prema unutra. Tada nastupa reakcija organizma da bi se spriječilo daljnje prodiranje tečnosti u organe za disanje, i to tako, što se
reflektorno zatvori epiglotis, ulaz u grkljan a instiktivno se imobiliše grudni koš.
Glad za kiseonikom može potrajati izvjesno vrijeme i nakon više od jedne minute (prosječno 80 sekundi) nagomilani ugljen dioksid nadraži centar za disanje, i tada započinju reflektorni pokušaji disanja.
Umjesto vazduha, sada ulazi tečnost u organa za disanje, preko ovih u krvotok ali i u digestivni trakt (želudac i crijeva). Nastupa sufokacija najnižih organa za disanje tečnošću.

Sufokaciju prati onesvješćenost i motorička nadraženost sa konvulzijama. U terminalnom stadiju nastupa arefleksija, popuštanje sfinkera, prestanak disanja, dok je srčana radnja prisutna. Najzad duboki posljednji udisaj, prestanak rada srca i smrt.

Tanatološki nalaz – Karakterističan je kod svježih utopljenika.
Spolja na lešu,
 oko nosa i usta, može se nači sitno-mjehurasta, bjeličasta, ili bjeličasto-ružičasta pjena. “Pečurka od pjene”.
 Ekhimoze veznica kod svježih utopljenika čest su nalaz.

Unutrašnji nalaz kod svježih utopljenika najizraženiji je na plućima, usljed prisutnosti tečnosti utopljenja u organima za disanje.
 Pluća takvih utopljenika su
o uvećana, svojim slobodnim rubovima prekrivaju srčanu kesu,
o vidljivi su otisci rebara na površini pluća,
o pluća su spužvasta,
o ballotement pluća,
o ispunjena pjenastim sadržajem (voda, vazduh, sluz),
o i daju sliku pjenastog emfizema (emphysema spummo-sums aquosum, spummo-aquosum).
o Ruptura septi interalveolaris nastaje prodiranjem tečnosti u alveole, pri čemu su prekinuta alveolarna septa i krvni sudovi, pa tečnost može preći u krvotok.
o Krvarenja su ili u tkivu (tardieove mrlje), ili su ispod plućnica (paltaufovi ekstravazati).
 Usljed prelaska tečnosti u krvotok, krv će biti razblažena. Kako razblaženje biva prvo u lijevoj polovici srca, gdje dospijeva krv sa submerzionom tečnošću preko plućne vene, to će u početku krv u lijevoj komori biti razblažena i svijetlija nego u desnoj.
 Zajedno sa tečnošću u organe za disanje prodiru i strani predmeti zatim makroplankton (organizmi vidljivi prostim okom) i mikroplankton (nevidljivi prostim okom).
o Sitan biljni svijet – fitoplankton i životinjski svijet – zooplankton, sastoji se od jednoćelijskih algi, dijatomeja, bakterija, predstavnika praživotinja, protozoa, cilijata, mekušaca, jaja larvi, itd. Dijatomeje predstavljaju klasu jednoćelijskih algi koje žive u kolonijama. Ima ih više stotina vrsta, i raznolikog su oblika (Sinendra, Navicula, Mecidion, Cymbella, itd.).
 Nalaz dijatomeja u plućima nije siguran znak utopljenja, jer one mogu doći i pasivno sa submerzionom tečnošću, ali
 nalaz dijatomeja u koštanoj srži, u jetri, siguran je znak zaživotnog dospijevanja u te organe, i znak zaživotne submerzije.
 Tečnost u želucu i crijevima, zatim radijarne rupture mukoze male krivine želuca, pjena u želucu usljed miješanja sadržaja želuca, sluzi, tečnosti i vazduha (Wydlerov znak),
 krvarenja u mišiću obrtaču glave i u pektoralnim mišićima.

Obdukcioni nalaz kod trulih utopljenika je znatno izmijenjen, a zavisno od stepena trulenja. Poznato je da leševi na suhu 4x brže trule nego leševi u vodi, a ovi u vodi 2x brže nego leševi u zemlji.
TUMESCENTIO ET MACERATIO (NABUBRAVANJE I GNJILENJE)
Karakteristične promjene kod svih leševa u vodi, bilo da su utopljenici ili neutopljenici dešavaju se na koži. To je tumescentio et maceratio, odnosno nabubravanje i gnjilenje.

 Već nakon nekoliko sati boravljenja leša u tečnosti macerisana natkožica biva izbijeljena i nabubrula, naborana na vrhovima prstiju šaka (“koža pralja”) i stopala.
 Nakon 2-3 dana takve promjene zahvataju cijelu površinu dlana potplata, a
 nakon 6-7 dana i kožu nadlane strane šake i natplata.
 Prosječno nakon 2 nedjelje počinje odvajanje epidermisa od kožice
 Tako da se oko treće nedjelje cjeli epidermis šake, zajedno sa noktima, svlači kao rukavica (“mrtvačka rukavica”),

Svako da sve ove promjene ovise o temperaturi tečnosti. Tako, ako je temperatura tečnosti
 oko 10°C, onda početna maceracija nastupa za 24-36 sati, a za 15-20 dana imamo jak i izražen stepen maceracije
 a ako je temperatura tečnosti viša od 20-22°C onda maceracija nastupa znatno ranije, nakon pola do jednog sata. onda za 4-5 dana imamo jak i izražen stepen maceracije

Kod leševa koji su boravili u vodi može se još naći cutis anserina, zatim smežuranost kože polnih organa. Nadalje taloženje gljivica, algi, na nepokretnim dijelovima tijela, u vidu ljigavih prljavo zelenkastih naslaga, dešava se kod leševa nakon 1 sedmice boravka u tečnosti. Te naslage su fiksirane za natkožicu, teško se odvajaju, nekada mogu doseći debljinu od nekoliko milimetara.
Prilikom utapljanja, leševi dospijevaju na dno tečnosti, pri tome se mogu ozlijediti o korito rijeke,

Za vrijeme perioda kada je temperatura vode visoka (ljeti), leš biva izbačen na površinu vode oko trećeg dana. Pri tome treba imati na umu i da svi leševi izbačeni iz vode, nisu leševi utopljenika, i osoba koje su nakon prirodna ili nasilne smrti, mrtvi dospjeli u vodu.

U diferencijalnoj dijagnozi treba odvojiti primarno utopljenje od sekundarnog utopljenja. I primarno i sekundarno utopljenje podrazumijeva dospijevanje u tečnost i sufokaciju u tečnosti žive osobe.
 KOD PRIMARNOG UTOPLJENJA ono je posljedica zadesnog, samoubilačkog ili ubilačkog dospijevanja u tečnost, i sljedstvene sufokacije.
 KOD SEKUNDARNOG UTOPLJENJA, ono je posljedica besvjesnog stanja izazvanog ili povredama (trauma glave, potres mozga), ili oboljenjima (na primjer epilepsija) i dospijevanja u tečnost i sufokaciji u tečnosti. U nastanku smrti kod sekundarnog utopljenja učestvuju i najraznovrsniji mehanizmi:
 anafilaktička reakcija na hladnoću
 poremećaj intratorakalnog pritiska kod jakog pritiska na trbuh i grudni koš (Valsalvov refleks)
 dejstvo hladne tečnosti na živce grla i epiglotisa (Ebbeckeov refleks),
 nadražaj vestibularnog aparata odnosno labirinta preko membrane tympani,
 nadražaj solarnog pleksusa pri skoku u vodu sa visine na trbuh (Goltzov refleks).

Dokaz utopljenja bilo primarnog ili sekundarnog, vrši se obdukovanjem, kao i laboratorijskim metodama.
 Krioskopija, određivanjem tačke smrzavanja (kod utopljenja u slatkoj vodi tačka smrzavanja za krv u lijevom srcu je viša nego u desnom za 0,2-0,3°C, a u morskoj vodi je niža);
 električna sprovodljivost;
 određivanje sadržaja hemoglobina, broja eritrocita, specifične težine bjelančevina,
 određivanje CaO u lijevom srcu;
 određivanje Cl u lijevom srcu, Kod utopljenja u slatkoj vodi, koncentracija jona klora je manja, dok je kod utopljenja u morskoj vodi veća, a kod utopljenja u kadi je vrlo visoka, obzirom na klorisanje vode u vodovodnoj mreži.
 pretraživanje suspendiranih dijelova tečnosti utopljenja (silikati kalcija, zrnca silicija), kao i organskih tvari (bakterija, algi, dijatomeja), služe u dijagnostici utopljenja.
 Koncentracija alkohola u razblaženoj krvi kod utopljenika je za oko 10% niža, nego u nerazblaženoj, što treba imati na umu prilikom sudsko-medicinskog vještačenja alkoholisanosti utopljenika.

B. STRANGULACIONE ASFSKSIJE
1.Zagušenje (Strangufatio manualis)
Zagušenje je usmrćenje usljed stezanja vrata šakom ili sa obje šake, istovremeno ili naizmjenično, ali i obuhvatanjem vrata šakom kao kod male djece i novorođenčadi.
Po porijeklu, manualna strangulacija vrata isključivo je ubilačka. Samoubilačka je neizvodljiva, a zadesna ne postoji, iz onih istih razloga kao i okluzija nosa i usta kod sufokativnih asfiksija.

U mehanizmu smrti, najčešće je
 nasilno mehaničko udušenje usljed stezanja i zatvaranja dišnih puteva i sljedstvene nemogućnosti disanja, ili
 poremećaj moždanog krvotoka, usljed pritiska na krvne sudove vrata (a. carotis i v. jugularis).
 U mehanizmu zagušenja može učestvovati i šok, usljed nadražaja vratnih živaca,(n.laryngicus cranialis i plexus caroticus).

Patološko anatomski nalaz kod manualne stragulacije odlikuje se
 opštim pojavama nasilnog mehaničkog udušenja,
o od kojih je vrlo izražena pomodrelost, osobito kože lica čela i vrata, kao i sitna tačkasta krvarenja tih predjela.
 Spolja u koži vrata, na onim mjestima gdje je vršena strangulacija nalazimo oguljotine, ogrebotine, krvne podlive, koji potiču od nokata i jagodica prstiju, na jednoj ili na objema stranama vrata, najčešće u predjelu prednjih i bočnih strana vrata u gušnom predjelu (otuda i potiče naziv zagušenje), ali isto tako, i na stražnjoj strani vrata.
 Međutim tih tragova od nokata prstiju nema, ako je stezanje vrata vršeno obuhvatanjem vrata sa jednom ili sa obje šake, ili u onim slučajevima kada je stezanje vrata vršeno sa rukavicama na rukama.
 Unutrašnje promjene na vratu, u potkožnom tkivu mišićima, žlijezdama i hrskavicama, su u obliku krvnih podliva i preloma hrskavica grkljana (cartilago thyreoidea, cartilogo cricoidea).

2. Zadavljenje (Strangulatio funalis)
Zadavljenje je usmrćenje usljed stezanja vrata omčom. To stezanje može biti izvedeno
 aktivno, od strane neke žive sile, ljudske (sopstvene ili tuđe) ili životinjske ili
 pasivno, od mrtve sile (težinom).

Prema tome, po porijeklu, zadavljenje može biti samoubilačko, zadesno, ali najčešće je ubilačke, i češće kod novorođenčadi (jedan od načina čedomorstva), rjeđe nad odraslima.

u mehanizmu umiranja smrtni ishod može biti posljedica
Zatvaranju grkljana, dušnika ili ždrijela, i to
 potiskivanjem korijena jezika i obturacije rinofaringealnog prostora, ili
 približavanjem i sklapanjem susjednih zidova,
Iz toga slijedi nemogućnost disanja i nasilno mehaničko udušenje.
Prekida cirkulacije velikih krvnih sudova vrata, kao i
Pojave šoka usljed nadražaja grlenih živaca.

Tanatološki nalaz kod zadavljenja je karakterističan, a sastoji se od lokalnih promjena, spoljašnjih i unutrašnjih, i opštih promjena, spoljašnjih i unutrašnjih.
Glavni lokalni nalaz kod zadavljenja u koži vrata je
trag stezanja, ili trag zadavljenja, u obliku pruge ili u obliku brazde. Trag zadavljenja može biti sličan tragu vješanja, ali ipak između traga zadavljenja i traga vješanja postoje bitne razlike.
trag zadavljenja trag vješanja
trag zadavljenja je u ma kom dijelu vrata i najčešće na sredini vrata trag vješanja je u najgornjem dijelu vrata
trag zadavljenja je kružnog oblika, oko cijelog vrata, neprekinut, vodoravan i posvuda jednakomjerno dubok trag vješanja ovalnog oblika, isprekidan prema čvoru zamke, redovno kos, nejednako dubok.
trag zadavljenja je češće u obliku pruge trag vješanja je češće u obliku brazde
zadavljenje je najčešće ubilačko vješanje je najčešće samoubilačko

Pomodrelost i tačkasti krvni podlivi iznad traga stezanja su izraženi znaci funalne strangulacije.
Lokalni unutrašnji nalaz sastoji se u
 podlivima krvi u mišićima i potkožnom tkivu u visini traga zadavljenja, a isto tako i iznad traga zadavljenja.

3. Vješanje (suspensio)
Vješanje je usmrćenje usljed stezanja vrata omčom koju zateže pasivno težina tijela cijela težina tijela (potpuno vješanje), ili pak djelomična težina tijela (nepotpuno vješanje).
Prema položaju čvora ili luka omče na vratu,
 Tipično vješanje, ako je luk omče na prednjoj strani vrata, a čvor pozadi, lice je blijedo usljed potpunog prekida cirkulacije velikih vratnih krvnih sudova.
 Atipično vješanje – ako je luk na bočnoj strani vratu, a čvor na suprotnoj, ili je luk na stražnjoj strani vrata a čvor na prednjoj strani vrata, onda je to atipično vješanje. Usljed nepotpunog prekida krvotoka lice je modro.

Otvorena omča – je omča bez čvora
Zatvorena omča – ima čvor

Prema radovima Hruardala i Hoffmana
 sila od 2 kg dovoljna je da zatvori vene,
 5kg arterije a
 težina od 15kg dovoljna je da zatvori dušnik,
 30kg da zatvori vertebralne arterije.

Po porijeklu samoubilačko vješanje je najbrojnije kako kod muških tako i kod ženskih osoba. Zadesno i ubilačko vješanje su rijetkosti.
Primjer zadesnog vješanja nalazimo u slučajevima seksualnih aberacija, kada samo namicanje omče oko vrata ili strah od mogućeg vješanja kod takvih osoba može izazvati orgazam. tada može nastati seksualno zadesno vješanje ili autoerotski zades.
Ubilačko vješanje izvodljivo je nad osobama koje su neotporne za odbranu od napadača, dakle kada postoji nesrazmjera snaga između napadača i žrtve,

Međutim ne treba zaboraviti da je takozvano posmrtno vješanje ipak nešto češće nego ubilačko vješanje disimulacija ubistva zagušenjem zadavljenjem ili nekim drugim načinom usmrćenja dešava se da bi se prikrilo pravo ubistvo a posmrtno vješanje predstavila kao samoubistvo.

Mehanizam umiranja kod vješanja sastoji se iz
 Nasilnog mehaničkog udušenja (potisnuti korijen jezika sa hioidnom košću prema nagore i pozadi tamponira nosno ždrijelni prostor),
 Zatvaranja velikih vratnih krvnih sudova
 Šoka, kod ovog mehanizma dolazi u obzir inhibitorna smrt usljed pritiska na n.vagus, odnosno n.laryngicus zbog refleksnog zastoja srca. u mehanizmu umiranja sem vagusa i njegove grane n.laryngicus cranialisa značajnu ulogu ima i sinus caroticus. Na račvištu a.carotis communis, hemoreceptor glomus caroticus reaguje na hemijske podražaje dok je sinus caroticus presoreceptor i reaguje na promijene pritiska. Svako povišenje pritiska u sinusu caroticusu dovodi odmah refleksno, posredovanjem sinus živaca do pada krvnog pritiska, i obratno.

Kliničke pojave kod vješanja su raznolike, prema tome da li u mehanizmu umiranja učestvuje nasilno mehaničko udušenje, šok ili poremećaj i prekid moždane cirkulacije.

Čin vješanja ima 3 stadija

I STADIJ – ANESTETIČKI STADIJ – Traje oko 30 sekundi. Prilikom stezanja omče oko vrata sopstvenom težinom tijela, vrlo brzo dolazi do gubitka, svijesti, već za nekoliko sekundi, a uzrok gubitka svijesti je akutna anoksija mozga. Poslje zatezanja omče nastupa mirovanje, koje traje nekih 30 sekundi, zujanjanje u ušima i odustvo boli.

II STADIJ – KONVULZIVNI STADIJ ogleda se u kontrakcijama mišića lica, grčevima ekstremiteta (kortiko-spinalni grčevi), koji se smjenjuju sa kratkotrajnim pauzama. U toku grčeva, udovi mogu udarati o okolne predmete, vrata, zid, namještaj, i stvarati buku, oboriti predmete u okolini, pri tome se mogu i ozlijediti. U ovom stadiju dolazi do popuštanja sfinktera čmara, sjemenih mjehurića i unutrašnjih otvora mokraćne cijevi.
Ovaj konvulzivni period može izostati usljed inhibicije, a može biti kratak kod nepotpunog vješanja.

III STADIJ – ASFIKTIČNI STADIJ – koji prethodi smrti, ispoljava se posljednjim pokušajima disanja i smrt nastupa za nekoliko minuta, za 4-5 minuta. U ovom stadiju imamo fekalne i urinalne emisije, U nekim slučajevima izuzetno, srčana radnja može potrajati još nekoliko minuta, i do 15 minuta. Slabi znaci života mogu se otkriti i nakon 15-20 minuta pomoću EKG-a.

TENTAMEN SUSPENSIONIS (POKUŠANO VJEŠANJE)
Sem savršenog vješanja postoji još i pokušano vješanje (tentamen suspensionis), dakle vješanje koje je ostalo nedovoljno bilo usljed toga što je omča prekinuta ili što je oslnac za omču popustio. Kod takvih osoba koje su preživjele pokušaj vješanja karakteristično je nesjećanje samog čina događaja – amnaesia.
TANATOLOŠKI NALAZ KOD VJEŠANIKA
Glavni znak kod vješanika je
Trag stezanja vrata, bilo u obliku brazde (češće) ili u obliku pruge (rjeđe).
 Brazda vješanja (sulcus suspensionis colli), je sasušina i nastaje usljed pritiska omče ma kožu vrata i istiskivanjem tkivne tečnosti iz kožice.
 Trag (pruga) vješanja se javlja u onim slučajevima u kojima je upotrebljena omča bila
o uska i čvrsta i
o kada je upotrebljena neka široka omča kao na primjer opasač ili
o mekana kao što je šal i slično ili
o pak kada je visenje trajalo kratko.

Prema broju obrtaja zamke, da li je omča sastavljena od jednog struka, ili dva ili više strukova, odnosno, da li je jednostruka, dvostruka ili višestruka, u koži vrata će brazda biti jednostruka, dvostruka ili višestruka. Između pojedinih strukova omče, naćemo ispupčenja – kožne grebene. Ovi kožni grebeni su vrlo važan dijagnostički pokazatelj, u pogleda zaživotnosti vješanja. Nalaz krvnih podliva u kožnom grebenu dokaz je njihove zaživotnosti, drugim riječima, vješanje je isvršeno zaživotno.

Unutrašnji lokalni nalaz kod vješanja je dosta karakterističan.
 Tkiva koja odgovaraju spolja brazdi vješanja zbijena su i malokrvna. To je “unutrašnja brazda vješanja”.
 Na karotidnoj artariji neposredno ispod njenog račvanja, može se naći poprečna ruptura prisnice (intime), pa ako dođe do nadživljavanja, može se kasnije razviti aneurizma u tom dijelu krvnog suda.
 Pritisak zategnute omče na membrabranu između hioidne kosti i štitaste hrskavice, može prouzrokovati prelom jezične kosti i gornjih rogova štitaste hrstakvice.
 Razdavanje vratnih kralježaka ili prelomi kralježaka, dešavaju se u slučajevima kada omča biva zatezana zamahom sopstvenog tijela.

U koži vrata, osim traga vješanja u obliku brazda ili pruge, mogu se naći takozvani lažni tragovi stezanja vrata. Oni mogu biti
 vještački (usljed posmrtnog stezanja kravate ili podvezače), kao i
 prirodni (prirodna udubine između nabora kože na vratu kod gojaznih osoba, kao i kod male djece).

Mrtvačke mrlje kod obješenih razvijaju se u onim predjelima tijela, zavisno od toga, da li je vješanje potpuno ili nepotpuno, da li je, tipično ili atipično.
Usljed sile teže krv iz gornjih partija ponire u donje, tako da kod vješanika, koji potpuno vise mrtvačke mrlje će se razviti u predjelu podlaktica i šakas, u predjelu potkoljenica i stopala, kao i od pojasa, pa naniže.
 Ukoliko je visenje trajalo manje od 8-10 sati pa potom leš položen na leđa onda će se mrtvačke mrlje premjestiti u zadnje predjele tijela, to je potpuno premještanje mrtvačkih mrlja.
 Ako je visenje leša trajalo više od 12 sati a manje od 24 sata onda dolazi do djelimičnog ili nepotpunog premještanja mrtvačkih mrlja.
 Ukoliko je visenje leša trajalo više od 24 sata onda se mrtvačke mrlje uopšte neće premjestitit

4. Smetnje pri disanju

Tu spadaju
– pritisak na grudni koš (compresio thoracis)
– kesonska i ronilačka bolest
– udušenja kod zatrpavanja.

U pojedinim navedenim oblicima smetnji pri disanju, udušenje je posljedica blokade muskulature za disanje dok su disajni otvori nosa i usta uglavnom slobodni.

PRITISAK NA GRUDNI KOŠ je nasilno meahaničko udušenje usljed pritiska i stezanja grudnog koša. pritisak na grudni koš može biti kombinovan i pritiskom na trbuh. u tom slučaju udušenje je posljedica povećanog intratorakalnog pritiska pritiskivanjem dijafragme.
pritisak na grudni koš je najčešće zadesnog porijekla i dešava se pri zatrpavanju, prignječenje ili ako je grudni koš pritješnjen.
ubilački pritisak na grudni koš rijetko je izolovan, obično je kombinvan sa drugim oblicima udušenja kao što je strangulatio manualis, oclusio nasi et oris, obturatio pharyngo-laryngis kao i sa mehaničkim povredama intratorakalnih organa.

Klinička slika kod kompresije grudnog koša ispoljava se
– gubitkom svijesti,
– vrat potiljak i lice su otečeni, podbuli i ljubičaste boje zbog zastoja u slivu v.cavae superior.
– sluznica usne duplje je ljubičaste boje, posuta sa mnoštvom ekhimoza.
– mogu se javiti krvarenja na nos, i u šarenicu oka.

Anatomsko patološke promjene kod pritiska na grudni koš
– odgovaraju opštim promjenama nasilnog mehaničkog udušenja

Lokalne promjene kod kompresije grudnog koša su vrlo karakteristične.
– koža pritisnutog područja (gornji dio grudnog koša, vrat glava, nadlaktice) je modrikasta ili ugasito modre boje sa brojnim sitnim tačkastim krvarenjima. To dolazi od toga što je krv u području gornje šuplje vene zbog pritiska na grudni koš potisnuta prema veni jugularis u kojoj su zalisci rijetki, a u venama gornjih ekstremiteta sa bogatim zaliscima dolazi do sprječavanja proticanja krvi i zbog toga se prepunjavaju i pucaju sitne vene osobito na vratu i licu.

KOD RONILACA kada ulaze u velike dubine usljed povećanog pritiska na tijelo onemogućeno je disanje. (pritsak na dubini od 10 metara je oko 2 atmosfere a na dubini 30 metara 3 atmosfere itd. ako se ronilac zadrža pod vodom duže vremena onda se u njegovom krvotoku otopila velika kočina azota odnosno kada je atmosferski pritisak povećan azot se restvora u masnim ćelijama. Kod dekompresije azot se oslobađa iz masnih ćelija gasovi iz tečnog stanja prelaze u mjehuirće i mogu prouzrokovati gasnu emboliju.

VI. FIZIČKE POVREDE
Fizičke povrede su take povrede, koje mogu biti izazvane
– prevelikom toplotom (hipertermija),
– prevelikom hladnoćom (hipotermija), zatim
– električnom energijom (electrisatio), kao i
– djelovanjem RTG zraka i drugih radioaktivnih elemenata.
1. Hipertermičke povrede.
To su povrede izazvane djelovanjem visoke temprature plamena i vatre, na tijelo živog čovjeka (zaživotna opečenost), ili na leš (posmrtna).
Opečenost (combustio) može biti posljedica djelovanja
– patogene količine toplote,
– hemikalija,
– elektriciteta ili
– zračne toplote.
Djelovanje visoke temperature od vrelih tekućina i para nazivamo ofurenost ili oparenost (ambustio).

Raznolika jačina toplote, kao i trajanje djelovanja visoke temperature na površinu tijela, uslovljava četiri stepena opečenosti.
I
stepen Zahvaćen je samo epidermis, edem (otok) kao i eritem su glavne i osnovne promjene, koje nastaju za nekoliko sati ili nekoliko dana, zavisno od jačine djelovanja i rasprostranjenosti i ne ostavljaju nakon sanacije nikakvog vidljivog znaka, niti ožiljka.
II stepen. Stadium vesiculosum aut bullosum. Karakteristika ovog stadija je stvaranje mjehura koji se pojavljuju nakon izvjesnog vremena, nakon, nekoliko časova, lako je oštećen epidermis, sačuvan je germinativni sloj, tako da mjehuri saniraju za desetak dana, i što je važno za sudsko-medicinsko vještačenje, na tim mjestima ne ostaju ožiljci.
III stepen Stadium necroticum. U ovom stadiju zahvaćeni su svi slojevi kože, kao i potkožno tkivo i mišići. Karakteristika ovog stadija je nekroza, koagulacija bjelančevina i tromboza okolnih krvnih sudova. Povrede zarastaju sa stvaranjem ožiljaka.
IV stepen Carbonisatio – ugljenisanost. Ovaj stadij nalazimo samo kod djelovanja suhe toplote, dok ga ne nalazimo kod ofurenosti, jer vrele tečnosti ne mogu dostići toliku toplotu koja bi proizvela karbonizaciju. Karbonizacija većih dijelova ili čitavog tijela obično je postmortalna i nastaje kad je mrtvo tijelo i dalje izloženo plamenu. Visoka energija od udara groma ili struje visokog napona može dovesti do lokalnih karbonizacija živog tijela.

Toplotni ekstra-duralni ekstravazat – Prilikom djelovanja plamena na lobanju, mast iz kosti izlazi u prostor između kosti i tvrde moždane opne u ekstraduralni prostor gdje se miješa sa krvlju koja kuha, tako da se formira jedna masa u ekstraduralnom prostoru koja može biti krivo protumačena kao zaživotno epiduralni hematom. Razlika između zaživotnog epiduralnog hematoma i “ekstra-duralnog ekstravazata” je prvo u lokalizaciji.
– Zaživotni epiduralni hematom je obično smješten u sljepočnom dijelu to je zaživotno zgrušana krv
– Ekstraduralni, ekstravazat – smješten je u tjemenom dijelu, ciglasto crvene boje, mastan, kao kuhan, postmortalnog je porijekla

Posmrtne promjene zbog djelovanja plamena na leš, karbonizirani leševi muških, usljed skvrčavanja prugastih mišića mogu imati “borilački stav” a kod ženskih osoba položaj “koitusa”.

– Rana smrt usljed opečenosti – je ona koja nastaje još u toku djelovanja visoke temperature.
– Pozna smrt usljed opečenosti – može nastati danima i mjesecima nakon opečenosti i najčešće je uzrokovana raznim konsekutivnim oboljenjima.

Stepen oštećenja zdravlja i nastanak smrti, zavisi od zahvaćene površine izložene djelovanju visoke temperature ali isto tako i od individualnih svojstava i životne dobi.

– Kod odraslih smrt može nastupiti ako je zahvaćena jedna trećina površine tijela trećim stepenom, ili jedna polovina površine tijela drugim stepenom. Ili ako je zahvaćena mala površina tijela čak 10-15%, ali ako je zahvaćena površina jako osjetljiva na bol, recimo predio polnih organa (šok).
– Kod novorođenčadi i male djece smrt može nastupiti ako je zahvaćena površina tijela 10-15%.

Autointoxicatio kod opečenja – Rana smrt usljed opečenosti može biti uzrokovana samootrovanjem. Raspadnute bjelančevine hemoglobin i mioglobin dovode do intoksikacije zatajenjem funkcije bubrega, začepljenjem bubrežnih kanalića raspadnim produktima. Naime, slobodni hemoglobin izlučuje se putem bubrega u kojima može biti pre-cipitiran u donjim segmentima nefrona gdje formira cilindre.

Šok kod opekotine i smrt – Rana smrt usljed opečenosti može biti posljedica
– Primarnog (neurogenog) šoka – refleksne vazodilatacije, rapidnog kolapsa periferne cirkulacije i pada krvnog pritiska
– Primarnog refleksnog šoka – usljed povrede završetka senzibilnih živaca i jako stepene boli (refleksni šok).
– Sekundarni ili opeklinski šok javlja se u slučajevima opsežnih eksudacija preko ozlijeđenih površina sa gubitkom tečnosti i zajedno sa njom gubitka elektrolita i bjelančevina.

Rana smrt kod opečenosti može biti posljedica trovanja sa ugljen monoksidom.

Pato-anatomski nalaz kod opekotina može biti vrlo raznolik.
Na prvom mjestu to su opečena područja, oko kojih su u krvnim sudovima tromboze, u
nadbubrežnim žlijezdama hiperemija, hemoragija i nekroza.
U želucu i dvanaestopalačnom crijevu mogu se naći “stres ulcusi”.
U bubrezima hemoglobinurična nefrosa,
U mozgu piknoza ganglijskih ćelija. Krv je gusta i masna.
Nalaz gara u nosu, ždrijelu i dušniku.
Nalaz, masnih kapljica u mozgu i plućima ukazuje na zaživotnu opečenost mada neki smatraju da može doći do otapanja masti usljed visoke toplote, i njenog potiskivanja sve do pluća.
Težina tijela može biti znatno smanjena usljed gubitka tečnosti.

Od spoljašnjih znakova, može biti
izražena naboranost kože u predjelu spoljašnjih očnih uglova zbog grčenja lica i kapaka, a plamenom su opaljeni samo izbočenja i nabori kože, dok su brazde između nabora manje oštećene (“pačja noga”).
Na zubima, cementna i silikatna punjenja postaju pri visokoj temperaturi još čvršća, dok se amalgamska punjenja rastale.

Po porijeklu opečenost je najčešće zadesna, dok su samoubistva (polijevanjem zapaljivim materijalom, benzinom), kao i ubistva izuzetna. Isto tako samspaljivanje najčešće duševnih bolesnika (pseudosucidiun) su rijetkosti.

Disimulacija ubistva, prethodnim usmrćenjem osoba a potom spaljivanje, da bi se ubistvo namjerno prikrilo, ili da bi se identifikacija onemogućila ili da bi se uništili tragovi zločina nije nerijetka pojava.
OFURENOST ILI OPARENOST (AMBUSTIO) I KOMBUSTIJA – RAZLIKE
patološke anatomske promjene (isto tako i kliničke pojave) su slabije izražene i slabijeg su intenziteta. Kod ambustije izražen je prvi i drugi stepen, odnosno oparotine prvog i drugog stepena, izuzetno trećeg stepena dok karbonizacije nema.

Kod kombustija stvaraju se sve četiri stepena opekotina Kod opekotina, usljed djelovanja plamena, dlake su osmuđene, dok kod ambustija nema osmuđenosti dlaka, ali se lako mogu izvući iz korijena. Vrele tečnosti usijed sile teže obično cure prema nadole i zadržavaju se u odjeći, pa će ambustiije imati drukčiju lokalizaciju nego opekotine od plamena, jer plamen obično liže prema gore.
Mjesta pokrivena odjećom kod ambustija biće manje izložena djelovanju vrelih tekućina, dok na nepokrivenim mjestima intenzitet ofurenja je intenzivniji.
DIJAGNOZA I DIFERENCIJALNA DIJAGNOZA OPEČENOSTI,
sastoji se u prvom redu na utvrđivanju i razlikovanju zaživotne opečenosti od postmortonog spaljivanja. Razlikovanje zažitotne opečenosti od posmortnog spaljivanja temelji se na slijedećem:

ERITEM I EDEM KOŽE, odnosno crvenilo i tkivna eksudacija, koje nalazimo kod prvog stepena opekotina i oparotina, zaživotnog su postanka, pa su prema tome znak vitalne reakcije. Djelovanje plamena na mrtvo tijelo je bez vitalnih reakcija.

STVARANJE MJEHURA U KOŽI nalazimo kod opekotina drugog stepena opečenosti. Međutim, mjehuravost kože nije siguran znak zaživotne opečenosti jer mjehuri mogu nastati i postmortalnoa a mogu poticati i usljed trulenja.
 Mjehuri zaživotne opečenosti sadrže žućkasti serum leukocite i eritrocite, dok im je dno hiperemično.
 Postmortalni mjehuri sadrže malo ili nimalo seruma bez krvnih su elemenata, bez leukocita i eritrocita, i nemaju znaka vitalne reakcije mjehura. Sadrže tekućinu bez bjelančevina, onda proba kuhanjem ili proba s octenom kiselinom ostaje negativna, tekućina se neće zamutiti,dok kod mjehura koji sadrže tekućinu sa bjelančevinama, tekućina će se zamutiti.
o Truležni mjehuri su prljavo zelenkaste boje, sadrže tečnost truležnog porijekla, u kojoj je sumpor vodonik.

TROMBOZA KRVNIH SUDOVA U NEKROTIČNIM PODRUČJIMA PREDNJIH STRANA TIJELA zaživotnog je porijekla. Nakon smrti krv iz prednjih partija sliva se u donje i stražnje partije tijela pa ako nije zadržana u tim predjelima, shodno tome neće biti ni zaživotnih gruševina.

PRISUSTVO GARA NA SLUZNICAMA DUŠNIKA I LARINKSA u obliku tamnih naslaga ili upalno crvenilo, nastaju zbog udisanja dima i čađi u plamenoj atmosferi.

PRISUSTVO UGLJEN MONOKSIDA U DUBLJIM KRVNIM SUDOVIMA, dokaz je zaživotnog dospijevanja ugljen monoksida u krvne sudove, i znak je vitalne reakcije. U površne krvne sudove ugljen monoksid može prodrijeti i nakon sorti.

SPALJIVANJE MRTVACA (CREMATIO, INCINERATIO)
To je postupak za brzu mineralizaciju mrtvog tijela djelovanjem visoke temperature. Spaljivanje mrtvog tijela može se izvršiti na različite načine. U staro doba, a i danas, spaljivanje leševa vrši se na lomačama.
Kod električnih peći sa vrućim zrakom leševi se izlažu temperaturi od 800ºC do 1000ºC. Da bi se mrtvno tijelo pretvorilo u pepeo, potrebno je 1 i pol do 2 sata vremena, pri čemu od cjelokupnog mrtvog tijela ostane masa oko 2,5 kg. anorganskog materijala u količini od oko 2,5 kubična decimetra.

2 – Hipotermičke povrede
Niska temperatura na živo tijelo može djelovati opšte i izazvati opšte poremećaje, odnosno SMRZAVANJE – CONGELATIO, ali i lokalno i izazvati lokalne promjene, SMRZOTINE – PERNIO.

 I stepen – dermatitis congelationis erythematosa. Lokalno djelovanje niske temperature izaziva proširenje krvnih sudova u koži što se ispoljava crvenilom kože.
 II stepen – dermatitis congelationis bullosa – sa stvaranjem mjehura, a u potkožnom tkivu transudacijom i otokom.
 III stepen – dermatitis congelationis necrotica – treći stepen se ispoljava u obliku nekroza,
 IV stepen – dermatitis congelationis gangraenosa – gangrenozne promjene.

Opšti poremećaji usljed dejstva niske temperature na živo tijelo, očituju se u postepenom padu tjelesne temperature.
 Kada temperatura padne na 31ºC dolazi do gubitka svijesti
 Smrt nastupa kada je tjelesna temperatura ispod 24-25ºC.

Ostale pojave kod smrzavanja su umor, nesiguran hod (kao kod pijanog čovjeka), dremljivost i želja za snom, Najzad pomućenje svijesti, i gubitak svijesti i smrt. Smrt nastaje usljed parslitičkog uticaja hladnoće na centralni nervni sistem.

Lješni nalaz kod smrzavanja nije karakterističan.
 Upadna je sleđenost kože i potkožng tkiva.
 Mrtvačke mrlje su svijetlo crvene boje. Svijetlo crvena boja mrtvačkih mrlja, diferencijalno dijagnostički dolazi i kod nekih trovanja(CO, HCN), s tom razlikom što su kod smrzavanja svijetlo crvene boje samo mrtvačke mrlje ali su mišići i ostali organi zatvoreno crvene boje. Poznato je da svi leševi, koji izloženi hladnoći i vlazi poprimaju crvenu boju mrtvačkih mrlja, neovisno od uzroka smrti.
 Hiperemija svih unutrašnjih organa.
 Karakterističan nalaz su okruglaste mrlje na sluznici želuca, različito vellke, od veličine zrna pšenice do veličine zrna graška, tamne boje (mrlje Višnjevskog).

Po porijeklu, smrzavanje je najčešće zadesno osobito u alkoholisanih osoba. Ubilačko smrzavanje je jedan on načina čedomorstva ili djetoubistva. Samoubistva smrzavanjem su rijetkost, ali u literaturi su opisani slučajevi samoubilačkog smrzavanja.

Kod leševa koji su izloženi djelovanju niskih temperatura može doći do prskanja krova lobanje duž šavova, što može dovesti do pogrešnih zaključaka.

Karakterističan položaj imaju leševi smrznutih. Zauzimaju položaj kao kad je čovjeku hladno, pa hoće da se ugriju zgrčeni su.

Kad postoji sumnja na kongelaciju novorođene djece, treba naglasiti da golo neutopljeno novorođenče, izloženo sobnoj temperaturi, može umrijeti za nekoliko sati usljed nerazvijenosti sistema za održavanje tjelesne temperature i sljedstvene osjetljivosti na hladnoću,

Utvrđivanje smrti usljad smrzavanja vrši sa
 na osnovu poznatih okolnosti slučaja,
 na osnovu patoanatmskog nalaza i
 isključivanjem svakog drugog uzroka smrt.

Zaleđivanje mrtvog cijela, dovođenjem mrtvog tijela na temperaturu tečnog azota, naziva se krionizacija ili kriogenizacija. Zaleđivanje mrtvog tijela vrši se u posebnim kapsulama, koja ss kasnije pohranjuju u posebne, odjele u takozvane kriotorijume.
3. Povrede elektricitetom (elektrotrauma)
Elektricitet može povrijediti tijelo na dva načina:
– tehničkim elekticitetom (electrisatio, electrocutio, ictus electricus) i
– prirodnim elekticitetom, gromom (fulguratio)
Električna struja je tok elektrona u nekom provodniku, koju proizvode dinamo mašine, generatori, kao i hemijski nrocesi, akumulatori, baterije. Struja teče od izvora (ili generatora) i to od pozitivnog pola ka negativnom polu, a unutar generatora, od negativnog ka pozitivnom polu.
Obzirom na vrstu struje postoje jednosmjerne i naizmjenične struje. Ove posljednje su tri puta jače od jednosmjernih struja.
Prema Omovu zakonu jačina struje je srazasjerna naponu, a obrnuto sramjerna na otporu.
A=V/R A = jačina V = napon R = otpor

Naizmjenične struje imaju različitu frekvenciju koje pri prolasku kroz tkivo pomjeraju jone u pravcu svoga kretanja i tako proizvode jako nadražajno dejstvo. Ukoliko se povećava frekvencija dolazi do slabijeg pomjeranja jona, pa ne dolazi do ispoljavanja nadražajnih efekata. Zbog toga struje visoke fekvencije nisu opasne bez obzira na njihovu jačinu. Sprovodnik, žica kroz koju protiče struja zagrijava se. Toplotna energija nastala ja transformacijom električne energije. To je Džulov zakon.

Elektična struja djeluje na organizam u obliku:
– elektičnog udara (ELECTROCUTIO)
– elektične opekotine (COMBUSTIO ELECTRTICA)
– svijetlećeg udara (OFTALMIA ELECTRICA).

Da bi došlo do povrede od elektične struje, potrebno je da tijelo dospije u kolo električne struje i da preko tijela dođe do uzemljenja. Iz toga proizilazi da je važan otpor na mjestima gdje struja izlazi iz tijela. Prolazak električne struje olakšava stajanjem mokroj podlozi dok prolazak električne struje otežava ili spriječava stanje u obući sa gumenim podplatama.

Štetno djelovanje električne struje očituje se pri njenom prolazu kroz tijelo pa uzemljenje može pojačati ili umanjiti, ili pak isključiti taj efekt. Ako osoba stoji u cipelama sa gumenim đonom što znači da je izolacija vrlo velika, tada će jačina struje iznositi svega nekoliko miliampera iako je njen napon od 220 V. Ako je stajanje na betonskoj podlozi ili na vlažnoj podlozi bosom nogom, onda će otpor u tom slučaju biti minimalan i struja će proći kroz tijelo nesmetano. Time se mogu objasniti smrtni slučajevi u kupatilima.

Električna struja na živo tijelo može nesmrtno djelovati ali isto tako i smrtno.
Nesmrtno dejstvo elektirčne struje može biti bez ikakvih pojava (“stresla ga struja”), a može se očitovati grčevima, nesvjesticom, retrogradnom amnezijom, poremećajima čula viđa i sluha. Tragovi u koži kod nesmrtnog dejstva električne struje redovno su bezbolni i oko nih se ne pojavljuju reaktivne upale a zarastaju neupadljivim ožiljkom.

Udar električne struje može izazvati ugrijavanje tijela (hypertermia electrica), koja se najjače širi duž krvnih sudova i likvora. Isto tako može izazvati povrede perifernih živaca, pareza, paralize, poremećaj senzibiliteta arefleksiju.
Udar električne struje može izazvati funkcionalne poremećaje cns-a ili teže organska oštećenja usljed toplinskog dejstva električne struje.
Povrede mozga mogu imati za posljedicu usljed povišenog intrakranijalnog pritiska gubitak svijesti, psihomotorički nemir, centralne grčeve, ataksije, spastične hemiplegije, retrogradnu amneziju.
Diseminacija žarišta u CNS i moždini može pokazivati sliku multiple skleroze ili diseminiranog encefalitisa. Zbog oštećenja krvnih sudova u mozgu, naknadno može nastupiti kasna apopleksija.
ELEKTRIČNA OFTALMIJA, svijetleći udar, kada se struja pretvara u svijetlo može izazvati povrede organa vida usljed djelovanja intenzivnog svijetla (fototrauma). Može doći do zamućenja leće (cataracta electrica), kao i do centralnog skotoma.

Mehanizam umiranja kod smrtonosnog djelovanja električne struje zavisan je od više uslova:
od jačine električne struje,
od pravca kretanja električne struje,
od otpornosti tijela na mjestu ulaska struje u tijelo,
od dužine vremena proticanja struje kroz tijelo,
od individualne reaktivnosti tijela.
Također i psihička komponenta, kao što je strah ili iznenađenost na dejstvo električne struje ima znatnog uticaja.

Ako električna struja prolazi kroz srce, onda izaziva treperenje srca, a ako prolazi kroz mozak onda dovodi do centralne asfiksije (asphyxia violenta centralis). Električna struja prilikom svoga kretanja, traži put najmanjeg otpora, pa zbog toga najčešće prolazi kroz krv i krvne sudove.

Čovječije tijelo je dobar sprovodnik električne struje. Suha i debela koža je vrlo slab provodnik, i pruža jak otpor. Otpor zavisi od histološke građe kože njenje debljine, vlažnosti, prokrvavljenosti dlakavosti, itd.
Djeca živčano labilne osobe, osobe sa srčanim bolestima, kao i alkoholičari slabije podnose djelovanje električne struje.

Psihička komponenta zauzima značajno mjesto. Djelovanje elektične struje jače je ispoljeno, ako je koncentracija pažnje smanjena, kod iznenađenosti, kod postojanja straha, dok je djelovanje struje slabije ispoljeno kod osoba u narkozi, u besvjesnom stanju, u snu, ako je strah odsutan i ako je koncentracija pažnje pojačana.

Spoljašnje lokalne promjene u koži usljed djelovanja električne struje nalaze se
– na mjestima ulaska električne struje, a
– katkada i na mjestima izlaska električne struje.
To je ELEKTRIČNI BILJEG – signum electricum. Ima oblik provodnika, može biti u obliku crte ako je u pitanju žica, a može biti kružan ili jajast. Sivosmeđkaste boje, sa uvučenim centrom i uzdignutim rubovima, odnosno oivičen grebenastim ispupčenjem kože.
Mikroskopski epidermis je šupljikav, saćast, nekrotičan, sasušen. Ćelije i jezgre germinativnog sloja su isdužene, a papile korijuma su izravnate. Električni bijeg je specifična promjena izazvana prolaskom električne struje kroz kožu. Zbog prolaska struje kroz kožu, dolazi do polarizacije u tkivu, pa se ćelija i jezgre izdužutju i poprimaju smjer prema vodiču.

ELEKTRIČNA OPEKOTINA je karakteristična promjena odnosno povreda, nastala prolaskom struje kroz kožu, koja pruža otpor. Tu se električna energija pretvara u toplotu (Jouleova toplina). Električne opekotine mogu imati izgled opekotina drugog ili trećeg stupnja. U nekim slučajevima može doći i do lokalnih karbonizacija. Električne opekotine mogu imati oblik predmeta koji je u kontaktu sa kožom, otisak žice.
Umjesto električnog biljega, može se naći katkada samo mjehurasta formacija, odnosno mjehur, nastao odvajanjem epidermisa od kožice, šupalj i bez tečnosti. To nazivamo epidermoliza.

Površinska impregnacija mikroskopskim metalnim česticama od provodnika nastaje odlijetanjem metalnih čestica sa provodnika na kožu, tako da je boja metalizirane kože
– crna ako je provodnik od Fe, a
– smeđecrvena ako je provodnik od Cu.
To se moža dokazati mikroskopski, spektografski i RTG.

U nekim slučajevima na mjestu ulaska električne struje nema električnog biljega, i to onda, ako je napon struje malen ili ako je dobra provođljivost kože.

SPOŠALJNJI IZGLED
Kod smrtno povrijeđenih električnom strujom dosta je karakterističan.
– Izražena je upadljiva pomodrelost,
– jaka izraženost mrtvačkih mrlja koje su tamno ljubičasto modre.
– Ako električna struja prolazi kroz glavu, onda nastupa paraliza centra za disanje sa sljedstvenom asfiksijom, pa je u tim slučajevima lice modro.
– Međutim, ako struja prolazi kroz srce kao posljedica nadražaja živaca i mišića srca nastupa treperenje srca i nepravilno kucanje srca. Srce sve slabije potiskuje krv, pa usljed pomanjkanja kiseonika i oštećenja u CNS nastupa smrt. Lice kod takvih je obično blijedo.

UNUTRAŠNJE PROMJENE kod smrti usljed električnog udara ispoljavaju se
– hiperemijom unutršasnjih organa i
– mnogobrojnim tačkastim podlivima, naročito u korteksu nadbubrežne žlijezde, zatim na dnu treće komore mozga, u području bazalnih ganglija i moždanog stabla.
– U kičmenoj moždini krvarenje, edem, propadanja ganglijskih ćelija naročito prednjih rogova.
– Krvni sudovi zahvaćeni električnom strujom pokazuju promjene u sva tri soja.
o u lumenu krvnog suda je trombus kao poljedica elektičnog oštećenja endotela, hemoliza,
o intima se ljušti, nekrotizira.
o u mediji iskidanost elastičnih vlakana i piknoza jezgra glatke muskulature.
o u adventiciji krvarenja.

4. Povrede gromom (fulguratio)
Grom je visokofrekventna struja čiji napon iznosi milione volti i jačine više hiljada ampera, Prirodni elektricitet se prazni preko raznih posrednika kao što su: visoko stablo, zvonik crkve, munara, itd. Grom nastaje kod velikih električnih napetosti između tla, i oblaka, ili između oblaka koji nose suprotne električne naboje. U atmosferi i u oblacima koji služe kao kondenzatori, nakuplja se električna energija, pa kod velikih razlika u potencijalu između nejednako nabijenih oblaka, ili zemlje kao mase, kao i kod dovoljnog približavanja nastaje pražnjenje električne energije – grom. Jednim udarom groma može biti pogođeno više osoba u prečniku do 20 metara.
Povrede gromom mogu biti nesmrtonosne ali mogu se završiti i smrtonosno.

Kod nesmrtonosnog dejstva atmosferskog elektriciteta, mogu se naći
– u koži tragovi groma, osmuđenost dlaka, spaljenost kose ili ispalost kose,
– poremećaji vida i sluha,
– rascjep bubne opne, krvarenja iz uha,
– smetnje neuropsihičke prirode, nesanica, parestezije mialglčni i neuralgični bolovi, mono i paraplegije,
– na oku električna katarakta, anizokorija,
– retrogradna amanezija.
Nakon udara groma povrede pokazuju tendenciju brzog zacjeljenja.

Smrtonosne povrede gromom ispoljavaju se trenutnim
– stropoštavanjem, onesvješćenošću i trenutnom smrću.

Udar groma proizvodi:
– tragove groma na tijelu,
– znake groma van tijela,

TRAGOVI GROMA NA TIJELU
Dijelom su električnog i termičkog porijekla, a dijelom i mehaničkog.
– Opekotine kože mogu biti različitog stepena i lokalizacije. Mogu biti sva 4 stepena. Opekotine mogu nastati i usljed zapalenja odjeće, a isto tako mogu poticati od istaljenih metalnih predmeta (metalni lančić oko vrata, narukvica, sat). Ove opekotine obično imaju oblik toga predmeta koji ih je izazvao.
– Munjine šare (arborisatio) imaju oblik grančice i lista paprati, od okolne kože razlikuju se tamno ljubičastom bojom. Nastaju usljed paralize krvnih sudova, a možda udruženo sa oštećenjem tkiva i sljedstvenom vazođilatacijom histaminskog porijekla.
– Mali okruglasti otvori – Kod udara gromom mogu se naći u nekim slučajevima u koži mali, okruglasti otvori, opaljenih rubova, koji mogu imati sličnost sa ustrelinama.

– Mehaničke povrede kože i unutrašnjih organa, mogu nastati odbacivanjem tijela, ili padom, a razdori u koži mogu nastati eksplozivnim djelovanjem ugrijanog zraka.

Unutrašnje promjene kod fulguracije ispoljavaju se
– opštim promjenama udušenja, (nasilno fizičko udušenje),
– mnogokrvnošću organa,
– tačkastim krvnim podlivima i
– tečnim svojstvom krvi.

ZNACI GROMA VAN TIJELA
Mogu se naći na odjeći, na stvarima u odjeći, kao i na predmetima iz okoline (oruđa, drveće i zgrade).
– Odjeća je pocjepana, vlakna osmuđena ili zapaljena. Rascjepi odjeće se prostiru u okomitom pravcu, dužinom tijela odozgo-nadole,
– obuća je dijelom rašivena podplate su rastavljene i odvaljene.
– Metalni predmeti su zatopljeni, ili istopljeni i magnetisani.

Iz do sada izloženog, sudska medicinska dijagnostika fulguracije se temelji
– na pregledu ozlijeđenog,
– pregledu ođjeće i stvari u odjeći i na odjeći
– kao i pregledu okoline.
To dolazi otuda, što nepoznavanje uzroka smrti izaziva sumnju na nasilnu smrt ubistvom, ili pak na zades drugog porijekla, pa je potrebno provjeriti u svim takvim smrtnim slučajevima uzrok smrti. Udar gromom je nesretan slučaj.
Opasnost za udaranje groma, dolazi onda, kada su ljudi u blizini predmeta koji su privlačni za atmosferski elektricitet, kao što su razni metalni predmeti ili usamljeni visoki predmeti, dimnjaci, drveće, itd. Kao krivično djelo dolazi onda, ako je bilo nemarnosti propusta u izvršenju osiguranja stanovitih objekata od udara gromom, ili ako su insalacije neispravne (gromobrani), ili ako ih nema.
Znaci groma van tijela, na odjeći i obući, na predmetima i stvarima, u odjeći i u najbližoj okolini, mogu biti važan dijagnostički pokazatelj za posredno utvrđivanje fulguracije.

U nekim državama USA, justifikacija, smrtna kazna elektičnom strujom vrši se na električnoj stolici. Kod egzekutiranih, temperatura mjerena u lobanji iznosila je do 60 stepeni C.

5. Djelovanje zračenja na organizam
Zračenje podrazumijeva dva različita oblika rasprostiranja energije. Jedno je elektromagnetsko zračenja (talasno kretanje), a drugo je korpuskularno zračenje čestica.
Elektromagnetsko zračenje je način rasprostiranja energije u obliku talasa, koji se kreću brzinom svjestlosti (električni talasi, radio talasi, rendgenski i gama zraci). Visoko energetska kratkotalasna zračenja, koja sa obično nazivaju rendgenskim zracima (X zracima) i gama zracima, imaju dovoljno energije da izazovu jonizaciju u materiji koja ih je apsorbovala.
Jonizirajuće zračenje podrazumijeva sve oblike zračenja, bilo elektomagnetska (RTG i gama zraci) ili korpuskularna (alfa i beta čestice, neutroni, protoni, deutroni), koji imaju dovoljno energije da izbace elektrone iz atoma ili molekula koji ih absorbuju.
Rendgenska zračenja nastaju u posebnim izvorima, imaju veliku energiju. Povrede rendgenskim zracima su pozivne (na osobama koje rade sa RTG aparatima), ili terapijske (na bolesnicima). Štetno djelovanje rendgenskih zraka može biti posljedica ili prekoračenje količine ili prekomjerne dužine zračenja rendgenskim zrakama.

Osjetljivost tkiva prema rendgenskim zrakama je vrlo različita. U toku izlaganja rendgenskim zrakama
u dozama dovoljno jakim da unište izvjesna tkiva, bolesnik ne osjeća bol, toplinu ili neki drugi nadražaj. Nakon nekoliko sati, od 6-48 sati, može se pojaviti prolazno-crvenilo, rani eritem, koji se može i previdjeti, Prava reakcija na rendgensko zračenje sa postojanim eritemom i oštećenjem kože javi ja se poslije intervala od nekoliko dana.
Jaku osjetljivost na zračenje pokazuju limfociti, limfoblasti, koštana srž (mijeloblastične i eritroblastične ćelije), epitel digestivnog trakta, oplodne ćelije ovarija i testisa.
Otporniji na zračenje su kost i hrskavica (sazrela), mišićno tkivo, nervno tkivo, mozak. Embrionalne, nezrele i slabo diferencirane ćelije osjetljivije su na zračenje nego diferencirane ćelije.

Dijagnostička uloga RTG zraka u sudskoj medicini je mnogostruka. Na primjer, kod ustrelina sa zadržanim projektilom u tijelu, koji se obdukovanjem ne može pronaći, u pomoć nam dolaze rendgenske zrake. Isto tako mogu se pronaći prelomljeni vršak ubodnog oruđa. Zatim drugi predmeti, ili progutani predmeti u forenzičko kliničkim slučajevima, dakle još za života. Na osnovu snimaka kostiju i stepena okoštavanja može se utvrditi doba života ispitanika. Neka trovanja, kao što su trovanje olovom i živom mogu biti dijagnosticirana RTG putem, kao i graviditet u drugoj polovini trudnoće. Na osnovu ranijih RTG snimaka ili na osnovu poznatih osobitosti jedne osobe, naknadnim RTG snimcima i komparacijom može se utvrditi identitet osobe.
Zračenja drugim radioaktivnim elementima i radijem, pokazuju slične učinke kao i povrede s rendgenskim zracima.

Nuklearne eksplozije, odnosno povrede od eksplozije atomske bombe i drugih radioaktivnih elemenata mogu prouzrokovati radioaktivne, termičke i mehaničke povrede. Mehaničke povrede nastaju usljed ogromnog pritiska kojeg stvara eksplozija, dok termičke povrede nastaju oslobađanjem ogromne toplote (infracrvene i ultraljubičaste zrake) a traje vrlo kratko (3 sec. bljesak). Opekotine su karakteristične po tome, što nakon nadživljavanja stvaraju čvrste keloidne ožiljke. Radioaktivne povrede posljedica su radijacije, oslobođenih gama zraka i neutrona iz radioaktivnih produkata, a ovisno o udaljenosti eksplozije.

VII. NUTRITIVNE POVREDE
1.Nasilno gladovanje (inanitio violenta)
Nutritivne povrede (nutritio, onis – ishrana) posljedica su ili nasilnog gladovanja (inanitio violenta) ili nasilnog žeđanja (sitis violenta). Gladovanje (inanitio) uopšte, je poremećaj ishrane ili prestanak ishrane. Ako je uzročnik gladovanja prirodni agens, onda je to prirodno gladovanje (inanitio naturalis), a ako je to nasilni agens onda je nasilno gladovanje. Prema tome, nasilno gladovanje u sudsko-medicinskom smislu, je poremećaj ishrane ili prestanak (prekid) ishrane nasilnim putem.
Nasilno gladovanje je ili
– primarno (zadesno, samoubilačko, ubilačko) ili je
– sekundarno, to jest, gladovanje nastalo usljed suženosti lumena jednjaka, a nakon trovanja jetkim otrovima, bilo zadesnog ili samoubilačkog porijekla.

Kod prirodnog gladovanja, uzročnik bolesti gladi je kvantitativni deficit hrane. Klinički se znaci gladovanja manifestuju tada, kada se iscpre energetske rezerve u organizmu i kada počinje proteinska degradacija, u cilju održavanja bazalnog metabolizma. Uzročnici bolesti gladi su monogobrojni: poremećaj apsorpcije i iskorištavanja unesene hrane, hronični gastrointestinalni poremećaji, infekcija, psihički poremećaji uzimanja hrane, maligna oboljenja, itd.
– Početnim gladovanjem se smatra kada tjelesna težina opada do 15%, a ako
– Umjereno gladovanje – tjelesna težina opada do 20%
– Teže gladovanje kod pada tjelesna težine od 20-40% (edemi), a
– Ekstremno gladovanje preko 40%.
Po toku, nasilno gladovanje može biti akutno, kao kod naglog prestanka ishrane, i hronično.
Akutno gladovanje, kod naglog i potpunog prekida ishrane, kod novorođenčeta može potrajati 3-5 dana, a kod odraslih 7-10 dana, a uz uzimanje tečnosti (vode) i do deset nedelja.

U početku akutnog gladovanja, prva dva tri dana jako muči osjećaj gladi, koji poslije toga slabi i postepeno prestaje. Potom se javlja tjelesna nemoć, dremljivost, halucinacije i smrt. Za to vrijeme gubi se masno tkivo čak do 90%, a prugasti mišići, srce, jetra i drugi organi se smanjuju, izuzev mozga i kostura. Viljuškača (timus) kod novorođene djece i dojenčadi, usljed gladovanja znatno se smanjuje, ili potpuno iščezava njeno svojstveno tkivo, što može biti važan dijagnostički pokazatelj za utvrđivanje smrti gladovanjem.

Patološko anatomski nalaz kod umrlih usljed gladovanja. Na obdukciji dominira “suhi oblik”, ili “mokri oblik”.
– Kod mokrog oblika prisutni su otoci tkiva, zbog retencije vode, a usljed pada koloidno-osmotskog pritiska.
– Kod suhog oblika nalazimo: atrophia universalis corporis, atrophia fusca organorum, smanjenost masnog tkiva u tijelu, izrazita smanjenost limfoidnog tkiva, atrophia testisa i ovarija, iščezlost glikogena iz mišića i jetre, hemosideroza slezene.

2. Nasilna žeđ (sitis violenta)
Nasilna žeđ može biti uzrokovana ili nedavanjem tijelu potrebne tečnosti ili pak oduzimanjem tijelu potrebne tečnosti. Unošenje tečnosti u organizam i izlučivanje tečnosti (mokrenjem, stolicom znojenjem, disanjem) održava neophodnu ravnotežu u stanju tjelesnih tečnosti. Ako je poremećaj ravnoteže nastao prirodnim putem, onda je to prirodna žeđ, a ako je nastao nasilnim puteni, onda je nasilna žeđ. Poremećaj ravnoteže vode, gdje je izlučivanje vode jače nego njeno unošenje, nazivamo dehidracija.

Primarna dehidracija nastaje kada je unošenje vode smanjenjeno, kada postoje smetnje pri gutanju, kod komatoznih bolesnika, kod intenzivnog znojenja, u pustinjskim i bezvodnim predjelima, itd.
Sekundarna dehidracija nastaje kao posljedica gubitka iz organizma tečnosti koje sadrže elektrolite, kod povraćanja, proljeva, oboljenja bubrega, itd.

Nasilna žeđ je ili primarna ili sekundarna. Primarna nasilna žeđ može biti zadesna, ili ubilačka. Sekundarna žeđ se javlja kod taumatskog krvarenja, kombustija, ambustija i kod nekih trovanja.

Tanatološki nalaz kod smrti usljed žeđanja nije karakterističan.
– Krv kod umrlih usljed nasilnog žeđenja je tamno crvena i gusta,
– mrtvačka ukočenost je jako izražena, a
– hlađenje leša je polagano.

Zato se sudsko-medicinska dijagnostika smrti usljed nasilne žeđi postavlja per exclusionen, isključivanjem svakog drugog uzroka smrti, i na osnovu poznavanja okolnosti slučaja.

VIII. BAKTERIJSKE POVREDE
Bakterijske povrede su tjelesna oštećenja koja nastaju nasilnim unošenjem bakterija u tijelo, za razliku od bakterijskih oboljenja koja nastaju prirodnim prodiranjem bakterija u tijelo. Po svom porijsku bakterijske povrede su: zadesne, samoubilačke ili ubilačke.

Bakterijske povrede su ili primarne, ili sekundarne.
– Primarne bakterijske povrede nastaju direktnim prodiranjem bakterija u tijelo,
– Sekundarne indirektno, posredno kroz već postojeće povrede mehaničke, fizičke, ili hemijske.

Ako bakterije ili njihovi toksini bivaju uneseni u tijelo putem hrane (meso mlijeko, sir, konzerve) onda govorimo o zadesnoj infekciji hranom, odnosno zadesnoj bakrerijskoj povredi. Prema tome, alimentarna infekcija je zadesna bakterijska povreda, odnosno zadesna infekcija. Ovakve infekcije najčešće su izazvane bacilom tifusa i paratifusa, proteus vulgaris, toksinima botulinusa.

Botulizam (lat. botulus = kobasica) je bakterijska povreda izazvana toksinima (botulinima) koje luči bacilus botulinus, a koji su prozvedeni izvan ogranizma. Toksin biva absorbiran preko sluznice digestivnog trakta u krvotok, Botulini blokiraju neuromuskularne veze živčane završetke motornih živaca (kljenut), a u području autonomneg sistema dovode do paralize holinergičnih živaca i blokade acetil-holina na završetcima.
Simptomi botulizma očituju se u
– paralizi okulomotornih živaca (III, IV i VI) kao i drugih kranijalnih živaca (IX i XII).
– Sekretorni poremećaji se sastoje u smanjenoj sekreciji.

Diferencijalno dijagnostički dolazi u obzir trovanje alkoloidima gljivama, druge alimentarne intoksikacije, virusni encefalitis, poliomijelitiss polineuritis.

Sudsko-medicinska ekspertiza u slučajevima bakterijskih povreda sa smrtnim ishodom treba da odgovori:
– da li se zaista radi o bakrerijskoj povredi,
– na koji način su bakterije ili njihovi toksini dospjeli u organizam
– da li bi blagovremena ljekarska intervencija mogla spasiti život povrijeđenog.

Isto važi u sudsko-medicinskoj ekspertizi i za ostale alimentarne infekcije.

IX. HEMIJSKE POVREDE
Hemijske povrede su trovanja hemijskim otrovima koji uneseni u tijelo svojim hemijskim dejstvom oštećuju zdravlje ili uništavaju život.
Hemijski otrovi potiču ili iz
 mineralne oblasti, kao što su živa, olovo, arsen itd., ili iz
 biljne oblasti, strihnin, hašiš, kurare, kokain, ili iz
 životinjske oblasti kao što su zmijski otrovi, pčelinji otrovi, kantaridin, itd.
Djelovanje otrova je različito i ovisi od više faktora. Na prvom mjestu ovisi od osobina i svojstava same hemijske supstancije, zatim od načina unošenja, ali i od individualnih svojstava (doba života, zdrastveno stanje, urođena preosjetljivost (idiosinkrazija), ili stečena (anafilaksija), refrakternost, naviknutost na izvjesne otrove, itd).

Poseban značaj u sudsko-medicinskoj ekspertizi imaju trovanja medikamentima i terapijskim supstancijama. Ta trovanja mogu biti predmet sudsko-medicinskog vještačenja u slučajevima:
– ako su data u valikim dozama od strane ljekara, ili prepisana u većoj količini, ili
– ako su u liječenju primijenjeni oni lijekovi koji nisu stekli medicinske afirmaciju. Ukoliko se primijene takvi lijekovi u cilju sticanja medicinskog iskustva, onda se može raditi o djelu nesavjesnog liječenja.
U prvom stavu člana 110. KZ SR BiH: “ljekar koji pri pružanju ljekarske pomoći primijeni očigledno nepodobno sredstvo…i time prouzrokuje pogoršanje zdravstvenog stanja nekog lica kazniće se do 3 godine”.
– Pod očigledno nepododobnim sredstvom pored lijekova koji nisu prihvaćeni u medicinskoj nauci u liječenju datih bolesti, spadaju i oni lijekovi koji uopšte nisu prihvaćeni kao lijekovi (na primjer “bapski lijekovi”).

Klasifikacija otrova i trovanja su raznovrsna i mnogobrojna. Između ostalih takva jedna podjela otrova zasniva se na njihovom porijeklu, pa razlikujemo: mineralne, biljne i životinjske otrove. Prema načinu istraživanja i izlolovanja: gasoviti (CO, HCN), lako isparljivi (alkohol, fenol), mineralni (Hg, Cu, AS…), medikametozni, pesticidi, itd.
Prema svojoj namjeni to su nenamjerna, slučajna, akcidentalna, kao i medicinska-jatrogena otrovanja.
Namjerna trovanja su ona kada su uzete ili data svjesno i namjerno samom sebi ili drugoj osobi, pa su prema tome suicidalna i homicidalna.
Prema toksičnom djelovanju to su
– neurotoksični otrovi koji oštećuju centralni nervni sistem i periferni živčani sistem,
– nefrotoksični otrovi koji oštećuju bubrege,
– hepatotoksični, koji oštećuju jetru,
– hematotoksični, oštećuju hematopoezne organe i sastav krvi, zatim
– otrovi koji blokiraju fermente, itd.

Svrsishodnija podjela otrova za sudsko-medicinske potrebe je po načinu djelovanja na tijelo, to jest da li otrov djeluje lokalno, na mjestu direktnog dodira otrova s tijelom ili djeluje opšte, poslije i usljed resprpcije.
– jetki otrovi (caustica) i nadražajni (irritantia) su otrovi koji djeluju lokalno na mjestu dodira otrova sa tijelom su
Pored kaustičnih i nadražajnih otrova, koji imaju samo nadražajno ili samo kaustično dejstvo postoje i takvi otrovi, koji osim kaustičnog i nadražajnog djelovanja imaju i dejstvo nakon resorpcije otrova. To su jetki i nadražajni otrovi sa resorptivnim dejstvom.
– Resorptivni otrovi (resorptiva) – Otrovi koji imaju uglavnom opšte i resorptivno dejstvo, nazivamo resorptivnim otrovima (resporptiva). To su parenhimni, krvni i živčani otrovi.

UTVRĐIVANJE TROVANJA
NA OSNOVU NAROČITIH I POZNATIH OKOLNOSTI SLUČAJA, na primjer iznenadna oboljenja (morbus subitus) sa naprasnim umiranjem, mors subita. Ili neznano oboljenje (morbus ignotus), sa neznanom smrću – mors ignota, ili sumnjiva oboljenja (morbus suspectus) sa sljedstvenom sumnjivom smrću, mors suspecta. Dijagnostička vrijednost naročitih okolnosti slučaja nije velika ali nam indirektno i u vezi sa drugim metodama utvrđivanja trovanja ukazuje na otrovanje.

KLINIČKE POJAVE, povraćanje, prolivi, bolovi u abdomenu, zanijetost halucinacije, konvulzije, besvjesnost i još mnoge druge, nemaju dokaznu vrijednost trovanja, ali mogu samo u vezi sa drugim metodama utvrđivanja trovanja, učiniti trovanje vjerovatnim.

OBDUKCIONI NALAZ ako se trovanje završilo smrću Međutim, treba znati, da kod nekih smrtnih trovanja obdukcioni nalaz može biti skoro neznatan ili negativan, ondnosno promjene na organima mogu biti nevidljive za prosto oko.

TOKSIKOLOŠKO PRETRAŽIVANJE je najvažnija metoda u utvrđivanju trovanja uopšte je.
U čl.256. ZKP stoji: “Ako postoji sumnja na trovanje, uputiće se sumnjive materije koje su nađene u lešu ili na drugom mjestu na vještačenje ustanovi koja vrši toksikološka pretraživanja (ispitivanja). Pri pregledu sumnjivih materija vještak će posebno utvrditi vrstu, količinu i dejstvo nađenog otrova, a ako se radi o pregledu materija uzetih sa leša, po mogućnosti i količinu upotrebljenog otrova”.
Uzimanje materijala za toksikološki pregled vrši se tako što se organi ili dijelovi organa
– donja polovica mozga,
– srce,
– slezina i
– jedno pluće,
– polovica jetre sa žučnom kesom,
– bubreg, želudac sa sadržajem, te
– po pola metra tankog i debelog crijeva,
Stavljaju u staklene tegle, zapremine od 2-3 litra, sa staklenim zapušačem, ali bez ikakvog konzervansa.
– Uz to, treba uzeti krv i mokraću u epruvetu.
Uzimanje materijala iz ekshumiranog leša vrši se na isti način kao što smo već naveli, ukoliko je leš očuvan.
– Ali ako je leš truo, onda se uzima istrula masa za toksikološki pregled.
Ako postoji sumnja na trovanje toksičnim metalima, posebno arsenom, onda su uzimaju
– uzorci kosti,
– nokata, kose,
– kao i zemlja kako ispod i pokraj kovčega.

JETKI OTROVI
U jetke otrove spadaju lužine (NaOH) i kiseline H2SO4, HCl, HNO3).
TROVANJE LUŽINAMA
napose sa NaOH, kamenom sodom, danas su izuzetna, dok su ranije, kad se kamena soda mnogo upotrebljava u domaćinstvu, trovanja bila mnogo češća, kako kod odraslih, ali posebno kod male djece. Patološko anatomske promjene kod trovanja sa lužinama odnosno natrijum hidrokosidom su uglavnom lokalne, i to na mjestima neposrednog djelovanja otrova – IZJEDINE (CAUTERISATIONES), koje ovisno od koncentracije i dužine trajanja neposrednog djelovanja, mogu imati sve četiri stepena izjedina. Suština kaustičnog djelovanja lužina, a posebno natrijum hidroksida, sastoji se u necrosis coliquacionis:
– kolikvaciji bjelančevina ćelija,
– stvaranju alkalnih albuminata,
– i sa hemoglobinom stvaranju alkalnog hematina.
Izjedine su mekane, vlažne i ljigave. Najizraženije kaustične promjene kod trovanja natrijum hidroksidom su na digestivnem traktu, počev od usta, usna duplje, jednjaka, pa do želuca i crijeva. Kod preživjelih, usljed trovanja natrijum hidroksidom, dolazi do stvaranja cikatrizacionih stenoza. One su uslovljene prisustvom ožiljnog cikratizacionog tkiva koje je zamijenilo granulaciono tkivo, i javljaju se onda kada je počela proliferativna faza. To su ustvari prave anatomske stenoze, jer je zjap usljed ožiljnog tkiva stvarno sužen. Nasuprot cikatrizacionim stenozama, postoje i tako zvane funkcionalne, spastičke stenoze, uslovljene prisustvom granulacionog tkiva u zidu jednjaka ili želuca, koje je bogato krvnim sudovima i nije epitelizirano, pa prema tome na dodir krvari. Javljaju se nakon kaustičnog djelovanja natrijum hidroksida. To u stvari, nisu prave stenoze, nego spastične kontrakcije zida, nastale usljed nadražaja senzibilnih živaca, dok je sam lumen na tom mjestu proširen usljed nastale atonije. Zaživotne su i na obdukcionom stolu ih ne vidimo.
TROVANJE KISELINAMA.
Za razliku od lužina, acidum sulfuricum i druge jetke kiseline, izazivaju koagulacionu nekrozu (necrosis coagulationis), koja se sastoji u
– zgrušavanju, koagulaciji bjelančevina,
– u oduzimanju tečnosti tkivu,
– stvaranju kiselog hematina sa hemoglobinom.
Usljed spajanja tečnosti sa kiselinama razvija se temperatura tkiva, kuhanje tkiva.

Za razliku od trovanja sa lužinama, kod trovanja sa jetkim kiselinama, tkiva su kruta, trošna, crveno mrka ili crveno crne boje.

Kod trovanja sa acidum nitricum (HNO3) izumrla, nekrotična tkiva su žuto prebojena (ksantoproteinska reakcija).

Poseban značaj ima TROVANJE SA SIRĆETNOM KISELINOM, i to koncetrovanom sirćetnom kiselinom, acidum aceticum concetratum (CH3COOH), poznatom kao esencija. Trovanja esencijom, u Sarajevu i okolini su jedna od najčešćih trovanja uopšte, kako kod odraslih tako i kod male djece. Po porijeklu, trovanja sirćetnom esencijom su ili samoubilačka, ili zadesna. Ova posljednja su kod alkoholičara, kada zabunom uzimaju sirćetnu esenciju umjesto alkoholnog pića.
Sirćetna kiselina pored lokalnog dejstva, na mjestu dodira otrova sa tkivom, a to je usna duplja jednjak, želudac i crijevo, ima i resorptivno dejstvo. U koži oko usta ispod brade, i na vratu (bilo usljed prosipanja otrova ili povraćanja otrova), sirćetna kiselina izaziva kauterizaciju prvog i drugog stepena (hiperemija, otok i mjehuravost) a na sluznicama kauterizaciju sva tri stepena.
– U krvi izaziva hemolizu,
– sa hemoglobinom stvara kisele hematine, a
– u tkivima izaziva koagulacionu nekrozu.
– Na respiratornom traktu iritaciju i inflamaciju epitela sluznice.
Patološko anatomske promjene kod otrovanih sa koncentrovanom sirćetnom kiselinom, izražene su na organima digestivnog trakta, naročito jednjaku, želucu i tankom crijevu, i na unutrašnjim organima usljed i poslije resorpcije otrova.
– Usljed kaustičnog dejstva otrova, sluznice korijena jezika ždrijela, grkljana i grlenog poklopca su otečene, ugasito crvene, izumrle natsluznice.
– Zid jednjaka je jako otečen mnogokrvan, a sluznica je izumrle natsluznice, ili cijele sluznice, u nekim slučajevima i podsluznice i mišićnice. Najizraženije promjene su u najdonjem dijelu jednjaka.
– Iste takve promjene, ili još izraženije su i na želucu, kao i na početnom dijelu tankog crijeva. Usljed zadržavanja otrova, zid želuca može biti provaljen.

Dokazivanja smrtnog trovanja sa sirćetnom kiselinom zasniva se uglavnom na obdukcionom nalazu. Toksikološko pretraživanje je nesigurno, jer se sirćetna kiselina normalno može naći u organizmu.

TOKSIČNI METALI I METALOIDI
ŽIVA (Hg)
Živa, sama po sebi, uzeta per os, nije otrovna, ali unijeta u krv ili udisana kroz pluća je vrlo otrovna. Živa tvori dvije vrste spojeva,
 merkuri jedinjenja koja su lakše rastvorljiva i otrovna su (sublimat) i
 merkuro jedinjenje, koja su slabije rastvorljivosti i manje otrovna (kalomel).

Trovanja živom i živinim jedinjenjima su akutna ili hronična.
AKUTNO TROVANJA:
 karakteristični metalni okus u ustima,
 salivacija,
 gađenje i povraćanje.
Slijede
 proljevi slični dizenteričnim.
 stomatitis,
 gastroenterocolitis,
 oliguria, albuminuria, anuria.
 Smrt može nastupiti usljed uremije, zbog oštećenja bubrega.
HRONIČNO TROVANJE (MERKURIJALIZAM, HIDRARGIZAM):
 ispoljava se pojavama sa sa strane CNS-a, ražljivošću, glavoboljom, nesanicom, tremorom.
 Karakterističan je plavo ljubičasti rub na desnima oko zuba što su u stvari naslage od HgS.
PATOLOŠKO ANATOMSKI NALAZ
kod trovanja živom i živinim jedinjenjima ovisan je o načinu unošenja. Mogu se naći
 promjene u usnoj duplji i digestivnom traktu stomatitis, glositis, gastroanterocolitis mercurialis,
 zatim glomerulonephritis mercurialis (bubrezi uvećani, na presjeku kora siva, sredina crvenkasta, zbrisana građa).

OLOVO (Pb)
Trovanja olovom poznata su od davnina. Hipokrat opisuje bolest koja dolazi kao posljedica rada pri topljenju olovne rude. Za vrijeme prohibicije alkohola u Americi, za proizvodnju viskija koristili su se hladnjaci od starih automobila za destilaciju pića, pa je dolazilo do trovanja olovom.
Pored metalnog olova, kao otrovi djeluju i olovna jedinjenja, među njima olovni oksidi, kao što je Pb3O4 minijum (služi za zaštitu od hrđe).

Olovo i olovni spojevi unose se u tijelo preko digestivnog i respiratornog trakta, a izlučuju se preko crijeva i preko urogenitalnog trakta,
AKUTNO TROVANJE
Slično trovanju živom, s tom razlikom što je
 kod trovanja sa olovom stolica crne boje usljed stvorenog PbS.
 Oko zuba pojavljuje se olovni rub i plavičasta obojenost gingiva.
 Nadalje, karakteristična je bazofilna pigmentacija eritrocita.
KOD HRONIČNOG TROVANJA
 sem bolova u zglobovima, javlja se
 paraliza radijalnog živca (n.radialis) gornjih ekstremiteta.
 Sa strane CNS encephalopathia saturnina.
TETRAETIL OLOVO (TEO) je zejtinasta tečnost, koja se dodaje benzinu i ima antidetonatorsko djelovanje. Oktanski broj benzina povećava se dodavanjem tetraetil olova. Tim dodavanjem iz iste količine nafte dobija sa više benzina, odnosno više oktana. Putevi unošenja su per os, per inhalationem i perkutano. Pri utrošku 10 litara benzina, na 100 km puta, oslobađa se 2-3 grama olova u obliku fine magle. Radnici na benziskim pumpama, profesionalni vozači, kao i osoblje koje reguliše saobraćaj, izloženi su većoj koncentraciji olova nego druge osobe. Akumulacija olova u poljoprivrednim kulturama, koje se nalaze uz saobraćajne puteve, znatno je veća nego normalno.
Tetraetil olovo, unijeto u tijelo, dealkalizuje se u jetri u trietil olovo, koje je toksičije nego tetraetil olovo.
ARSEN (As)
Elementarni arsen (As) sam po sebi nije otrovan, no u oksidisanom stanju kao As2O3 vrlo je otrovan.
 Arsen trioksid, nazvan po svojoj bijeloj boji bijeli arsenik, ili mišomor, javlja se u obliku bijelog praška, ili u kristaliničnom obliku, bez ukusa je i bez mirisa, i vrlo lako je rastvorljiv u alkoholu.
 Arsenova kiselina (H3AsO4) manje je otrovna od
 Arsenaste kiseline, odnosno anhidrida arsenaste kiseline (As2O3 + 3H2O).
 Soli arsenaste kiseline su arsenitij, kao Cu-arsenit, Cu arsenit-acetat, arsen-sulfid (As2S2) je crvene boje, a arsentriosulfid (As2S3) je žute boje.
 Arsini – Spojevi arsena sa vodonikom su arsini (AsH3, arsen vodonik).

Po porijeklu, trovanja neorganskim arsenovim jedinjenjima su zadesna, samoubilačka ili ubilačka. Ranije je arsen mnogo upotrebljavan. Poznato je da je arsen trioksid u doba renesanse služio kao sredstvo za uklanjanje ličnih i političkih neprijatelja. Za vrijeme Luja XIV, u Francuskoj, taj otrov su zvali “prašak za nasljedstva”. Perzijski šahovi u strahu od trovanja mišomorom svakodnevno su uzimali otrov da bi stekli refrakternost na njegovo djelovanje.
 Put unošenja neorganskih arsenovih spojeva najčešće je per os, a
 izlučivanje preko žlijezda (želučanih, crijevnih, kožnih), preko bubrega, ali
 jedan dio otrova naslaže se u kostima, koži, kosi, noktima, mišićima.

Smrtna doza arsenika je 0,1-0,2 grama.

Klinička slika
KOD AKUTNOG TROVANJA – preovladava paralitička forma:
 usljed depresivnog dejstva na CNS, je cirkulatorni kolaps sa padom krvnog pritiska.
KOD SUBAKUTNOG TROVANJA – preovladava gastrointestinala forma
 (gađenje, bolovi u trbuhu, povraćanje i prolivi).
HRONIČNA TROVANJA (ARSENICIZAM) su terapijska (kod dugotrajnog liječenja sa As preparatima), pasivna, industrijska, kao i ubilačka. Kod hroničnog trovanja
 Postoji opšte loše stanje, koje postepeno prelazi kaheksiju,
 Koža, osobito na izloženim mjestima je pigmentovana (arsenova melanosa), sa hiperkeratozom dlanova i stopala, nekada i trofičnim promjenama sa ispadanjem dlaka kose, smetnjama u rastu nokata (Meessove pruge).
 Od strane CNS-a su glavobolja, nesanica, nesvjestica i nemir (encephalopathia arsenicalis),
 paresetezije, smetnje osjeta atrofične pareze sa ataksijom (polineuritis arsenicosa).
 Zbog degenerativnih promjena nervnih fibrila, koje se šire od periferije ka centru dolazi do paralize mišića ruku i nogu, sa anestezijom i trofičkim promjenama (hronični neuritis)

Posebni oblik hroničnog trovanja arsenom je ARSENOFAGIZAM (grč. fagein = jesti). To je navika svojevoljnog i dugotrajnog uzimanja arsenika, per os, čak i u dosis letalis i više, u cilju pojačanja tjelesne snaga, polne moći itd.
TALIJ(TI)
Talijeve soli kao aktivne kompenente u nekim preparatima, služe za uništavanje štakora i miševa.
Po toku, trovanja su akutna i hronična. Neki od simptoma kod akutnog trovanja:
 gastrointestinalnih poremećaja,
 polineuritisa
 ispadanje dlaka kose.
Dokazivanje trovanja vrši se na osnovu poznatih okolnosti slučaja, kliničke slike, obdukcionog nalaza i toksikološkog nalaza.

GASOVITI ANORGANSKI OTROVI
UGLJEN MONOKSID (CO)
UGLJEN MONOKSID (OXYDUM CARBONICUM) je gas bez boje i mirisa, nešto lakši od vazduha, specifične težine 0,96. Stvara se kod nedovoljnog sagorijevanja, usljed nedovoljnog pristupa vazduha, bilo u zatvorenim prostorima, kod neispravnih peći, ako peć “ne vuče dobro pa se povraća” kod rada motora (garaže, tuneli), pri mangalama, bilo na otvorenom prostoru, oko zapaljene šljake.
Dalje, stvara se pri eksplozijama, u požarima, zatim redukcijom već stvorenog CO2 (CO2+C -> CO) kada se preko raspaljenog uglja stavlja novi sloj, i CO2 pri prolazu kroz ugljen biva redukovan. Jedan gram duvana daje 20 ccm CO.

Po porijeklu, trovanja ugljen monoksidom najčešće su zadesna, samoubilačka, dok su ubilačka znatno rjeđa. Emil Zola, francuski pisac, umro je od trovanja ugljen monoksidom (kamin bio zapušen).

 Kliničke pojave trovanja, javljaju se, kada je koncentracija CO u vazduhu, oko 0,1%,
 a kada u vazduhu ima 0,3-0,5% nastupa smrt.

Ugljen monoksid je krvni otrov i ima vrlo jak afinitet prema hemoglobinu, veže se sa hemoglobinom u karboksihemoglobin. Afinitet hemoglobina prema ugljen monoksidu, veći je više od 200x nego prema kiseoniku.

Procenat hemoglobina vezan sa ugljenmonoksidom u karboksihemoglobin
do 20% Može proći bez simptoma
20% Početne pojave akutnog trovanja (glavobolja, vrtoglavica, mučnina, povraćanje)
40%-50% Nesvijest
preko 50% Smrt

Smrt nastupa kao posljedica nasilnog hemijskeg, unutrašnjeg udušenja, a dijelom usijed samog toksičnog djelovanja na centralni nervni sistem.

HRONIČNO TROVANJE nastaje pri dugotrajnom djelovanju manjih koncentracija CO.
 jedan od dominantnih simptoma hroničnog trovanja je umor
 zatim glavobolja, vrtoglavica, apatija,
 smetnje u srčanom radu,
u daljnjem toku
 mršavljanje,
 poremećaj u pamćenju,
 smanjena podražljvost prema alkoholu,
 smetnje sa strane neuro vegetativnog sistema, obično distoničnog tipa.
Oporavljanje od trovanja traje dugo vremena, i često je skopčano s opasnim posljedicama trovanja.
 To su krvarenje u mozgu (hemoragična purpura mozga),
 razmekšanja u području capsule int. nuclei lentiformis, nekroza paliduma, Amonovog roga, thalamusa.
PATOLOŠKO-ANATOMSKI NALAZ KOD TROVANJA UGLJEN MONOKSIDOM
vrlo karakterističan.
 Upadljiva je svijetlo crvena boja mrtvačkih mrlja, ali i mišići, krv i unutrašnji organi imaju svijetlo crvenu boju.
 Izražena je hiperemija unutrašnjih organa,
 tačkasti krvni podlivi subendokardijalni, subepikardijalni, subpleuralni.
 Ako je atmosfera bila zadimljena, može se naći gara u početnim organima za disanje.

Kvalitativno dokazivanje CO u krvi vrši
– hemijskim reakcijama – pirogalolska proba, proba sa NaOH, sa taninom,
– kao i spektroskopski.
Kvantitativno dokazivanje CO u krvi vrši se
– spektrometrijski i
– plinskom hromatografijom.

Ako se pomoću spektroskopa posmatra razblažena normalna krv, vidjet će se u žutoj oblasti spektra blizu D linije jedna apsorpciona traka, a u zelenoj oblasti blizu E linije druga, znatno šira. Ove dvije trake su karakteristične za HbO2. Po dokatku NH3, te dvije trake spojiće se u jednu (Stockes-ova traka). Kod trovanja sa CO, ako je u krvi HbCO, onda se one neće spojiti.

U ekshumiranim leševima ugljen monoksid se može naći dugo vremena nakon smrti (više mjeseci i godina).

Povećanje HbCO u krvi, može biti uzrokovano i strasnim pušenjem, što treba imati na umu u slučajevima sudsko-medicinskih ekspertiza.

CIJANOVODONIČNA KISELINA (HCN)
Cijanovodonična kiselina, cijanovodonik (HCS), modra kiselina acidum hydrocyanicum, je bezbojna lako isparljiva tečnost, miriše na gorki badem.
U prirodi se nalazi vezan za glikozide u gorkom bademu, košticama od breskvi, kajsija, višnji.

Kada je u gasovitom stanju lakša je od vazduha, ima jaku prodornu moć, prodire kroz sve rupe i pukotine. U tečnom obliku dolazi u ampulama (“cijanove ampule”), koje su veoma krhke staklene kuglice, veličine trešnje, i sadrže 0,5-1,0 g. HCN u tečnom stanju. Stavljaju se kao mamac u meso, i kad životinja zagrize mamac, smrvi ampulu, HCN počinje isparavati u usnoj duplji, to udiše i umire.

Soli cijanovodonične kiseline, cijanidi, primjenjuju se za dezinsekciju i dezinfekciju stanova, magazina, insekata na voću. Smrtna doza za čovjeka Na-cijanidom je 150 mg, a K-cijanida 200 mg.

Trovanja cijanovim jedinjenjima većinom su samoubilačka, rjeđe su ubilačka ili zadesna. U drugom svjetskom ratu, u koncentracionim logorima, vršena su ubijanja sa cijanovim spojevima CycloneB.

Cijanovodonična kiselina djeluje tako, što inhibira enzimski sistem citohrom oksidaze i dovodi do asfiksije, odnosno tkivima oduzima sposobnost da prima kiseonik (hipoksidoza tkiva). Sa hemoglobinom stvara čvrst spoj cijan Hb.

PERAKUTNO TROVANJE – kod masivne inhalacije otrova, “apoplektično trovanje”, uz vrisak i pad završavaju se smrću za nekoliko sekundi ili minuta (perakutno trovanje).

AKUTNO TROVANJE – Kod slabijih doza i manje koncentracije otrova, kliničke pojave imaju sporiji tok. Navala krvi u glavu, glavobolja, povraćanje, smetnje u radu srca, vida kasnije grčevi, pad krvnog pritiska, koma, prestanak disanja i smrt u toku prvog sata, ili u toku prvih 24 sata.

Dijagnoza trovanja sa HCN može se prepoznati,
– uz anamnestične podatke,
– po ružičastoj boji kože, koja kontrastira sa pojavom gušenja, i
– po mirisu na gorke bademe.

Anatomno patološke promjene kod trovanja cijanovodičnom kiselinom:
– mrtvačke mrlje su otvoreno crvene boje,
– krv je tečna i svijetlo crvene boje (arterijska krv je i u venama, jer kiseonik arterijske krvi nije apsorbovan od tkiva).
– Vidljive sluznice usana i usne duplje su svijetlo crvene boje,
– hiperemija unutrašnjih organa
– subserozni tačkasti i mrljasti krvni podlivi.
– Karaketeristican miris na gorke bademe, naročito kod otvaranja lobanje ili grudnog koša.
– Kod trovanja natrijevim ili kalijevim cijanidom, sadržaj želuca ima alkalnu reakciju.

Kako su cijanova jedinjenja vrlo isparljiva, a u tijelu se brzo raspadaju, to je potrebno dokazivanje otrova i trovanja vršiti vrlo brzo.
– Schönbeinova metoda se sastoji u tome, da traka papira natopljena u alkoholnu otopinu guajakove smole 2% i CuSO4, stavljena u usnu duplju, ili po otvaranju grudnog koša stavljena iznad grudnih organa, poplavi.
– Isto tako reagens papir natopljen benzidin acetatom i Cu-acetatom, u prisustvu HCN poplavi (Gestaldi).

UGLJEN DIOKSID (CO2)
Nalazi se u vazduhu 0,03-0,04 vol.%, a u izdahnutom vazduhu 5-6%.
Bez boje je i mirisa, teži od vazduha, specifične težine oko 1,50.
Oslobađa se pri fermentaciji vina, hrane, stvara se pri trulenju organskih materija u grobnicama, septičkim jamama, bunarima, kanalima. Upotrebljava se mnogo danas u čvrstom stanju u obliku “suhog leda”, u histološkim laboratorijama za smrzavanje i fiksiranje tkiva.

– Prvi simptomi se javljaju kod koncentracije od 2-3% CO2 u inspiriranom vazduhu, a
– kod koncentracije 5-6% glad za kiseonikom je izraženija.
– Kod daljnjeg porasta CO2 koža i vidljive sluznice su cijanotične,
– Zatim nastupa opijenost, onesvješćenje, koma i smrt.

Patološko-anatomski nalaz nije karakterističan, postoje samo izraženi znaci asfiksije.

Prva pomoć sastoji se u iznošenju na svjež vazduh i davanju vještačkog disanja unesrećenom.

Po potrebi za analizu uzima se uzorak vazduha (napumpa se lopta na licu mjesta i zapuši),
ili nalaženje CO2 u zraku vrši se pomiču Bregerovih cjevčica.
Plamen svijeće se gasi pri koncentraciji CO2 od 8-10%.

KONVULZIVNI OTROVI
STRIHNIN (STRYCHNINUM)
Jedan je od alkaloida, koji se nalaze u biljkama vrste strihnos. Urođenici ga uoptrebljavaju kao otrov za strijele.
Strychninum nitricum, upotrebljava se u medicini kao centralni analeptikum, kao tonikum živčanog i mišićnog tkiva, i kao antidot kod trovanja morfinom i barbituratima. Sastoji se od bezbojnih kristala, lako topivih u vodi, i neobično su gorkog ukusa.
Upotrebljava se i za uništavanje glodara i zvijeri (vuk, lisica).

Po porijeklu trovanja strihninom su zadesna, samoubilačka, ubilačka su rjeđa radi veoma gorkog ukusa.

Odlikuje se brzom resorpcijom i sporom eliminacijom manjim dijelom izlučuje se nepromijenjen, veći dio u tijelu oksidiše se i uništava.
Smrtna doza nitrat strihnina je 0,03-0,l gram.

Sjedište grčevitog djelovanja strihnina je u kičmenoj moždini.
Kod čovjeka, svaki osjetni podražaj izazvati će grčeve u cijelom tijelu, uključujući i dijafragmu.

Kontrakcije su
– u početku brze i isprekidane (kloničke),
– zatim toničke i tetaničke.
Konvulzije su simetrične i tijelo zauzima položaj koji odgovara kontrakcijama jačeg mišićja, u većini slučajeva ekstenzora. Nastupa opistotonus,
– donji ekstremiteti su ispruženi i aducirani a
– gronji flektirani.
– Vilice, zatvorene,
– pjena na ustima,
– risus sardonicus.
– Kočenje dijagfragme, grčevi grudne i trbušne muskulature zaustavljaju disanje, pa su koža i sluznice cijanotične, a oči izbuljene.
– Između grčeva nastupa pauza, sa normalnim disanjem, pri čemu je stalno svijet održana, ali trpi veliki strah od smrti (pavor mortis).
Smrt kod trovanja strihninom nastaje usljed udušenja, proizvedenog kontrakcijama dijafragme i grudnih mišića, ili smrt može biti posljedica uzetosti kičmene i produžene moždine.

Po kliničkim pojavama trovanja strihninom može imati sličnosti sa tetanusom, ili epileptičnim nastupom.
– Kod tetanusa, iz anamneza treba doznati eventualne ozljede. Kod tetanusa, nakon napada grčeva, mišićje ne omlohavi, kao što je to slučaj kod trovanja strihninom.

Tanatološki nalaz nije karakterističan.
– Kao i kod drugih asfiksija, kod trovanja strihninom izraženi su opšti znaci udušenja,
– ranije natupanje mrtvačke ukočenosti, i njeno duže trajanje.
– Hiperemija unutrašnjih organa posebno mozga i moždanica je vrlo izražena.

Toksikološko utvrđivanje trovanja strihninom je olakšano time što je strihnin otporan prema raspadanju, pa se može dokazati i u trulim leševima, više mjeseci i godina nakon smrti.

PESTICIDI
Pesticidi (pestis=pošast, caedere=ubiti) su sredstva za uništavanje štetnika. Već prema tome o kojim se štetnicima radi, razlikujemo sredstva za uništavanje insekata – isekticidi, glodavaca – rodenticidi, grinja i pauka – akaricidi, gljivica i uzročnika biljnih bolesti – fungicidi, mekušaca – moluskocidi, korova – herbicidi, crva – nematocidi itd.

Insekticidna sredstva su ili u suhom stanju, (aktivna tvar i inertni prašak), tekućem stanju (otopine, emulzije) ili u plinovitom stanju, kada se tekući mlaz usmjerava preko vruće podloge ili se miješa sa komprimiranim plinom.
Otrovanja pesticidima dešavaju se kod radnika čiji je rad vezan za aplikaciju pesticida, kao i kod radnika na proizvodnji pesticida. Kako se lako mogu nabaviti, nisu nerijetka zadesna trovanja kako kod male djece, tako i kod odraslih, ali isto tako nisu nerijetka samoubilačka i ubilačka trovanja.
OGRANOFOSFORNI INSEKTICIDI (OFI)
Za uništavanje biljnih štetočina upotrebljavaju se fosforna jedinjenja u obliku emulzija ili praška, koja suže za zaprašivanje bilja.
Paration ulazi u sastav velikog broja preparata različitih naziva. To su malation, etiol, sistoks, E 605, fosforno 20 itd. Paration je zejtinasta tečnost, ima slab miris na crni luk. Može dospjeti u tijelo peroralno, ili per inhalationem.
Paration je otrov nervnog sistema odnosno on je antiholinesterazni insekticid. Toksično djelovanje OFI svode se na inhibiciju holinesteraze i akumulacije acetilholina, te pojavu holinergičnih efakata. Acetilholin se oslobađa na zavšecima parasimpatikusa, u sinapsama autonomnih ganglija i na završecima motornih živaca. Enzim koji hidrolizira acetilholin na holin i sirćetmi kiselinu je holinesteraza.

Kliničke pojave
Trovanja mogu biti laka, teška i smrtonosna.
KOD LAKOG OBLIKA TROVANJA su uglavnom sa strane gastroinestinalnog trakta, mučnina, bolovi u trbuhu, povraćanje, glavobolja, vrtoglavica, smetnje vida. Ova slika može podsjećati i izazvati sumnju na alimentarno trovanje, ali kod trovanja parationom temperatura nije povišena.
KOD TEŠKIH OBLIKA TROVANJA, na već pomenute pojave, nadovezuju se simptomi sa strane kardiovaskularnog sistema, edemi pluća, otežano disanje, bradikardija, profuzno znojenje. Uz to grčevi, nesvjestica, nekontroliranje mokraće i stolice.
SMRTONOSNO TROVANJE – podrazumjeva sve ovo uz konačnu smrt zbog ugušenja

Patološko anatomski nalaz nije karakterisičan.
– Nađe se hipermija organa,
– tačkasta krvarenja subpleuralna, subepikardijalna, subendokardijalna.
– Izražena modroljubičasta boja mrtvačkih mrlja.
– Edem pluća.
– Češće su zjenice sužene, no mogu biti normalne ili pak proširene.

Toksikološko pretraživanje treba vršiti u svim onim slučajevima, u kojima postoji sumnja na trovanje. Sudsko medicinska dijagnostika trovanja pored obdukcionog nalaza, temelji se uglavnom na toksikološkom pretraživanju.
KARBAMATI
Karbatnati su također inhibitori holinesteraze. Simptomatologija je slična kao i kod trovanja sa OFI, ali su manje toksični. Primjenjuju se i kao insekticidi i herbicidi (sevin, pirimor).
DINTROSPOJEVI (DNoC)
Dinitrospojevi (DNoC) su intenzivno žuto obojene tvari. Kod trovanja, organi kao i tjelesne tečnosti su žuto obojene.
HLORIRANI UGLJIKOVODICI
Hlorirani ugljikovodici, kao insekticidi, imaju različiti hemijski sastav.
DDT (dichlor-diphenyl-trichlorethan), kao insekticid praktično je neotrovan, ako se sa njim praktično manipulira.
Uglavnom djeluje na mali mozak i motorne zone korteksa.
Tremor i grčevi mogu ličiti na trovanje strihninom.
Najviše upotrebljavani insekticid ove skupine je Lindan, zatim Aldrin, Toksafen, Heptohlor.

BIOLOŠKI LIJEKOVI
MEDIKAMENTI
Statistički podaci pokazuju, da su trovanja medikamentima, u odnosu na druga trovanja, najbrojnija. Već smo spomenuli, da
trovanja medikamentima i terapijskim supstancama mogu biti predmet sudske ekspertize u slučajevima
– ako su data od strane ljekara u velikim dozama,
– u većoj količini, ili
– kod trovanja kada su primjenjeni oni lijekovi, koji nisu priznati kao lijekovi.
Treba naglasiti, da preosjetljivost organizma prema lijekovima, ima veoma veliki sudsko medicinski značaj, jer dešavalo se, da je ljekar prepisao lijek u terapijskoj dozi, da je apotekar ispravno dao lijek, da je lijek uzet, a pacijent umre. U sudsko-medicinskoj ekspertizi, treba objasniti, da preosjetljivost organizma na stanoviti lijek – idiosinkrazija, je patološka pojava kod nekih osoba, bez obzira na količinu lijeka, odnosno to je reakcija organizma na oređeni lijek.
ANTIBIOTICI
Oštećenje zdravlja biološkim lijekovima u izvjesnim slučajevima i pod određenim okolnostima, mogu se završiti i smrću. Jedan od najviše upotrebljavanih antibiotika je penicilin. Otkriće penicilina(1928), predstavlja početak moderne ere u terapiji antibioticima. Masovna upotreba dovela je do pojave rezistentnih sojeva bakterija, i s druge strane pojavile su se i druge štetne posljedice, kao što su alergijske reakcije.
Najčešće komplikacija u terapiji penicilinom je alergija. Alergične manifestacije se javljaju u vidu
kožnih erupcija: dermatitisi (urtikarijalni, eritematozni, eksfolijativni), Arthusov fenomen, angioneurotični edem, pruritus. urtikarija lokalizirana ili generalizirana, rjeđe nakon davanja kristalnog pencilina. Kod nekih osoba, nakon uzimanja pencilina, može doći do burnih pojava intolerancije, pa i nagle smrti. Pri ponovnom uzimanju pencilina, nakon izvjesnog vremena, dolazi naglo do simptoma intolerancije i smrti, U ovom posljednjem slučaju, pojave intolerancije mogu se javiti i pri davanju minimalnih količina pencilina, na primjer pri probi osjetljivosti na pencilin.
Osobe koje rade u proizvodnji penicilina zatim osobe koje vrše ispitivanja pencilina, kao i terapiju pencilinom, mogu biti senzibilizovani na pencilin, pa davanja penicilina takvim osobama može izazvati vrlo teška stanja i smrt (anafilaktična reakcija na pencilin).

Obdukcioni nalaz nije karakterističan.
Hiperemija unutrašnjih organa,
tačkasta krvarenja subkonjuktivalna, subpleuralna subepi i subperikardijalna.
Edem ulaza u ždrijelo.
Histološki, mnogokrvnost i edem mozga, perivaskularne hemoragije, edem intersticijuma srčanog mišića, hiperemija jetre, slezine i bubrega.

– Toksični efekti streptomicina ispoljavaju se u oštećenju n. acusticusa (vestibularnog i kohlearnog dijela), disfunkciji optičkog živca (scotomi) i perifernom neuritisu.
– Toksični efekti hloramfenikola očituju se u koštanoj srži, a
– Toksični efekti tetraciklina znacima iritacije GIT-a i promjenama u perifernoj krvi.

BARBITURATI
To su derivati barbiturne kiseline i prema dužini djelovanja mogu se podijeliti u četiri grupe.
– dugog djelovanja (barbiton, phenobarbitioa, methylphenobarbiton)
– srednje dugog djelovanja (alobarbition),
– kratkog djelovanja (ciklobarbiton, hexobarbition),
– ultrakratkog djelovanja (thiopentan).

Po porijeklu, trovanja barbituratima su najčešće samoubilačka, rjeđe zadesna. Izuzetno ubilačka. Unose se uglavnom peroralno, a izlučuju preko bubrega. Letalna doza barbiturata, iznosi oko 20-30 terapijskih doza.

Djelovanje barbiturata očituje se na području
– velikog mozga (barbiturna opijenost, zatim pospanost, sopor, predkomatozno stanje)
– medule oblongate (smetnje u cirkulaciji i u respiraciji. Što je centar za disanje jače pogođen, disanje je sporije i površnije. Kod velikih doza dolazi do depresivnog dejstva na centar za disanje i smrt nastupa usljed paralize respiratornog centra i cirkulatornog kolapsa.
– medule spinalis (arefleksijom i nestankom senzibiliteta)

Kliničke pojave akutnog trovanja barbituratima, javljaju se kratko nakon uzimanja barbiturata, ili oko pola sata nakon uzimanja. U početku to je
– barbiturna opijenost, zatim pospanost, sopor, predkomatozno stanje što ovisi o količini uzetog otrova.
– Akrocijanoza nastaje usljed paralize vazomotora, lice, šake i stopala ohlade i pomodre.
– Centralni poremećaj disanja, sub finem Kusmaulovo ili Čejn Štoksovo disanje.
– Hipoksija i hipotenzija.
– Barbiturati imaju i antidiuretsko dejstvo, usljed povećanog lučenja antidiuretičkih hormona, oligurija i anurija.

Patološko anatomski nalaz nije karakterističan.
Edem mozga i pluća,
bronho-pneumonija,
oštećenja bubrega i jetre.

Dijagnoza trovanja barbituratima utvrđuje se
– na osnovu kliničkog toka (duboko spavanje, sopor, koma),
– na osnovu obdukcionog nalaza (koji nije karakterističan), kao i
– na osnovu toksikološkog pretraživanja (mozak, jetra, bubreg, krv i mokraća).
NARKOTICI
OPIUM (OPIUM) je sok “opijeve suze” mliječnog izgleda, koji se dobiva iz glavica maka (papaver somniferum). Opij sadrži veći broj alkoloida: morfin, kodein, tebain, narkotin, papaverin. Među ovim alkaloidima razlikuju se dvije grupe po hemijskim i biološkim osobinama.
– To je piridinsko-fenantrenska grupa (morfin, kodein) koji osim centralnog djeloanja povećavaju tonus glatko mišićnih organa.
– Druga je izokinolinska (papaverin), koja djeluje na glatku muskulaturu u smislu popuštanja, tonusa.

Morfin se daje oralno (kapljice, tablete), subkutano i intravenozno, zatim u obliku supozitorija (rektalno i vaginalno). Izlučuje se stolicom, mokraćom, pljuvačkom, kod dojilja mlijekom.
Trovanje opiumom – morfinom, po porijeklu najčešće su zadesna (medicinska ili toksikomanska), zatim samoubilačka, rjeđa su ubilačka.
Smrtna doza kod odraslih, subkutano 0,1 gr., per os 0,2-0,4gr. Dojenčad i mala djeca su neobično osjetljiva prema morfinu, odnosno opiumu.
Trovanja opiumom, odnosno morfinom, po toku su akutna ili hronična.
Hronična trovanja su u najvećem broju slučajeva posljedica uzimanja opiuma ili morfina radi uživanja (opiumomanija, morfinomanija – morfinizam).

Morfin izaziva.
– centralnu hipalgeziju i analgeziju Osjet bola tupi, paralizira centre za percepciju bola u kori.
– Na psihička središta djeluje što dovodi do gubitka pažnje i autokritike. Inhibitorna središta su isključena, euforija, želja za drijemanjem, osjećaj težine u mišićima.
– Mioza pupila.
– Pogođen je i centar za disanje.
– Usporava srčanu radnju zbog podražaja centra vagusa.
– Tjelesna toplina se spušta, jer morfij prigušuje tvarnu mijenu stanica.

Kod čovjeka je jače izraženo narkotično djelovanje, kod životinja konvulzivno. Osjetljivost mozga na morfin raste prema razvijenosti mozga.

Akutno trovanje morfinom nastupa za kratko vrijeme nakon uzimanja,
u početku se javlja razdraženost,
a potom dremljivost, mlitavost udova, arefleksija,
duboko spavanje sa izraženom miozom zjenica.
Smrt obično nastupa kao posljedica paralize centra za disanje.

Hronično trovanje nastaje nakon stalne upotrebe, ako se unosi stalno, ili ako se unosi učestalo za, izvjesno vrijeme. Osoba postaje sve više zavisna od droge, nastaje čežnja za njom (narkomanija, morfinizam). Produžena upotreba morfina dovodi do postepenog nastajanja tolerancije (podnošljivosti), pa da bi postigli euforiju, morfinomani uzimaju veće doze. Tolerancija, se može postići poslije dvonedeljnog stalnog primanja morfina. Pri naglom ili potpunom prekidanju ili znatnom smanjivanju uzimanja morfina, nastupaju apstinentne pojave.
– Blagi znaci apstinentnih pojava su zijevanje, nemir, razdražljivost,
– Teški slučajevi apstinencije ispoljavaju se razdražljivošću, gubitkom apetita, drhtanjem mišića, povraćanjem, prolivima, gubitkom tjelesne težine.
Morfin je sinergista sa alkoholom, i barbituratima, pa se njegovo djelovanje uz ova sredstva znatno pojačava,
Tanatološki nalaz kod trovanja morifnom nije karakterističan. Uz upadljivu kaheksiju, mogu se naći u koži ožiljci od uboda injekcionih igala.

Utvrđivanje trovanja vrši se uglavnom pomoću toksikološkog pretraživanja. U lešu, morfin može biti dugo održan, čak i nekolio mjeseci poslije smrti.

HEROIN, je derivat morfina, diacetil morfin. Djeluje kao i morfin, samo znatno jače. Upotrebljava se uglavnom kao narkomansko sredstvo u obliku sc, ili iv. Injekcija, pušenja i šmrkanja.
– Depresivno djelovanja heroina na centar za disanje je jače izraženo nego kod morfina.
– Toksični simptomi su glavobolja, nemir, usporeno disanje, cijanoza, koma, smrt.
– Smrt nastupa usljed paralise centra za disanje.
Toksikomani češće u upotrebljavaju heroin, nego morfin. Od svih opijate, heroin izaziva najbrže narkomaniju.
Heroin kao i morfin prolaze placentarnu branu, i dijete od majke narkomanke, nakon rođenja može pokazati pojave apstinencije. Znaci narkomanije nastupaju za 24 sata nakon rođenja, a dostižu vrhunac drugog ili trećeg dana.

KOKAIN (COCAINUM) je alkaloid iz biljke Erytroxilon coca, i kao čist alkaloid sastoji se od bijelih kristala, gorkog ukusa. Kokain je opći protoplazmatski otrov koji paralizira sve vrste protoplazme.
Upotrebljava se kao lokalni anastetikum, a isto tako kao auforetikum, afrodizijakum i radi uživanja (kokainomanija).
Lokalno na mjestu aplikacije izaziva oštećenje tkiva. Na oku može izazvati kokainski ulkus, a kod kokainista, koji šmrću, perforaciju nosnog septuma. Na perifernim živcima i živčanim zavrsetcima izaziva paralizu živčanih vlakana i završetaka.

Resorptivno dejstvo na centralni nervni sistem djeluje ekscitativno, akscitira psihička središta.
Male doze nekoliko centigrama izazivaju raspoloženje i ugodnosti, i u toj euforiji leži razlog kokainizma.
– U prvom stadiju kokainizma, individuum je opijen kao alkoholom, veseo i razdragan.
– U daljem stadiju, nakon većih doza, dolazi do paranoidnih stanja. Čulni utisci bivaju pojačani.
– U završnom stadiju je opća depresija i klonulost.

Za razliku od morfinizma, nema pogibeljnih apstinentinih pojava od prenaglog oduzimanja.
Tanatološki nalaz: izražena kaheksija, tragovi od ubadanja injekcionih igala.

PSIHOSEDATIVI
Funkcija centralnog nervnog sistema može pomoću lijekova biti prigušena (deprimirana), ili podsticana (stimulirana), pa se lijekovi koji deprimiraju funkciju CHS nazivaju psihodepresori, a oni koji stimuliraju psihostimulansi.
– Meprobamat pripada depresorima centralnog nervnog sistema. Djeluje sedativno. Upotrebljava se kao trankvilizer u anksioznim stanjima. L.D. 10-15 g.
– Chlorpromazln (largactil) je derivat fenotijazina, i oni su depresori centralnog nervnog sistema, djeluju narkotično, simpatikolitičtio i spazmolitično. Uz to pojačavaju dejstvo drugih lijekova barbiturata, morfina i alkohola (sinergizam). L.D. fenotijazina 15-150 mg/kg.
PSIHOSTIMULANSI (antidepresivni lijekovi)
– Tofranil spada u timoleptike i kod zdravih izaziva osjećanje slabosti i teškoće u koncentraciji i mišljenju. Međutim u psihijatrijskim slučajevima izaziva euforiju i ekscitaciju.
– Amfetamin (Benzedrin, Aktedron) upotrebljava se kao psihostimulans. Snažno aktivira centralni nervni sistem, naročito kod umornih osoba. Uzima se radi uklanjanja umora, radi povećanja duševne aktivnosti, u sportu kao doping sredstvo.

HALUCINOGENI
Halucinogena sredstva (psihodelici, psihotipici, psihomimetici) prolazno mijenjaju psihu osobe, izazivaju stanja slična psihozama i halucinacije.
Kod zdravih i normalnih osoba izazivaju psihički abnormalna stanja slična psihozama, najčešće u obliku vizija i halucinacija. Ova sredstva uglavnom nemaju terapijsku primjenu, a uživaoci droga ih uzimaju radi postizanja toksikomanskog efekta.
Najpoznatiji predstavnici halucinogena su:
hašiš – marihuana, mescalin, psilocibin, LSD (lizergid), DMT.

ALKOHOL
Metilni alkohol(CH3OH), metanol,
Bezbojna tečnost, spec. težine 0,79. Dobiva se suhom destilacijom drveta i sintetski (metanol).
Unosi se najčešće peroralno. Izlučuje se kroz bubrege mokraćom kao mravlja i mliječna kiselina, i kroz pluća polagano, čime je uslovljeno kumulativno dejstvo otrova. Nekad se može naći u tijelu i 7 dana nakon unošenja.

Vrlo je otrovan, smrtna doza za odrasle je 30-100 ml.

Otrovnost se osniva na tome, što ne izgara u tijelu u CO2 i H2O, nego oksidira do formaldehida i mravlje kiseline.

Mokraćna i mravlja kiselina, dovode do teških acidoza i smanjenja alkalnih rezervi.
Metabolički produkti metil alkohola imaju specifično djelovanje
– na šarenicu oka i vidni živac, i izazivaju poremećaj vida i sljepilo.

– Smrt nastaje usljed paralize centra za disanje

Lešni nalaz nije karakterističan.
– Upadljiva je hiperemija mozga i moždanica a
– na sluznicama digestivnog trakta znaci iritacije.

Etilni alkohol (C2H5OH), alcoholum aethylicum, etanol,
Bezbojna tečnost specifične težine 0,789 (ili 0,8). Dobiva se na dva načina vrenjem i sintetski.
– Vrenjem se dobiva ili
 iz groždanog šećera (glukoze) uticajem kvaščevih gljiva (saharomiceta), ili
 iz polisaharida škroba preko fermanta dijastaze do disabarida maltoze, zatim preko fermenta maltaze do glukoze i fermenta zimaze do 2C2H5OH + 2CO2
– Sintetski se dobiva iz acetilena i etilena.

Najveći dio alkohola upotrebljava se u obliku alkoholnih pića, koja su:
– nedestilisana (pivo sa 3-6% i vino sa 10-20% apsol. alkohola),
– destilisana (rakija, konjak, viski, rum)

Denaturisani alkohol dobiva se dodavanjem etilnom alkoholu (95%) piridina, acetona i metilnog alkohola (5%).

Jakost alkoholnih pića izražava sa u procentima, (vol.%), a u sudsko medicinskin ekspertizama količina alkohola u pićima izražava sa u gramima. To se postiže na taj način, što se
– vol.% množe sa specifičnom težinom alkohola.
Tako npr. 1 litar 40% rakije, sadrži 320 grama alkohola (l litar 40% rakije = 400 ccm x 0,8 = 320 g.)
Škodljivost svih alkoholnih pića uslovljena je količinom apsolutnog alkohola u njima.

– per os – najčešće se unosi na ovaj način ali alkohol može biti unesen
– preko kože, – resorpcija alkohola preko kože, preko obrađenih rana je neznatna.
– injekcijama.
– per inhalationem – Udisanje isparenog alkohola u podrumima i krčamama je neznatno, jer se za jedan sat više ragradi alkohola nego što se udahne. Povećanje alkohola u krvi, udisanjem alkoholnih para, može se povećati za 0,1 ‰, a u najtežim slučajevima do 0,2 ‰.

Alkohol djeluje lokalno i opšte nakon resorpcije.
Lokalno djelovanje alkohola sastoji se u
– oduzimanju vode (dehidracija) i
– zgrušavanju bjelančevina (coagulatio) ćelija.
Resorpcija alkohola je vrlo brza.
– Već u usnoj duplji počinje resorpcija, ali najveća količina resorbuje se u želucu i crijevima (80%),
– Iz digestivnog trakta alkohol difuzijom prelazi u krvotok, a
– Iz krvi difuzijom u tkiva, difuzioni proces je brz, ukoliko su tkiva bogata tečnošću, za razliku od koštanog i masnog tkiva gdje je difuzioni proces spor.
Alkohol se širi ne samo u krvi, neko i u tkivima koja sadrže vodu. Taj “prostor širenja” alkohola kod čovjeka tjelesne težine od 70 kg iznosi oko 50 litara.
Na primjer za dvije osobe, od kojih jedna ima veću tjelesnu težinu a druga manju, nakon popijene iste količine alkoholnog pića, koncentracija alkohola u krvi kod osobe sa manjom tjelesnom težinom biti će veća, nego u osobe sa većom tjelesnom težinom. Isto tako, za dvije osobe, od kojih ja jedna jako adipozna, a druga mišićava, nakon popijene jednake količine alkoholnog pića, koncentracija alkohola u krvi kod adipozne osobe će biti veća, jer kod gojaznih osoba, “prostor širenja” alkohola ne obuhvata masno tkivo, tako da ga više ima u krvi i tkivima.

Na brzinu resorpcije alkohola utječe:
– brzine konzumiranja, zatim
– koncencracija alkoholnog pića, količina popijenog pića – razrijeđeni alkohol se može sasvim malo resorbiraci ako je popijena veća količina razrjeđenog alkoholnog pića, jer sva tekućina ne može doći u doticaj sa sluznicom, dok popijena mala količina razrijeđenog alkoholnog pića resorbiraće se brzo kao i koncetrovanog alkohono piće.
– da li je želudac prazan ili je pun? – Resorpcija alkohola je usporena, ako se alkohol konzumira nakon obilnih obroka hrane.
– kod osoba sa resekcijom želuca. Dešava se ubrzana resorpcija alkohola. U tom slučaju najveći dio alkohola resorbuje se u tankom crijevu.
– Zagrijana pića, kao i pića koja sadrže ugljenu kiselinu brže se resorbuju.
– Izvjesni fizički momenti, depresivna stanja, usporavaju resorpciju alkohola.

Konzimiranje blažih alkoholnih pića kao što su pivo ili vino, ako su uzeta poslije obilnih obroka hrane, dovode do resorpcionog deficita jer se jedan dio alkohola veže za bjelančevine hrane i tako prođe kroz digestivni trakt, a da ne dospije u krvotok.
– Taj resorpcioni deficit iznosi oko 20-30% od popijenog alkoholnog pića.
– Kod izračunavanja koncentracije alkohola na osnovu popijenog pića, treba od dobijenog rezultata odbiti jednu trećinu (20-30%) na račun resorpcionog deficita.
– Kod izračunavanja količine popijenog pića, a na osnovu utvrđene koncentracije alkohola u krvi, treba dodati jednu trećinu dobijenom rezultatu.

Sl. 59. – Resorpciona krivulja alkohola.
Po pravilu alkohol se unosi kroz usta. Poslije resorpcije, alkohol u krvi se postepeno umnožava. Proces povećanja koncentracije alkohola u krvi nazivamo resorpcija.
U krvi se održava najveća koncentracija oko 2 sata,
Nakon 6-12h, najkasnije za 24h iščezava iz krvi.
Odnosno nakon jedan do dva sata počinje opadati koncentracija alkohola u krvi. Vrh krivulje uglavnom znači i svršetak resorpcije.
– U fazi resorpcije, sadržaj alkohola u krvi je veći nego u mokraći,
– U fazi eliminiacije, koncentacija alkohola u mokraći je veća nego u krvi. Koncentracija alkohola u krvi može se u fazi eliminacije približno odrediti, ako se rezultat koncentracije alkohola u mokraći podijeli sa l,3 do 1,5.

Eliminacija alkohola nastaje onda, kada se izjednači odnos koncentracije alkohola u krvi i koncentracije alkohola u tkivima.

Eliminacija alkohola vrši se oksidacijom u jetri i izbacivanjem izdahnutim zrakom, mokraćom i preko kože znojenjem. Oksidacija alkohola vrši se preko fermenata ADH (alkoholna dehidrogeneza), katalaze i MEOS sistema (microsome ethanol oxydazin system).
– Oko 90-95% se metaboliše preko acetaldehida acetata (octene kiseline) u ugljen dioksid i vodu.
– Oko 5-10% alkohola izlučuje se nepromijenjen i to
o najviše izdahnutim zrakom, 3-4%,
o mokraćom od 2 do 3% a
o znojenjem do 0,5%. Slično je i sa eliminacijom preko mliječnih žlijezda. Od 100 g. resorbovanog alkohola, u mlijeku dojilje može biti najviše 0,5‰.

Eliminacija alkohola biće
– ubrzana prilikom teških i napornih fizičkih radova, a
– usporena pri mirovanju, zatim kod povreda CNS-a kod potresa mozga.

Smrtna količina alkohola
– kod djece iznosi 15-30 grama apsolutnog alkohola, a
– za odrasle je deset puta veća, ako 300 do 400 grama.
Izračunavanje koncentracije alkohola u krvi iz količine popijenog alkoholnog pića, ili izračunavanje količine popijenog alkoholnog pića na osnovu utvrđene koncentracije alkohola u krvi, vrši se prema formuli (Widmark):

A = količina alkohola u tijelu u gramima
c = koncentracija alkohola u krvi (alkoholemija)
p = tjelesna težina
r = redukcioni faktor. Označava odnos koncentracije alkohola u tijelu i krvi, 60:30,
– odnosno redukcioni faktor kod odraslih osoba je 0,7.
– Kod žena, zatim gojaznih osoba, kao i jako podhranjenih, odnos je 50:80, odnosno r = 0,6.

Ako se zna količina popijenog alkoholnog pića, onda se koncentracija alkohola u krvi dobija iz gornje formule:

Kako se količina odnosno jakost popijenog pića izražava u volumnim procentima, to u ovom slučaju da bi dobili težinske procente izražene u gramima, treba volumne procente pomnožiti sa spec. težinom alkohola (0,8).
Ooba težine 70 kg, popijeno 2 dcl 40% rakije i 2 boce 4% piva. Kolika je alkoholemija?

2 decl, 40% rakije = 80
2 piva 4% = 40
40+80=120*0,8=96gr.

Ili, ako je poznata alkoholemija, kolika je količina popijenog pića? Izračunava se prema formuli:

U ovom slučaju, da bi dobili volumne procente, treba količinu izraženu u gramima pomnožiti sa 1,25. Na primjer 80 grama apsolutnog alkohola odgovara 96 ccm apsulutnog alkohola (80 * 1,25 = 96).

Brzina razgradnje alkohola je od 6 do 12 g. na sat. Opadanje koncentracije alkohola u organizmu za jedan čas označava se sa β, i prosječno beta faktor iznosi 0,138 ‰ alkohola za 1h. Beta faktor može varirati od 0,1 do 0,2 ‰, a u nekim slučajevima pri visokim alkoholemijama od 0,25 do 0,29 ‰.

Resorpcija i eliminacija alkohola imaju poseban značaj u sudskim ekspertizama za utvrđivanje koncentracije alkohola u krvi u vrijeme delikta, ili nekog krivičnog događaja, saobraćajne nesreće, itd.

Ako je poznata koncentracija alkohola u krvi (alkoholemija) u momentu uzimanja krvi, onda se može izračunati koncentracija alkohola u krvi u momentu delikta prema proteku vremena od delikta do uzimanja krvi, tako, što utvrđenoj koncentraciji alkohola, dodajemo alkohol koji se za taj protekli vremena izlučio iz krvi, prema formuli

T – proteklo vrijeme od delikta do uzimanja krvi

Obratno, kod izračunavanja koncentracije alkohola u krvi unutar eliminacije na osnovu količine popijenog pića, uzima se prema formuli:

U internacionalnom sistemu mjernih jedinica (SI),
1 ‰ odgovara 21,71 mmol/l, prema tome
β-faktor od 0,138 ‰ odgovara 2,99598 mmol/l.

Rezultat u promilima dobiva se, ako se rezultat izražen SI jedinicama (mmol/l) podijeli sa 21,71 (na primjer: 42,56 mmol/l = 1,96 ‰).

KLINIČKA SLIKA ALKOHOLOZE
Pojave akutnog trovanja alkoholom, akutne alkoholisanosti, opitosti (alcoholosis) ispoljavaju se u tri stadija, a što ovisi
– od količine popijenog alkoholnog pića,
– vrste pića,
– individualne podnošljivosti, refrakternosti, stečene naviknutosti na alkohol, itd,

Ekscitacioni stadij odlikuje se vazomotoričkom, muskulomotoričkom i psihomotoričkom nadraženošću.
– Srčana radnja je ubrzana, puls ubrzan, krvni pritisak je povišen,
– pokretljiviji su,
– intelektualno agilniji, emocionalno afektivniji, moralno impulzivniji, seksualno agresivniji,
Paralitični stadij karakteriše vazomotorička, psihomotorička i muskulomotorična uzetost.
– Nesigurnost pokreta, teturanje,
– zaplitanje u govoru, smanjenost pažnje, duševna razdražljivost
– Sem toga, libido je pojačan, a potencija smanjena i oslabila.
Komatozni stadij karakteriše izrazite pojave opšte uzetosti. Taj stadij može se završiti poslije dužeg ili kraćeg besvjesnog stanja,
– buđenjem i triježnjenjem, čemu slijeduje mamurluk, cacoforija,
– ili se može završiti smrću.
U komatoznom stanju zjenice se u početku proširuju, kasnije se suzuju. Za razliku od drugih komatoznih stanja, može poslužiti test zjenica, Mac Ewenov test. Sastoji se u tome što se zjenice pijane osobe šire ako pacijenta potresemo, a da pri tome ne dolazi svijesti. Nakon prestanka podražaja opet se suze.

LJEŠNI NALAZ KOD AKUTNOG TROVANJA ALKOHOLOM:
– pomodrelost lica,
– slabiji ili jači miris alkoholnog pića,
– ubljuvanost,
– izražena hiperemija mozga i moždanice,
– perivaskularne hemoragije,
– edem ulaza u grkljan,
– toksični gastritis.
HRONIČNO TROVANJE ALKOHOLOM,
hronična alkoholisanost, alkoholizam, predstavlja čitav niz tjelesnih oštećenja i duševnih poremećenosti.
Alkoholičarom se smatra danas osoba, koja više od 20% kalorija podmiruje uživanjem alkohola, odnosno koja ga pije više od 120 g. dnevno.

Internističke bolesti hroničnih alkoholičara su mnogobrojne:
– hronični katar jednjaka,
– hronični gastritis,
– masna infiltracija jetre,
– alkoholna hepatoza (precirotična hepatalna insuficijencija),
– ciroza jetre,
– pankreatične degenerativne promjene,
– arterijska hipertenzija,
– insuficijencija srca.
– Od neuroloških bolesti hroničnih alkoholičara izdvojimo alkoholni polineuritis, zatim encefalopatiju Wernicke.

Hronični alkoholizam podloga je čitavom nizu psihoza i neuroza:
– delirium tremens,
– Korsakovljeva psihoza,
– psihoza ljubomore,
– alkoholna epilepsija,
– halucinoza.

Sudsko-medicinski značaj alkoholisanosti, posebno kod učesnika u saobraćajnim nesrećama je u tome, što lice koje je prouzrokovalo saobraćajnu nezgodu, krivično je odgovorno ako se upotrebom alkohola dovelo u stanje u kome nije moglo shvatiti značaj djela, niti je moglo upravljati svojim postupcima.
Prema tome, učinilac krivičnog djela u stanju alkoholisanosti krivično je odgovorno za počinjeno krivično djelo, kao i svako drugo lice u trijeznom stanju, ali pod uslovom, da je prije nego što se opio, bio dužan i mogao biti svjestan da će u takvom stanju učiniti krivično djelo.

Kod patološke opijenosti (delirium alcoholicum acutum) radi se o abnormalnoj reakciji patološki promijenjenog centralnog nervnog sistema (mozga) na alkohol. Ovaj oblik opitosti, nalazimo kod osoba, koje su ranije pretrpjele povredu mozga, ili su preboljele neko moždano oboljenje. Zatim, kod osoba nakon insolacije, kod epileptičara i drugih. Kod ovih, patološka opitost traje kratko vrijeme, nastaje nakon uzimanja relativno malih količina alkohola. U teškim slučajevima nastupa sumračno stanje, u kojem mogu da pričine agresivne radnje (silovanje, ubistva – “nemotivirano ubistvo”). Završava se snom i ostavlja punu amneziju za vrijeme njenog trajanja.
Krivično djelo izvršeno u stanju dokazane patološke opitosti, oslobađa učinioca krivične odgovornosti, obzirom da je učinjeno u potpunoj neuračunljivosti. Međutim, osoba će biti krivično odgovorna, ako joj je bilo poznato da reagira patološkom opitošću na alkohol i ako u takvom slučaju izvrši krivično djelo.

Endogeni alkohol. Stvara se u organizmu kao produkt metaboličkih procesa organskih materija. Vrijednosti endogenog alkohola kreću se od 0,01 do 0,03 ‰. Pod izvjesnim uslovima te vrijednosti se mogu povećati. Poslije obilatog uzimanja hrane, nakon uzimanja veće količine sokova, zatim kod poremećenog metabolizma usljed oboljenja jetre, u slučajevima šećerne bolesti, itd., alkoholemija se može popeti do 0,3 ‰..

Povrede i oboljenja koja mogu simulirati opitost. To su u prvom redu povrede glave, komocije i kontuzije mozga, kao i ostale povrede glave skopčane sa gubitkom svijesti. Zatim hipoglikemija, uemija, prekomatozna stanja kod dijabetesa. Izvjesne živčane bolesti mogu simulirati pijanstvo, sa izraženim smetnjama u kretnjama, u hodu. Neka trovanja, posebno trovanje sa CO, u nižim koncentracijama, izazivaju ošamućenost pod slikom opijenosti. Isto tako visoka temperatura, osobe izložene jakoj hladnoći, premorene osobe mogu pokazivati sliku “alkoholisanosti”.
ALKOHOL I MEDIKAMENTI
Postoje dvije grupe medikamenata:
– antagonističke djelovanje i ne podnose se sa alkoholom, kao što je na primjer antabus, irgapirin.
– sinergičko djelovanje, odnosno pojačavaju djelovanje alkohola kao što su narkotici, psihodepresori, sedativi i hipnotici. Morfin i barbiturati su izraziti sinergisti sa alkoholom, pa se djelovanje alkohola uz ta sredstva znatno pojačava.
– Posebnu grupu čine sredstva, koja nemaju ni sinergično niti antagonističke djelovanje, već mogu samo poboljšati izvjesne smetnje pričinjene alkoholom, kao encefabol koji se inače primjenjuje u liječenju potresa mozga.
ALKOHOL I SAOBRAĆAJNE NESREĆE
Zakon o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima predviđa,
– da vozač koji upravlja vozilom mora da bude tjelesno i duševno sposoban da upravlja vozilom.

– Nadalje, vozač koji je u tolikoj mjeri umoran, ili bolestan, ili je u takvom psihičkom stanju da je nesposoban za sigurno upravljanje vozilom, kao i vozač pod dejstvom droga ili psiho aktivnih lijekova, ne smije da upravlja u saobraćaju na putu.

– Vozač ne smije da upravlja vozilom u saobraćaju ako je pod dejstvom alkohola. Smatrat će se da je pod dejstvom alkohola lice, za koje se analizom krvi ili krvi i urina utvrdi da mu sadržina alkohola u krvi iznosi više od 0,5 ‰, ili kod koga se bez obzira na sadržinu alkohola u krvi, stručnim pregledom utvrdi da pokazuje znake alkoholne poremećenosti.

– Vozač motornog vozila kategorije C i D, kao i vozač motornog vozila kome je to osnovno zanimanje, ne smije da uzima alkoholno piće za vrijeme dok upravlja motornim vozilom.

– Lice koje je bilo neposredni učesnik u saobraćajnoj nesreći dužno je, da ostane na mjestu saobraćajne nezgode, s tim što može privremeno da se udalji i to samo radi pružanja pomoći licima povrijeđenim u toj nezgodi, ili ako je samom njemu potrebna pomoć, ili radi obavještavanja nadležnog organa o nezgodi.

Dakle, u našim uslovima, za vozače motornih vozila, kojima to nije zanimanje, odnosno nisu profesionalni vozači, dozvoljena koncentracija alkohola u krvi ne smije preći vrijednost preko 0,5 ‰. To isto važi i za vozače u Finskoj, Grčkoj, Nizozemskoj, Norveškoj i Švedskoj. Granica u promilima od 0,8 važi za vozače u Belgiji, Zapadnoj Njemačkoj, Danskoj, Francuskoj, Engleskoj, Švajcarskoj, Austriji, Španiji, Luxemburgu. Granica od 0,00 ‰ važi za vozače u Bugarskoj, Rumuniji, Čehoslovačkoj, Mađarskoj, Sovjetskom Savezu i Turskoj.

Nesposobnost za vožnju motornim vozilom je relativna i apsolutna nesposobnost.
– Relativna nesposobnost za vožnju motornim vozilom je onda, kada je koncentracija alkohola u krvi do 1,3 ‰, u tim slučajevima sposobnost za vožnju je samo smanjena, ali ne bitno.
– Apsolutna nesposobnost za vožnju, odnosno sposobnost za vožnju je bitno smanjena, kada je koncentracija alkohola u krvi tolika, da bi kod većine ljudi izazvala nesposobnost za sigurnu vožnju. Ta granica je preko 1,3 ‰ alkohola u krvi. U sudskim ekspertizama zbog toga svaki pojedinačan slučaj treba posmatrati individualno.

Djelovanje alkohola na organizam, ispoljava se tako što u početku
1. izaziva euforiju,
2. zatim smanjuje inhibitorne kočnice,
3. umanjuje koordinaciju pokreta i
4. produžava reakciono vrijeme.

Pod dejstvom alkohola, vrijeme koje protekne od momenta percepcije, to jest uočavanje neke opasnosti, pa do momenta preduzimanja izvjesnih radnji da bi se ta opasnost otklonila, ili kako to nazivamo psihička sekunda, je produženo. Pređeni put, od momenta uočavanja izvjesnih prepreka ili opasnosti, pa do momenta preduzimanja radnji da bi se ta prepreka otklonila, nazivamo reakcioni put, i kod alkoholemija on je produžen.

Pored poremećaja u strukturi ličnosti, narušavanja funkcija centralnog nervnog sistema,
– pojavljivanja nekritičnosti,
– precjenjivanja ličnih sposobnosti,
– pojačane sugestibilnosti i s tim u vezi preduzimanja neadekvatnih obaveza
– alkohol izaziva i poremećaj u percepciji i psihomotorici. Tako, poremećaj ravnoteže i nekoordinirani pokreti javljaju se već pri malim alkoholemijama.

– Vidni ugao kod trijezne osobe veći je od 180 stepeni do 220 stepeni, a kod alkoholisane osobe je sužen. Iz tog razloga alkoholisani vozač ne opaža, ili kasno uočava sa strane dolazeće vozilo.
– Usljed smetnji u mišićima očne jabučice pojavljuje se alkoholni nistagmus.
– Adaptacija na svjetlo i tamu je usporena.
– Usljed poremećenih čulnih zapažanja, stvaraju se iluzije o nepremostivim preprekama, tako što obična sjenka na putu, ili neki predmet na putu, mogu dovesti do skretanja vozila sa puta.

ODREĐIVANJE ALKOHOLA I DIJAGNOZA AIKOHOLISANOSTI
Utvrđivanje alkoholisanosti kod živih vrši se
– na osnovu kliničkog pregleda,
– zatim pregleda krvi i urina, i
– pregledom ekspiriranog vazduha (alkotest).

KLINIČKI PREGLED treba da bude dopuna i sastavni dio laboratorijskog pregleda krvi i urina. Na to nas upućuje čl.152 Zakona o bezbjednosti saobraćaja na putevima, koji kaže da
stručnim pregledom treba utvrditi da li postoje znaci alkoholne poremećenosti.

ALKOTEST je orjentaciona metoda, kojom se utvrđuje, da li u krvi – orgazmu ima alkohola, ili nema, a pomoću alkohola u ekspiriranom vazduhu. Ranije smo rekli, da najveći dio popijenog alkoholnog pića metaboliše u organizmu (90-95%), a ostali dio (5-10%) se izbacuje iz organizma kao nepromijenjen. Jedan dio nepromijenjenog alkohola izlučuje se respiracijom.
– Pri normalnim respiracijama, oko 2500-3000 ccm ekspiriranog vazduha sadrži onoliko alkohola kao i l ccm krvi.

Za alkotest se upotrebljavaju zatvorene cjevčice, u kojima je kalium bihromat sa sumpornom kiselinom. Pri testiranju
– krajevi cjevčice se odrežu,
– na jedan kraj stavi se usnik a na drugi balon.
– Prilikom duvanja, ukoliko ekspirirani vazduh sadrži alkohola, onda će izvršiti redukciju šesterovalentnog hroma u cjevčici, u trovalentni hrom, i žuta boja reagensa popriniće zelenu boju.
Pozitivna, reakcija može nastupiti ako je test vršen, neposredno poslije ispiranja usta alkoholom, ili ako je ispitivana osoba neposredno prije toga uzimala bombone u kojima ima alkohola. Duvanje u balon mora se izvesti u jednom dahu.

Widmarkova metoda služi za određivanje alkohola u krvi, urina i tjelesnim tekućinama. Sastoji se u oksidaciji alkohola pomoću kalium bihromata u prisustvu sumporne kiseline. Ova metoda nije specifična samo za alkohol, jer je reakcija pozitivna na aceton i na truležne tvari.

ADH metoda je enzimatska metoda za utvrđivanje alkohola u krvi pomoću alkohol dehidrogeneza. Ova metoda je specifična za etilni alkohol, ali je osjetljiva i na propilni, izopropilni, alilni i butilni alkohol,

Plinska hromotografija je specifična metoda za utvrđivanje alkohola u krvi i mokraći, ispravni rezultati mogu se dobiti i kod analize truležno promijenjenih uzoraka.

OD LEŠEVA ZA UTVRĐIVANJE STEPENA ALKOHOLIZIRANOSTI,
– uzima se 20 ccm krvi i mokraće
Prisutnost alkohola u tkivima, organima i tjelesnim tečnostima leševa utvrđuje se po metodi Nicloux.

Pri tumačenju rezultata postoji mogućnost grešaka usljed raznovrsnih procesa koji se odigravaju poslije smrti. Posmortalnom razgradnjom alkohola, kao i gubitkom tečnosti iz krvi poslije smrti, smanjuje se nivo alkohola u krvi.
Truležne promjene mogu postmortalno dovesti do nastajanja alkohola u krvi (od 0,2 do 0,5 ili 1,0 ‰).

X. PSIHIČKE POVREDE
– Psihička povreda uopšte (trauma psychicum) je oštećenje zdravlja pričinjeno psihičkim putem.

– Psihička povreda tijela (trauma psychicum corporis) je tjelesno oštećenje naneseno psihičkim putem a ispoljeno somatički, nesmrtno ili sa smrtnim ishodom.

Između psihičkog stanja i tjelesnog stanja postoji izvjesna korelacija. Svakodnevne korelacije između tijela i psihe ne ostavljaju dublje tragove niti posljedice, ali ,ako su ti psihički inzulti jakog intenziteta, mogu:
– prouzrokovati oštećenje tjelesnog zdravlja?
– pogoršati tjelesno zdravlje, i
– prouzrokovati smrt posebno, ako se tijelo nalazi u naročitom fiziološkom ili patološkom stanju (urođena ili stečena nervna labilnost, oboljenja kardiovaskularnog aparata, organska oštećenja)

Psihički inzulti su ili
– neprijatnog porijekla (velika žalost, veliki strah), ili
– prijatnog (velika radost, jakostepena ushićenost).

Prema tome, psihičkim povredama nazivamo sva ona stanja, kada snažni psihički i emocionalni inzulti uzrokuju patološke promjene, organska oštećenja zdravlja ili smrtni ishod.
Psihička povreda nije isključivi uzrok smrti, nego psihički inzulti djeluju kao podstrekači pa je smrtni ishod kod psihičkih povreda posljedica uzajamnog dejstva psihičkog inzulta i postojanja od prije patološkog stanja organizma.

Smrtni slučajevi poslje snažnih duševnih potresa dešavaju se:
– kod osoba sa oboljenjima kardiovaskularnog aparata (srca), kao i
– kod osoba sa oboljenjima mozga naročito moždanih arterija;
– kod osoba sa osobitim tjelesnim sklopom ili naročitim tjelesnim stanjem (timikolimfatički i hipoplastički status, hidrocefalus internus, prematurna sinostoza, patološka stečena stanja, hemofilije itd).
Zbog toga sudsko-medicinskim vještačenjem potrebno je utvrditi:
– da li se psihička povreda zaista dogodila, njenu jačinu i njeno trajanje, i
– da li je prije psihičke povrede postojalo organsko oštećenje i
– da li se u konkretnom slučaju radilo samo o pogoršanju već postojećeg oboljenja ili je psihička povreda prouzrokovala tjelesno oštećenje,

Dijagnoza smrti usljed psihičkih inzulta postavlja se na osnovu obdukcionog nalaza i isključivanjem svakog drugog uzroka smrti.

POLNI ODNOSI
Polni život (vita sexualis) sastoji se od
– polnog nagona – libidinoznosti (libido sexualis),
– polne ljubavi, erotičnosti, polnog opštenja (copulatio sexualis) i
– polnog razmnožavanja genitalnosti (generatio sexualis)
POLNO OPŠTENJE
POLNO OPŠTENJE u širem smislu je svako sjedinjavanje dvije osobe heteroseksualne ili homoseksualne, radi zadovoljenja polnog nagona.

PRIRODNO POLNO OPŠTENJE ILI OBLJUBA je sjedinjavanje dvije raznospolne osobe radi zadovoljenja polnog nagona ili radi oplođerija, uvlačenjem polnog uda muškarca u rodnicu ženske osobe, immisio membri in vaginam. Imisija moža biti praćena
ejakulacijom sjemena, (ejeculatio seminis in vaginam) ili
ejakulacija sjemena može isostati (sine ejaculationis seminis).
– Kod svršene obljube polna radnja je potpuno završena, dok
– kod pokušane obljube, imsija membruma je samo u predvorje vagine, u vestibulum vagine.

NEPRIRODNO POLNO OPŠTENJE (PERVERSITAS SEXUALIS) je polna nastranost, kod koje su glavne komponente ljudske polnosti, libido sexualis i copulatio sexualis izmijenjeni. Isto tako kod neprirodnog polnog opštenja ne postoji sposobnost oplođenja.

Čovjek može zadovoljiti svoj polni nagon na različite načine,
– sa samim sobom, autoseksualna aktivnost (na primjer masturbacija), ali isto tako i
– sa raznospolnim i istospolnim osobama, što čini suštinu heteroseksualnosti i homoseksualnosti. Zadovoljenje polnog nagona sa životinjama je zoofilija.

Razdjevičenje
(virgo, inis = djevica, virginitas, atis djevičanstvo)
RAZDJEVIČENJE DEFLORATIO AUT DEVIRGINISATIO je prva obljuba ženske osobe, pri čemu je muški ud prodro u rodnicu (immisio membri in vaginam). Prilikom prvog prodiranja muškog uda u vaginu, dolazi do cijepanja djevičnjaka, djevičanske opne (hymen) i to obično na mjestu sata 5, 6 i 7. Izuzetno cijepanja djevičnjaka nema,
– ako je njegov obod jako uzak a otvor širok,
– ili kod vrlo elastičnog himena.

Djevičnjak (hymen) je nabor sluznice, koji je smješten na granici između vagine i vestibuluma. Vanjska površina djevičnjaka pokrivena je višeslojnim pločastim epitelom, a u podsluznici su krvni sudovi, elastična i vezivna vlakna.
Otvor djevičnjaka (foramen hymenale) prosječno je prečnika 10-15 mm, ali može biti i znatno manji (foramen microperforatus), kao i širi. U rijetkm slučajevima otvora uopšte nema (atresia hymenalis), što može imati kod prve menarhe nakupljanje krvi u šupljini polnih organa (haematocolpos, haematometra, haematosalpinx).
Debljina himena je različita, od 1-3 mm, u nekim slučajevima može biti deblji, tvrd, neelastičan, sličan hrskavici.
Unutrašnje ivice otvora himana odgovaraju obliku otvora, ali mogu biti i reckaste. Ove recke su urođeni usjeci himena.
Širina nabora sluznice ili obod himena je posvuda jednakomjerno široka u cijelom obimu. Prema širini oboda himena i prema obliku i veličini otvora razlikujemo više oblika himena.

OSNOVNI OBLICI DJEVIČNJAKA SU
– prstenasti djevičnjak (hymen anularis) kod kojeg je obod podjednako širok u cijelom obimu i
– polumjesečasti djevičnjak (hymen semilunaris) sa obodom koji je na jednom kraju sužen tako da ima oblik polumjeseca.
– kod usnatog djevičnjaka (hymen labiiformis) obod je na oba kraja sužen, tako da obod dobija izgled trećeg para usana.
– Resasti djevičnjak (hymen fimbriatus), režnjasti (hymen lobatus),
– pregrađeni djevičnjak sa dva otvora (hymen septus) kao i
– himen sa više manjih otvora (hyaen cribriformis) su nešto rjeđe zastupljeni.
– Poseban značaj ima zubčasti djevičnjsk (hymen denticulatus) koji čini poseban oblik himena, jer prilikom imisije membruma u vaginu, ne mora doći do njegovog zacjepljivanja.
SVJEŽI ZACJEPI ILI RASCJEPI DJEVIČNJAKA
Prilikom prvog snošaja, kada je prekoračena granica elastičnosti hymena, nastaje cijepanje himena, i to od ivica otvora pa sve do baze ili preko baze na sluznicu vestibuluma vagine ili na sluznicu vagine. Može biti jedan, dva ili više zacjepa. To su svježi zacjepi ili rascjepi djevičnjaka. Mogu biti potpuni i nepotpuni.
– potpuni rascjep zahvata cijelu širinu oboda i prelazi preko baze oboda,
– nepotpuni rascjepi, koji su rjeđi od potpunih ne dopiru do baze ono da himena.

Pojave koje prate cijepanje djevičnjaka su u vidu bola i krvarenja. Treba naglasiti, da osjećaj bola, u većini slučajeva je jedva primjetan, ili je prikrivena osjećajem užitka. Bol može biti u stupnjevanju od vrlo lagane, ali u rijetkim slučajevima intenzitet bola može biti i vrlo izražen. Krvarenja su obično neznatna.

Rubovi rascijepijenog himena epiteliziraju za 3-4 dana, nekada kasnije, što je ovisno o dubini rascjepa i od individualnih svojstava, i ne zarasta više. Nakon više poroda ostaju od dijelova himena samo kvržice carunculae hymenales.
STARI RASCJEP ILI DAVNAŠNJI RASCJEP HIMENA

Kada je skorašnji rascjep djevičnjaka zaliječen, epiteliziran, onda je on preobraćan u takozvani stari rascjep ili davnašnji rascjep himena.
Često se prave greške u razlikovanju starih, davnašnjih stečenih zacjepa himena sa urođenim prirodnim usjecima na himenu. Razlika između stečenih zacjepa (rascjepa) i urođenih usjeka vidi se iz slijedećeg prikaza:

Sl.61. – Himen. Rascjep (6) i urođeni usjek (3)

stečeni zacjepi (rascjepi) urođeni usjeci
dopiru do baze, himena i preko baze izuzetno dopiru do baze
lokalizacija je najčešće u donjem dijelu, na mjestu V, VI, VII brojčanika na satu lokalizacija usjeka u svim dijelovima himena
ivice zacjepa su zaobljene, deblje, a kraj je oštrouglast ivica usjeka su glatke i oštre, kraj usjeka je tupouglast
otvor djevičnjaka je proširen trajno i prolazan za obličast predmet: preko 20 mm prečnika otvor djevičnjaka je prosječne širine 10-15 mm), ali može biti znatno uži
rubovi zacjepa se nogu sastaviti bez
nabiranja rubovi usjeka se teško mogu sastaviti, ali sa nabiranjem

TRAUMATSKI RASCJEP HIMENA
Do rascjepa himena može doći i traumatski, neopreznim ginekološkim pregledom, zatim uvlačenjem stranih predmeta u cilju masturbacije, kod opekotina, politraumatizacije u saobraćajnim nesrećama, itd.
OBOLJENJA KOJA IZAZIVAJU OŠTEĆENJE HIMENA
Neka oboljenja mogu izazvati oštećenja himena i ostaviti na njima ožiljne promjene koje mogu biti krivo protumačene, kao kod vulvitisa razne etiologije, afti, nome, itd.
DIJAGNOZA RAZDJEVIČENJA
Dijagnoza razdjevičenja može se postaviti sigurno samo onda, ako su
– utvrđeni zacjepi himena skorašnji ili davnašnji, i
– ako je otvor himena postao prolazan za obličast predmet prečnika većeg od 20 mm.
Nalaz sperme u rodnici, infekcija polnim bolestima, kao i graviditas, nije siguran znak defloracije.
Neozlijeđen djevičnjak siguran je znak da nije došlo do defloracije, ukoliko je isključen posebno elastični himen i posebni oblik himena kao što je zubčasti himen.
Snošaj (Coitus)
Svaka opetovana obljuba nakon razdjevičenja naziva se coitus.
Koitus u širem smislu je svako polno opštenje, pri kojem muška osoba vrši imisiju membruma u neku tjelesnu šupljinu ženske ili muške osobe.
Koitus u širem smislu podrazumjeva ili:
– vaginalni snošaj
– anus (analni snošaj),
– usna šupljina (oralni snošaj).
Koitus u užem smislu podrazumijeva
– samo vaginalni snošaj.

PREKOPULACIONI PERIOD, ILI PRIPREMNI PERIOD, odlikuje se sa promjenama na genitalnim organima, vlaženjem (madefactio ex libidine). Libidinozna uretroreja kod muških proizvod je Cowperovih žlijezda, a libidinozna koloporeja kod ženskih Bartolinijevih žlijezda.
DEPLETIO – Stanje smirivanja poslije koitusa naziva se depletio.

OZLJEDE ŽENSKIH POLNIH ORGANA KOD KOITUSA, za razliku od defloracije, su rijetke. Ozljede mogu nastati ako je
– polni akt izvršen nad starim ženskim osobama, ili ako je
– polni akt izvršen surovo, ili ako je
– u kratkom vremenskom periodu izvršeno više agresivnijih snošaja.

NEPRIRODNO POLNO OPŠTENJE
Neprirodno polno opštenje posljedica je uglavnom nastranog polnog nagona, pa se ovaj oblik neprirodnog polnog opštenja naziva polnim nastranostima. Najvažnije polne nastranosti su:
 homoseksualizam,
 sadizam,
 mazohizam,
 fetišizam i
 bestijalizam.

Homoseksualizam (homosexualitas).
To je neprirodno polno opštenje među istopolnim osobama. Razlikuje se
 muška homoseksualnost (HOMOSEXUALITAS MASCULINA) i
 ženska homoseksualnost (HOMOSEXUALITAS FEMININA).

Homoseksualnost je seksualna anomaliji kod koje ie polni nagon usmjeren prema osobi istoga pola. Ustvari, homoseksualnost je perverzija u izboru erotskog objekta. Homoseksualna osoba pokazuje odvratnost prema osobi suprotnog pola (HORROR FEMINAE AUT HORROR VIRI).
 Aktivni tip homoseksualne osobe pripada muškoj konstituciji, a
 Pasivni tip homoseksualite osobe kod oba pola, ima odlike ženske konstitucije.

Obzirom na erotski objekat i životnu dob erotskog objekta,
u muškoj homoseksualnosti razlikujemo u ženskoj homoseksualnosti
pedofilnu korofilnu
efebolnu partenofilnu
androfilnu ginekofilnu
geratofilnu homoseksualnost graofilnu homoseksualnost

Oblici polnog zadovoljenja kod muške homoseksualnosti su mnogobrojni. To je
 immissio membri in anum, coitus per anum (pedicatio), immissio membri in os alium, in aures, in axillas, inter genua.
 Manuelni oblik u vidu uzajamne onanije rukom (digitatio) ili
 uzajamnim nadraživanjem polnih organa ustima ili jezikom (fellatio), kao i
 oralni odnos (penilinctio cum irrumatione), zastupljeni su oblici polnog zadovoljenja.
Rjeđi oblici polnog zadovoljenja su
 lambitus ani (anilinctio), i
 immissio digiti in anum.

Oblici polnog zadovoljenja kod ženske homoseksualnosti (safizam, lezbijska ljubav) su također raznovrsni i mnogobrojni. Sastoje se
 u grljenju i stiskanju,
 poljupcima u usta,
 draženju dražice (clitoris) rukom ili jezikom (cunilinctio),
 u uzajamnoj manualnoj masturbaciji (masturbatio mutualis),
 uzajamnim trljanjem mons veneris ili uvlačenjem predmeta koji imaju oblik i veličinu falusa.

Utvrđivanje čina aktivne homoseksualnosti je vrlo nesigurno.
Čin pasivne homoseksualnosti utvrđuje se posredno na osnovu nalaza ozljeda na anusu i rektumu, kao i nalaza sjemena u tim organima.
Međutim, ozljede na anusu i rektumu mogu poticati usljed uvođenja nekog obličastog predmeta u anus u cilju analne onanije, zatim usljed otežane defekacije, kod hemoroida itd.

Za protivprirodni blud između lica muškog pola (muška homoseksualnost; zakonodavac je predvidjeo za učinioca kaznu zatvora do jedne godine (čl.93 KZ SRBiH).

Sadizam
je polno uživanje u nanošenju fizičke ili psihičke boli, odnosno fizičkog i psihičkog mučenja drugog partnera, raznospolnog ili istopolnog. Tjelesno mučenje može biti posljedica nanošenja ozljeda, ubadanja, sječenja, bičevanja, sve do usmrćenja, a u cilju postizanja sopstvene sladostrasti. Kadkada sadista siše krv od svog partnera (vampirizam). Psihičko mučenje ogleda se u vrijeđanju, prijetnjama, psovanju svoga partnera (verbalni sadizam).
Od sadističkog ubistva treba razlikovati utilitarno seksualno ubistvo. Sadistično ubistvo ima za cilj da se krajnjim mučenjem žrtve izazove sopstveni orgazam, dok utilitarno seksualnim ubistvom nastoji se ukloniti žrtva ili svjedok silovanja. Sadističke povrede su vrlo karakteristične i imaju veliki kriminalistički značaj jer same po sebi ukazuju i upućuju na motivacijiu ubistva, a samim tim i na trag počinioca.
Sadisti su uglavnom muške osobe dok su žrtve i muške i ženske osobe. Znatno rjeđe među sadistima su osobe ženskog pola.
Mazohizam
Je seksualna perverzija suprotna sadizmu. Mazohista polno uživanje postiže u doživljavanju bola, tjelesnog ili psihičkog. Zato su skloni ponižavanju i vrijeđanju od svog seksualnog partnera. Zahtijevaju da ih povređuju, bičuju, udaraju, grizu.
Jedan od oblika mazohizma je automazohizam, gdje se mučenjea samog sebe postiže polno zadovoljenje. Kod zadesnog seksualnog vješanja, pritisak omče na vrat, kod takvih osoba, može da pričini sopstvenu sladostrast.
Fetišizam
je polno zadovoljenje gledanjem, slušanjem, mirisanjem ili dodirivanjem dijelova tijela, odjeće ili predmeta, koji mogu da dočaraju erotski objekt, odnosno to je pojava u seksualnom životu kojom se pridaje osobita vrijednost izvjesnoj osobini druge osobe.
Zoofilija, sodomija
je polno zadovoljenje sa životinjama. Može biti trajna kod duševnih bolesnika, a može se javljati povremeno, usljed nemanja seksualnog partnera.

Pedofiilja,polna sklonost prema djeci,
Gerontofifija prema starijim osobama i
Nekrofilija prema leševima su daljnji oblici neprirodnih polnih odnosa (paraseksualnost).

NEPRAVILNOSTI POLNOG NAGONA
 Polni nagon, libido sexualis, libidinoznost je žudnja jedne osobe za polnim sjedinjavanjem sa osobama suprotnog ili istog pola.
 Alibidinoznost je suprotna pojava od polnog nagona, kod koje postoji odsutnost polne želje za polnim sjedinjavanjem,
Čovjek, kao semperestrusno biće, cijelog toka svoje polne aktivnosti je spreman za polno opštenje. Kod nekih životinja periodicitet polne aktivnosti izražen je samo jedan put u godini (monoestrusne životinje), dva puta (diestrusne) ili više puta u godini (poliestrusne životinje).

Mehanizam djelovanja polnog nagona vezan je za aferentne puteve, centre u mozgu, i eferentne puteve. Aferentni putevi sprovode erogene čulna podražaje čula vida sluha mirisa, ukusa i kožne osjetljivosti do seksualnih centara u mozgu. Čulo vida, sluha i mirisa predstavljaju čula sa distantnim mehanizmom, i čula ukusa i kožne osjetljivosti imaju kontaktni mehanizam. Kožna osjetljivost sudjeluje kao jak erogeni faktor targoreceptivnon i termorecepcivnom funkcijom. Izvjesni predjeli tijala kod ženskih i muških osoba predstavljaju erogene zone. Kod ženskih su to dojke, sisne bradavice, unutrašnje strana butina, okolina polnih organa itd. Kod muških glans penis, posebno obrub glansa, koža mošnica.
U analizi polnog nagona mogu se razlikovati izvjesne težnje.
 Detumescentna težnja predstavlja težnju za ispražnjavanjem onoga što je napunjeno,
 Deturgescentna težnja za popuštanjem nebreklosti erektilnih genitalnih organa i mišićnih sistema,
 Kontraktaciona težnja (contracto = dodirivati) težnja za tjelesnim približavanjem, zagrljajem ili posjedovanjem izvjesne ličnosti i najzad
 Težnja za immissio membri kod muških i težnja za receptio membri kod ženskih.

Nepravilnosti polnog nagona muških
Normalni polni nagon je onaj koji je upravljen prema prirodnom polnom opštenju, a abnormalni polni nagon prema neprirodnom polnom opštenju, I kod normalnog i kod abnormalnog polrog nagona ima nepravilnosti polnog nagona.
KVANTITATIVNE ANOMALIJE POLNOG NAGONA mogu biti u obliku
 potpunog nedostajanja polnog nagona, anaesthesia sexualis absoluta ili
 nedostajanje polnog nagona samo prema izvjesnoj osobi, anaesthesia sexualis relativa.
 polni nagon može biti oslabljen, (usljed bolesti, hormonalne disfunkcije) hypoesthesia sexualis.
 Polni nagon može biti pojačan, urođeno ili stečeno, hyperaesthesia sexualis.
KVALITATIVNE NEPRAVILNOSTI POLNOG NAGONA kod muških – polni nagon usmjeren
 prema samom sebi (autosexualizam) ,
 prema bliskim srodnicima (incest).
 prema leševima (necrophylia), prema djeci (paedophylia) itd.
Nepravilnosti polnog nagona ženskih
Nepravilnosti polnog nagona kod ženskih, sastoje se u tome što
 polni nagon može potupno nedostajati, anaesthesia sexualis absoluta – pored potpunog nedostajanja polnog nagona kod žena feminae frigidae, (frigidus = hladan), polno opštenje je moguće.
 prividno nedostajati, anaesthesia sexualis relativa.
 Polni nagon može biti oslabljen, hyposthesia sexualis, ali i
 Pojačan, hyperesthesia sexualis ili niphomania.

 Odsutnost polne želje prema partneru anafrodisija,
 odsutnost uživanja u polnom odnosu anhedonija,
 izostajanje orgazma anorgazmija su razni oblici frigidnosti polno inhibiranih žena,

POLNA NESPOSOBNOST
Polna sposobnost (potentia coeundi) kod muških i ženskih uvjetovana je organskim anatomskim osobinama polnih organa.

POLNA NESPOSOBNOST MUŠKIH ili OBLJUBNA NEMOĆ (impotencija deflorandi s. coeundi) sastoji se
u nemogućnosti prodiranja muškog uda u vaginu. Polna nesposobnost muških je
 trajna ili prolazna,
 apsolutna (kad se odnosi na sve ženske osobe), ili relativna (odnosi sa samo na izvjesnu žensku osobu).
Uzroci polne nesposobnosti muških mogu biti
Organske, anatomske prirode.
 Aplasio penis et hypoplasio penis,
 nesrazmjera polnog organa muškarca i žene,
 kao i povrede uda.
 oboljenja polnog uda (balanitis, balanitis erosiva, balanitis gangraenosa, elephatiasis penis, maligne i benigne izrasline polnog uda).
Funkcionalni uzroci nemogućnosti muškaraca leže u nedostajanju erekcije.
Ukrućenost uda (erectio) može nastati ili usljed lokalnog nadražaja refleksno, ili centralno psihički.
Refleks za erekciju kod muških polazi sa polnog organa naročito sa obruba vijenca glansa u kojera su smještena sensitivna tjelašca sladostrasti.
Eferentnim krakom ide u n. dorsalis penis i n. pudendalis do parasimpatičkog centra za erekciju centrum erectione spinale), koji se nalazi u sakralnom segmentu (S2-S4).
Eferentni krak čine parasimpatička vlakna koja idu preko nn. pelvici ka ganglionu pelvicum.
Postganglionarna vlakna idu kao nn. erigentes na zidove corpora cavernosa, preko genitalnog spleta vasomotornih vlakana kavernoznog živca čiji završni ogranci izazivaju vazodilataciju i erekciju.
Taj mehanizam nastajanja ukrućenosti uda je neovisan od psihoseksualnog centra.

Erekcija može biti psihogenog porijekla. Stoga psihički uzroci (jaka afektivna stanja, strah, uzbuđenja, odvratnost, neraspoloženje) preko psihoseksualnog centra mogu djelovati na centrum erectione spinale (CES) i izazvati izostajanje erekcije.
Anerekcija može biti fiziološka, kao što je to u najmlađoj dobi, ali isto tako i u starijoj dobi kao kod staraca.

POLNA NESPOSOBNOST ŽENSKIH uvjetovana je anatomskom građom polnih organa i njihovim funkcionalnim osobinama.
Polna nesposobnost ženskih, ili nemogućnost obljube ženske osobe može biti
Anatomska:
 posljedica potpunog ili djelomičnog nedostatka rodnice ili vulve (Aplasio totalis aut partialis vaginae seu vulvae).
 stenosis vaginae congenita partialis aut totalis, ili kod
 stenosis vaginae aquisita poslije ozljede i stvaranja ožiljnog tkiva,
 usljed tumora i oboljenja.
 Rjeđa anatomska smetnja za obljubu je urođena atresia vaginae parcijalna ili totalna.

Funkcionalni uzroci kod žena koji onemogućavaju polne odnose kod anatomski normalnih polnih organa, su vaginizam (vaginismus).
Vaginizam je refleksna reakcija perivaginalne muskulature (m. pubouretralis, m. bulbocavernosus, m. transversus pelvis, profundus – m. sfincter cunni), i kao psihogena pojava, spada u anksiozne neuroze. Vaginizam se javlja pri pokušaju prve obljube (defloratio), ali može se javiti kasnije, u toku polnog života, kao i za vrijeme samog snošaja pri nekom neočekivanom događaju ili uzbuđenju (penis captivus).
Bol u toku snošaja može biti organskog porijekla i usljed oboljenja polnih organa (vulvovaginitis, bartholinitis i dr.), kada refleksnim putem nastupi grč perivaginalne muskulature. Za razliku od vaginizma koji je psihogenog porijekla, ovaj organskog porijekla nazivamo pseudovaginizam.

OPLODNA NESPOSOBNOST
Od polne sposobnosti (potentia coeundi) treba razlikovati oplodnu sposobnost (POTENTIA GENERANDI).
Oplodna sposobnost muškarca
zavisi od normalnog stanja jedinih žlijezda (testis), i normalnog stanja sperme. Prema tome uzroci oplodne nesposobnosti kod muških mogu biti usljed nedostatka, zakržljalosti ili oboljenja testisa.
 Aplasio testis, poremećaj u razvoju i
 zaostajanju u trbušnoj duplji (cryptorchismus abdominalis), ili
 zaostajanju u preponom propustu (cryptorchismus inguinalis),
 hypoplasio testis (microrchia) kao i
 oboljenja testisa,
Mogu uzrokovati oplodnu nesposobnost. Treba naglasiti, da nedostatak samo oba testisa, uslovljava oplodnu nesposobnost. Kod prisustva jednog testisa ili nepravilnog položaja testisa, oplodna moć je manje ili više održana.

Sem urođenog nedostatka testisa, postoji i stečeni nedostatak testisa. Odstranjivanje polnih žlijezda može biti izvršeno kirurškim putem, RTG putem, zatim uništenje gonada može biti traumatske, ali i raznim patološkim procesima kao što su tuberkuloza i maligni tumori.

Oplodna moć muške osobe utvrđuje se pregledom sperme. Neplodnost muške osobe uslovljena je smanjenim kvalitetom sperme. To se utvrđuje spermogramom. Prema broju spermatozoida u jednom kubnom centimetru i prema pokretljivosti spermatozoida, može se odrediti kvalitet sperme i sljedstvena mogućnost oplođenja.
Normalan kvalitet i količina sperme – normosperima
 Ako je količina sperme 3-5 ccm,
 ako u jednom kubičnom centimetru ima oko 60-120 miliona spermatozoida i
 ako je više od 50% pokretnih i veća polovina među njima normalnih,
Sperma se sastoji iz tečnog dijela i uobličenih elemenata. Tečni dio sperme čini sekret prostate, sjemenih mjehurića, žlijezda uretre i testisa a uobličeni element je sjemena ćelija, spermatozoid.
Aspermia – Potpuni nedostatak sperme je aspermia.
Azosperima – Sperma bez spermatozoida, može biti fiziološka (kod djece i staraca) i patološka (posljedica oboljenja).
Necrosperima – Sperma sa mrtvim spermatozoidima
Astenospermia – sa slabo pokretnim spermatozoidima astenospermia
Oligospermia – sa vrlo rijetkim spermatozoidima oligospermia.

Oplodna sposobnost muškaraca zavisi od normalnog stanja i prohodnosti kanalića sjemenih izvodnika. Dug je put spermatozoida od tubuli recti, rete testis Halleri, ductuli defferentes, ductus epididimis, ductus defereas do uretre, gdje se sjemena sluz izliva. Sjemena kesica ili sjemeni mjehurić, vesicula seminalis sjemenovod, ductus deferens i ištrcajni vod ductus ejaculatorius imaju zadatak u izgonu sjemena u stražnji dio prije ejakulacije. Ampula ductus deferensa kao i vesicula seminalis služe također i kao spremišta.
Refleks za ejakulaciju preko aferentnog kraka kojeg tvore vlakna n. dorsales penis odnosno n. pundendalis, vode podražaje ka simpatičkom centru za ejakulaciju (u Th12-S2) odatle preko predganglionarnih vlakana rr. comunicantes albi preko trunkus simpatikusa do živčanih spletova unutrašnjih organa u zdjelici i postganglionarnih vlakana za glatke mišiće ductusa deferensa, glandule vezikuloze i prostate.
Izlivanje sjemena može biti ometano ili spriječeno upalama izvodnih kanala, novotvorinama, kao i povredama.

Oplodna sposobnost muške osoba postoji dotle, dok se nogu naći pregledom živi spermatozoidi.
Gornja granica oplodne sposobnosti muškarca nije jasno omeđena životnom dobi, jer kod izvjesnog broja polni nagon i lučenje sjemena, libido et ejaculatio održavaju se i u dubokoj starosti. Donja granica oplodne moći poklapa se sa životnom dobi stvaranja sjemena u testisima I nastaje obično u dobi kada se završava djetinjstvo, a počinje mlađe maloljetstvo.

Kastracija odstranjivanje polnih žlijezđa, gonada, hirurškim ili RTG putem, naš krivični zakon (KZ) ne predviđa ni kao kaznenu mjeru, ni kao profilaktičnu mjeru. Nasilno izvršeno odstranjivanje polnih žlijezda po našem Krivičnom zakonu predstavlja kvalifikovanu tešku tjelesnu povredu iz stava 2. teške tjelesne povrede.

Oplodna sposobnost žene (potentia concipiendi)
Vezana je za normalnu građu polnih organa jajnika, jajovoda i maternice.
Prema tome oplodna nesposobnost (impotentia concipiendi) vezana je uz nepostojanje ženskih polnih stanica (ovulum) ili usljed neprolaznosti unutrašnjih polnih organa.
Oplodna sposobnost žene počinje pojavom mjesečnice (menses s. menstruatio).
Prestanak polne sposobnosti je obično 30-32 godine poslije prve menstruacije.

Spajanje polnih stanica (gameta), muške polne stanice (spermatozoid) i ženske polne stanice (ovulum) u jednu stanicu zigot, dovodi do oplođenja, začeća. Ženska polna stanica, veličine oko 200 mikrona, nalazi se u folikularnoj tečnosti Grafova folikula i prsnućem folikula iscuri folikularna tečnost zajedno sa jajašcem.
Ukoliko nema zapreka, spermatozoidi prodiru do ampularnog dijela jajovoda. Ovum je za razliku od spermatozoida nepokretan i njegov put kroz tubu je pasivan i putuje peristaltičkim kontrakcijama mišićnog sloja jajovoda. Nakon ovulacije, ovum se nalazi u jajovodu. Za prodiranje spermatozoida u jajnu stanicu potrebna je jedna dijastaza, hijaluronidaza. To je prvi čin ili impregnatio, nakon čega slijedi stapanje u jednu stanicu, kariogamija.
Oplodnja se obavlja u ampularnom dijelu tube, a implantacija oplođenog jajašca u enđometrij obično je 6-7 dana nakon oplodnje.

Smetnje u kretanju ovuma i spermatozoida mogu se nalaziti u materici ovariju i tubama. Prema tome, upale, novotvorine, malformacije, nakaznosti, zakržljalosti polnih organa mogu biti prepreka spajanju spermatozoida i sljedstveno posljedica oplodne nesposobnosti žene.

XII. TANATOLOGIJA
Tanatologija (tanatos grč. = smrt) je posebna grana sudske medicine i patologije, koja se bavi smrću (mors) i umiranjem (morior).
AGONIJA
To je skup svih pojava koje prethode smrti, laganoj, agonalnoj smrti (mors agonalis), kao i ubrzanoj smrti (mors accelerata). Agonija predstavlja predsmrtnu borbu, iako u većini slučajeva nema nikakve borbe, jer je mozak samrtnika opskrbljen sa malo kiseonika, pa je kora mozga u anoksiji i nema svjesnih reakcija.
Karakterističan je izraz i spoljašnji izgled samrtnika u agoniji (facies hypocratica)..
 Oči su mutne i bez sjaja,
 čelo i lice orošeni hladnim znojem,
 vrh nosa i usne školjke hladni i modrikasti

 Respiracija je nepravilna, čas duboka i čujna, čas površna. Javlja se hroptanje, hropac, posljedica agonalnog edema pluća. Disanje je dubljeg udisaja pri otvorenim ustima, zatim nakon pauze izdisaj sa cvilenjem. Hroptanje (stertor) može biti posljedica nakupljanja sluzavog sadržaja u glavnim dušnicama.
 Cirkulacija je poremećena, hiposistolija, sa sve slabijim kontrakcijama srca. Puls je mali i mekan, pulsus parvus, frequens, filliformis, arythmicus.

U većini slučajeva cirkulacija preživi respiraciju, tako da srce može duže kucati, nego što diše. To je plućna smrti. Kod akutnog zastoja srca, elektrokucije, fulguracije, koronarne tromboze, usljed treperenja komora dolazi do zaustavljanja srca i cirkulacije. To je srčana smrt.

 Čulo sluha traje duže od čula vida. Samrtniku je “postalo mračno”, nedostaje mu svjetlosti, zato paziti šta se govori pred samrtnikom.
 Funkcija sfinktera popušta, zbog toga povraćanje, defekacija, mokrenje.
 Govor je otežan, nerazgovjetan, tih, jedva čujan.
 Svijest može biti do posljednjeg časa održana ili pomućena, usljed prisutnog ugljendioksida u mozgu, osjetljivost je smanjena.

Tanatološki znaci agonije na lešu su:
 zgrudvana krv,
 na plućima edem,
 u jetri iščezlost glikogena. Hepatociti su prazni, imaju sačast izgled, bez glikogena. Jetra može biti bez glikogena i kod naprasne smrti jako kahektičnih bolesnika.

PRAVA SMRT
Pod pravom smrću podrazumijeva se prestanak svih životnih pojava, odnosno trajni prekid glavnih životnih pojava, krvotoka i disanja.
Prema tome, klinička smrt predstavlja stanje, u kome su prestale funkcije važnih životnih organa, srca i pluća.
Međutim, kod biološke smrti prestanak funkcionisanja svih ćelija i tkiva organizma je potpuno i trajno. U stvari, to je ćelijska ili molekularna smrt.
Između kliničke smrti i apsolutne biološke smrti, u fazi intermedijarnog života, izvjesna tkiva i ćelije preživljavaju kliničku smrt, a onog trenutka kada ganglijske stanice odumru počinje biološka smrt.

Smrt stanica ovisi o njihovoj osjetljivosti prema kiseoniku, sto znači da najjače propadaju one stanice i tkiva, koje su najosjetljivije na nedostatak kiseonika.
SUPRAVITALNE REAKCIJE
Od kliničke smrti, pa do apsolutne biološke smrti, postoji čitav niz reakcija koje se mogu dokazati. To su supravitalne pojave. Na primjer,
 Udarac po bicepsu ili kvadricepsu nekim bridastim predmetom, izazvaće kontrakciju mišića unutar 2-4 sata nakon smrti.
 Ili, reakcija zjenica na unošenje miotičkih ili midriatičkih sredstava (pilocarpin, simatropin).
 Jezgre izumrlih stanica dobro se boje bazičnim bojama, bojenjem sa tripanblau, jezgre leukocita se do deset časova poslije smrti boje do 20%, a poslije 20 i više časova nakon smrti boje se 40% i više. (shikata proba).
 Električni nadražaj mišića očiju, usta, kao i mišića podlaktice različito dugo traje, do nekoliko sati.
 Respiratorni epitel pokreće trepetljike i do 30 sati nakon smrti, a
 Spermiji su pokretni i do 36 sati.
 Glatka muskulatura reaguje na adrenalin,
 Peristaltika crijeva, kao i enzimatsko varenje hrane traje još neko vrijeme.

Iz prednjeg vidimo, da život ne prestaje najedanput, nego “svako tkivo umire svojom smrću” (Reuter).
MOŽDANA SMRT
je ireverzibilni prestanak kompletne cerebralne funkcije i spontanog funkcionisanja respiratornog i cirkulatornog sistema. Ireverzibilni prekid cerebralne funkcije sa arteficijelno održanom respiracijom i cirkulacijom (izuzev u mozgu), nazivamo coma depasse.

Nepovratno oštećenje mozga može se utvrditi klinički:
– duboka koma i nepostojanje reakcija ni na spoljne ni na unutrašnje podražaje,
– nepostojanje cerebralnih refleksa,
– široke zjenice bez reakcije,
– nepostojanje pokreta očnih jabučica na pokrete glave ili fleksiju vrata,
– nepromijenjen puls poslije pritiska na očne jabučice,
– potpuna mišićna atonija,
– nepostojanje spontanog disanja, kroz tri minuta nakon isključenja respiratora.

Nepovratno oštećenje mozga moždane smrti potvrđuje se:
– cerebralnom angiografijom. Nemogućnost punjenja magistralnih cerebralnih krvnih sudova, usljed ekstremne intrakranijalne hipertenzije.
– elektoencefalografijom. Dokazivanje izoelektrične linije u elektroencefalografu, snimljene najmanje tri puta, u trajanju po 15 minuta.
Još se upotrebljavaju i druge metode, kao na primjer mjerenje arteriovenozne oksigenske diferencijacije, zatim radioizotopska ispitivanja.

OBAMRLOST ILI PRIVIDNA SMRT (VITA REDUCTA, VITA MINIMA),
Nije smrt, nego jedno prolazno stanje života tijela, kod koga su glavne životne pojaive znatno reducirane. Obamrlost se odlikuje
– onesvješćenošću,
– neprimjetnim disanjem i
– krvotokom.
Puls se ne pipa, srce se ne čuje, disanje se ne primjećuje, a EEG i EKG registriraju postojanje akcije.
Stanje prividne smrti, odnosno obamrlosti najčešće se javlja kod oboljenja ili kod povrede srca i mozga, i najčešće kod asfiktične novorođenčadi.
Na prividnu smrt treba posumnjati u svim slučajevima smrti gdje se još mogu primjetiti minimalne pojave života, zatim u slučajevima masovnih katastrofa da se ne bi živ čovjek proglasio umrlim. Isto tako postoji čitav niz patoloških stanja koja mogu biti praćena sa znatnom redukcijom životnih funkcija. Prema Prokop-u, oboljenja i povreda sa početnim slovima pet vokala, mogu simulirati prividnu smrt:
A: alkohol, anemija, anoksija, aceton
E: elektricitet (elektrocutio, fulguratio), epilepsija
I: injuri (kod povreda glave i mozga)
O: opium (sredstva za umirenje, narkotici)
U: uremija sa komom, utapanje

Utvrđivanje prividne smrti može se ustanoviti raznim načinima:
– intravenozno ubrizgavanje fluoresceina (5 g. u 20 ml vode), dovodi do žućkastog prebojavanja konjunktiva, ili ukapavanje 1% otopine fluoresceina natrija u ugao očiju izaziva žuto prebojavanje konjunktiva za 2-5 minuta.
– oftalmoskopija očne pozadine služi za dokazivanje cirkulacije krvi,
– injiciranje obojenog etera u kožu, kod živih rezultira istjecanje etera iz ubodne rane, a kod mrtvih obojena tečnost ostaje ispod kože,
– kapanje vrućeg voska na kožu izaziva crvenilo ili stvaranje mjehura koji sadrže tekućinu. Nalaz leukocita i fibrina u tekućini je vitalna reakcija, inače reakcija može biti pozitivna i kratko vrijeme nakon smrti, jer koža ima svoj minimalni život, pa može pocrveniti i izlučiti tekućinu.

Postoje i druge metode za utvrđivanje prividne smrti, kao što su
– arteriotomija (prepariranje i presjecanje krvnog suda);
– intrakardijalno davanje adrenalina ili strofantina (igla vibrira usljed tihog kucanja srca),
– podvezivanja prsta ruke (poplavi ispod podveske kod postojanja cirkulacije);
– stavljanje u nosnice papira nakvašenog u Pb-acetat (kod smrti i razvitka truleži papir pocrni, Pb + H2S = PbS);
– ispunjavanje nosa i usta sapunicom;
– stavljanje ogledalca ili plamena svijeće ispred nosa, itd.
– Plavi lakmusov papir između veznica oka pocrveni, kod acidifikacije leša.

Znaci smrti
Prema vremenu javljanja nakon smrti, razlikujemo rane znake i kasne znake smrti.
Rani znaci smrti Kasni znaci smrti
mrtvačke mrlje trulenje
mrtvačku ukočenost raspadanje
mrtvačku hladnoću mumifikacija
isušenje leša saponifikacija

1. RANI ZNACI SMRTI
Mrtvačke mrlje, (livores mortis)
Mrtvačke pjege nastaju nakon prestanka krvotoka slijeganjem krvi (hypostasis) usljed sile teže, iz gornjih partija tijela u donje.
Ako je leš u ležećem položaju, mrtvačke mrlje se javljaju u zadnjim dijelovima tijela, na leđima, stražnjoj strani vrata, na zadnjoj strani butina, izuzev onih dijelova sa kojima se tijelo opire o podlogu. To su kod leša koji leži, predio lopatica, zadnjični predio, laktovi, listovi potkoljenica i pete.
Kod obješenih leševa u visećem položaju, mrtvačke mrlje se javljaju u predjelu šaka, podlaktica, stopala, potkoljenica i u predjelu vanjskog spolovila. Osim toga, kod leševa koji vise, mrtvačke mrlje se javljaju iznad stegnutih dijelova tijela, iznad stegnutog opasača oko pantalona, a kod žena iznad steznika.

Stvaranje mrtvačkih mrlja počinje nakon prestanka rada srca.
Naziru se nakon pola sata, jasno su izražene poslije jednog sata nakon smrti.
U daljnjoj fazi dolazi do zgrušnjavanje krvi, krv postaje gušća jer se tečni dio počinje cijediti kroz oštećenu stijenku krvnih sudova.
Najzad, nakon 24 sata poslije smrti, krv postaje sve gušća, dolazi do raspadanja eritrocita i difuzije kroz oštećene stijenke. Krv se u ovoj fazi nalazi i u okolnom tkivu i promjenom položaja leša, mrtvačke mrlje se ne mogu više premjestiti.

Boja mrtvačkih mrlja zavisi od boje krvi.
– Kod trovanja ugljen monoksidom, usljed crvenog ugljenmonoksid hemoglobina (HbCO) su otvoreno crvene boje.
– Kod trovanja cijanvodonikom (HCN), krv je otvoreno crvene boje, jer krv u arterijskom stanju dospijeva u vene.
– Mrtvačke mrlje su crvene kod svih leševa izloženih hladnoći i vlazi, bez obzira na uzrok smrti. Otvoreno crvena boja mrtvačkih mrlja dolazi usljed difuzije kiseonika, kroz vlagom razdešenu kožu u krv kožnih kapilara. Nasuprot otvoreno crvenoj boji mrtvačkih mrlja, kosturni mišići i unutrašnji organi su zatvoreno crvene boje.
– Kod trovanja sumporovodonikom, mrtvačke mrlje poprimaju sivo zelenkast ton, a
– kod trovanja K-hloratom, benzolom, anilinom, čokoladno smeđkast ton.

Kako mrtvačke mrlje nastaju slijeganjem krvi u najniže partije tijela, to je jasno, da će oni dijelovi tijela, koji su nasuprot mrtvačkim mrljama, biti blijedi. To nazivamo mrtvačkim bljedilom (palor mortis).

Premještanje mrtvačkih mrlja promjenom položaja leša,
– potpuno premještanje mrlja unutar 4-6 sati a najviše do 12 sati nastaje,
– djelimično premještanje unutar 12, a najviše do 24 sata nakon smrti.
– Poslije tog vremena mrtvačke mrlje se više ne premještaju.

Nekada se u području razvijenih mrtvačkih mrlja nalaze sitna tačkasta postmortalna krvarenja. Ona nastaju usljed toga, što su kapilare prepunjene krvlju. Nazivamo ih vibices ili hipostatska purpura. Za razliku od zaživotnih tačkastih krvarenja, ova se lako mogu prati vodom nakon presijecanja.

Slijeganje krvi, hipostaza, vidljiva je i na unutrašnjim organima, plućima, vijugama crijeva, zadnjem dijelu jednjaka i želuca, kao i svih ostalih organa. U nekim slučajevima, tečnost koja je izašla može biti u tolikoj količini, da se može zamijeniti sa zaživotno nastalim hidrotoraksom. Taj truležni transudat, za razliku od zaživotnog hidrotoraksa, sadrži hemoglobina.

Razlikovanje mrtvačkih mrlja od razgranatih krvnih podliva, sastoji se u tome, što je
– krv u mrtvačkim mrljama zadržana u krvnim sudovima, a kod krvnog podliva je izvan krvnog suda, gdje prožima okolno tkivo. pa ako se pritisne mrtvačka mrlja drškom noža ili vrhom prsta, ona će poblijediti ili nestati, odnosno svježe mrtvačke mrlje iščezavaju na pritisak, dok krvni podlivi ne iščezavaju.

Značaj mrtvačkih mrlja u sudskim ekspertizama sastoji se u tome, što se na osnovu njih može odrediti vrijeme smrti, kao i doprinijeti razjašnjenju uzroka smrti. Tako,
– kod iskrvarenja, mrtvačke mrlje su jedva zamjetljive, ili ih nema,
– kod asfiktične smrti mrtvačke mrlje su jako izražene i tamno ljubičaste.
– Kod trovanja sa CO, smrzavanja, kao i kod trovanja sa HCN su otvoreno crvene boje,
– kod trovanja alkoholom su plavičaste boje, itd.
Mrtvačka ukočenost (rigor mortis)
Mrtvačka ukočenost nastaje nakon smrti i izražena je u poprečno prugastoj i glatkoj muskulaturi, prvenstveno na skeletnim mišićima, ali i na glatkim mišićima crijeva, unutrašnjih polnih organa, i dr.
Skeletni (kosturni) mišić sadrži 70-80% vode, a 20-30% suhe tvari, od koje više od pola otpada na bjelančevine (miogen, miozin, aktin, aktomiozin, mioglobin). Energetsku rezervu mišića čini polisaharid glikogen. Neposredni izvoz energije za mišićnu kontrakciju je ATP. Odcjepljivanjetn molekule fosforne kiseline prelazi u ADP i pri tom oslobađa energiju. Mrtvačka ukočenost kod mrtvih, odigrava se po principu fiziološke kontrakcije kod živih. Manjak adenozintrifosfata kod živih izaziva fiziološku kontrakciju, a kod mrtvih mrtvačku ukočenost. ATP djeluje na kompleks aktin-miozin, tako da ATP u suvišku snizuje viskoznost mišića i dovodi do dekontrakcije, a manjak ATP povećava viskoznost i uzrokuje kontrakciju, Drugim riječima, usljed prevage defosforilizacije nad refosforilizacijom opada ATP u mišićima i tako izaziva kontrakcije mišića.

Mrtvačka ukočenost se javlja ranije i izraženija je
– u mišićima, koji su prije smrti vršili tešku mišićnu funkciju (teški mišićni radovi, trčanje, itd.),
– u mišićima snažne muskulature,
– pri visokoj vanjskoj temperaturi,
– kao i temperaturi tijela,
– kod povreda mozga, kod tetanusa,
– udara električnom strujom,
– kod trovanja strihninom.

Slabije je izražena kod
– kahektičnih osoba, kod
– male djece i dojenčadi nego kod odraslih, kod
– smrti usljed iskrvarenja, kod
– osoba slabije muskulature i asteničara,
– pri niskoj spoljašnjoj temperaturi i
– niskoj temperaturi tijela, kao i kod
– oboljenja praćenim dugotrajnim umiranjem, dugom agonijom.

Mrtvačka ukočenost se javlja prvo u onim mišićima, koji “najviše rade”.
– To je srčani mišić (srce)
– zatim u mišićina dijafragme (ošit),
– pa onda u muskulatori vilica,
– gornjih udova i
– najzad u donjim, udovima.
To je descendentni tip mrtvačke ukočenosti. Međutim, u nekim slučajevima, ukočenost preskače izvjesne regije, a isto tako i ascendira od donjih udova prema glavi, što je rjeđe.

U srcu, mrtvačka ukočenost se javlja već pola, najkasnije, do jednog sata nakon smrti.
– Kod odraslih ukočenost se javlja poslije 1-2 sata, u cijelom tijelu je završena za 6-8 sati, prosječno se održava 48 sati, a nakon 72 sata nakon smrti iščezava.
– Ako se mrtvačka ukočenost uništi dok je još u razvitku, najdalje u intervalu. 4-6 sati, ona će se javiti ponovo, a nakon 8-10 časova, ona se više ne uspostavlja.

Ranije se smatralo, da mrtvačka ukočenost nastaje usljed postmoralnog razvijanja mliječne kiseline i pada ph u mrtvom mišiću (acidifikacija). Ukočenost se razvija kada je ph ispod 6,6-6,3, a pri daljem opadanju ph dolazi do rastapanja miozina i lize ukočenosti.

KATALEPTIČKA MRTVAČKA UKOČENOST javlja se u času nastupa smrti i odmah je maksimalno izražena. Tijelo zauzima onaj oblik u kojem je nastupila smrt. Dovodi se u vezu sa predsmrtnim maksimalnim uzbuđenjem, jakostepenim maksimalnim radom mišića. Mišići, koji su predsmrtno jako opterećeni, postaju jače rigidni (rigor praecox).

Mrtvačka hladnoća (algor mortis)
Poslije smrti, zbog prestanka oksidativnih i metaboličkih procesa, dolazi do opadanja temperature leša i sljedstvene mrtvačke hladnoće.
Brzina hlađenja leša zavisi od više faktora, tako
– Hlađenje leša na niskoj temperaturi će biti brže, a sporije na višoj vanjskoj temperaturi.
– Hlađenje leša je brže kod mršavih i golih, nego debelih i obučenih.
– Hlađenje leša zavisi od životne dobi – Dječiji leševi hlade se brže nego leševi odraslih,
– Hlađenje leša zavisi od vrste bolesti i uzroka smrti – Leševi zaraznih bolesnika i umrlih od grčeva hlade se sporije.

Spoljašnja temperatura leša, zbog isparavanja tečnosti sa površine tijela, niža je od temperature okoline. Prosječno, temperatura leša opada svakog sata za lºC, ako je temperatura okoline 20ºC.

Na osnovu izmjerene rektalne temperature, temperature okoline, i utvrđenog faktora, može se približno odrediti proteklo vrijeme od smrti,
– ako se razlika između normalne temperature i rektalne temperature pomnoži sa faktorom koji odgovara temperaturi okoline (Gorkić).
temperatura okoline faktor
0ºC l
+ 5 1,25
+10 l,50
+15 1,75
+20 2,0
Na primjer, pri vanjskoj temperaturi od 10 stepeni C izmjerena rektalna temperatura je 25 stepeni C.
37 stepeni C – 25 stepeni C = 12, 12 x 1,50 = 18, znači od časa smrti proteklo je oko 18 sati.

Ima slučajeva da nakon smrti temperatura poraste.
Taj mali porast tjelesne temperature nakon smrti, dešava se
– u slučajevima razvoja velike količine bakterija još za života,
– kod sepse, zatim
– kod nekih grčevitih stanja i
– povreda mozga.
Ako se leš nalazi u prostoriji gdje je niska temperatura, pa se prenese u prostoriju gdje je temperatura viša, onda će doći do kondenzacije vlage na površini leša, u obliku “znoja”, pa se ta poiava naziva “znojenje leša”.

Isušenje leša (dessicatio)
Nakon smrti, usljed prestanka cirkulacije i sljedstvene hipostaze, kao i usljed drugih spoljašnjih faktora, kao što je temperatura zraka, dolazi do sušenja površine tijela, i to prvo nepokrivenih dijelova tijela.
Sasušenje kože izraženo je na onim predjelima tijela, gdje je natkožica prvotno oštećena, na mjestima oguljotina, kao i na mjestima gdje je natkožica razlabavljena i oštećena u svom sklopu.
Na mjestima grube masaže srca, a to je obično prednja strana grudnog koša, dolazi do sasušenja kože.

Nakon 4-6 sati poslije smrti, može se primijetiti na rožnicama (cornea) očiju, žuto smeđkasta, trouglastog oblika pjega, a početno sasušenje rožnice, kod otvorenih očnih kapaka primjetno je već nakon pola sata.

Kod djece, na mjestima intertriginoznog ekcema, kod gojaznih osoba između nabora kože, kod ženskih ispod dojki, na skrotumu, dolazi do sasušenja kože, tako da koža na tim područjima može izgledati kao pergament.

Isušenjem gubi se težina tijela, a dijelom se smanjuje i volumen leša. Te promjene su izrazitije kod djece, osobito kod novorođenčadi i ljudskih začetaka, nego kod odraslih i starijih osoba.

2. KASNI ZNACI SMRTI
Trulenje i raspadanje (putrefactio et decompositio) su destruktivne lešne promjene, kojima uvijek predhodi autoliza usljed autofermentacije tkiva.
Autoliza tkiva
Uskoro nakon smrti, tkiva koja su za života alkalne reakcije, postaju neutralna, a potom kisele reakcije. Acidifikacija tkiva javlja se još prije nastupa mrtvačke ukočenosti. Pomjeranje pH prema kiselom dovodi do aktiviranja enzima koji rastvaraju vlastito tkivo (autolisis).
Trulenje
Na autolizu nadovezuje se proces trulenja, koji se odigrava djelovanjem niza bakterija, pri čemu složena organska jedinjenja bivaju rastavljena u prostija, i na koncu u najprostije anorganske elemente (N, S, Ph, C). Prvo djeluju aerobi (B.cadavericus, B.mesentericus, B.florescens i dr.) koji rastvaraju tkiva, i kad bude sav kiseonik utrošen, uginu.
Gubitak kiseonika stvara pogodan teren za anaerobe (B.putrificus, B.mirabilis, B.violaceus).

U toku trulenja, bjelančevine preko peptona prelaze u aminokiseline, a dezaminiranjem i dekarboksiliranjetn pod uticajem bakterija dalje se raspadaju do amonijaka, ugljen dioksida i vode.
Ugljeni hidrati se raspadaju preko etanola, mliječne, octene kiseline, acetaldehida do ugljen dioksida i vode. U toku raspadanja, djelovanjem bakterija na šećere i na kiseline stvara se izvjesna količina alkohola, što treba imati na umu u sudskim ekspertizama kod utvrđivanja alkohola u tkivima trulih leševa. Masti se raspadaju preko glicerola u masne kiseline.

Brzina i razvitak trulenja zavise od više, kako spoljašnjih faktora, tako i unutrašnjih.
Spoljašnji faktori koji utiču na razvitak i brzinu truležnog procesa su
– Na prvom mjestu temperatura okoline. Suviše niska temperatura usporava ili sprečava trulenje, isto tako i suviše visoka temperatura. Temperatura koja ubrzava proces trulenja je između 20 i 35°C. Temperatura u grobu usporava trulenje.
– Stepen vlažnosti ima uticaja u procesu trulenja. Velika vlažnost usporava trulenje (leševi u vodi) . Poznato je, da leševi na suhu četiri puta brže trule nego u vodi, a u vodi dva puta brže nego u zemlji (Hofmann). Prema tome, nedostatak vazduha usporava trulenje.
Od unutrašnjih faktora koji imaju uticaja u procesu trulenja je
– na prvom mjestu uzrok smrti – umrli od zaraznih bolesti, sepse, trule brže.
– kao i doba života – leševi novorođenčadi znatno brže trule nego leševi odraslih
– isto tako i tjelesni sklop – isto tako leševi gojaznih brže trule nego leševi mršavih, kao što

ZNACI TRULENJA.
– u koži trbuha spolja dolazi do prebojavanja kože u prljavo zelenkastu boju. Ta truležna prebojenost (pseudomelanosis) rezultat je vezivanja željeza i hemoglobina iz krvi sa sumporovodonikom u željezni sulfid, odnosno sulfhemoglobin
– deskvamacija epitela, hemoliza krvi i imbibicija krvnom bojom. Poslije smrti membrana eritrocita biva prolazna za Hb, i hemoglobin difundira u okolinu. Zbog hemolize dolazi do imbibicije intime krvnih sudova, zatim unutrašnje površine srca i srčanih zalistaka.
– Transudacija, cijeđenje tečnosti iz krvnih sudova u tjelesne duplje i duplje organa, uslovljena je procesom trulenja. Usljed toga u tjelesnim dupljama i u šupljinama organa nalazi se prljavo crvenkasta tekućina, koja sadrži deskvamiranog epitela. U procesu trulenja mrtvačke mrlje su intenzivnije, tamnije su boje i pomjeranjem leša se ne premještaju
– pod dejstvom bakterija, dolazi do truležne napetosti organa ili cijelog leša, emphysema putrefactionis, praćene truležnim zadahom, foetor putrefactionis. Organi postaju lakši, a truležni gasovi mogu deformisati cijeli leš, i tako otežati identifikaciju.
– Flacciditas mortis secundaria koja se razvija nakon nestale mrtvačke ukočenosti je jedan od znakova trulenja.
na trulenje se nadovezuje raspadanje
Raspadanje
Proizvod djelovanja mikroorganizama lešne flore (gljivica, pljesnivica, i algi) isto tako i insekata – muha, mravi, grobara itd.
Proces i brzina rasapadanja zavisi od više faktora.
– meka tkiva kod novorođenčadi bivaju uništena za nekoliko mjeseci (4-5)
– male djece za 3-4 godine a kod
– odraslih za 5-7 godina.
najotporniji prema raspadanju su ligamenti i hrskavično tkivo. nakon 10 i više godina kosti su bez masti.
Saponifikacija ili adipocire
Pozna lešna promjena koja se javlja kod leševa u vlažnoj sredini u vodi a bez prisutnog vazduha ili sa djelimičnim prisustvom vazduha. u nekim rjeđim slučajevima saponifikacija se može razviti i bez prisutne vode ali kod leševa koji su bogati tekućinom.
U procesu saponifikacije masno tkivo pretvara se u sivobjeličastu sapunastu masu koja naknadno može očvrsnuti i postati krta nalik na gips.
Saponifikacija je suprotna reakciji esterifikacije. Saponifikacija se sastoji u hidrolizi u glicerol i slobodne masne kiseline.

Prvi stepen saponifikacije sastoji se u hidrolizi odnosno u lipolizi masnog tkiva i pod povoljnim uslovima traje oko 2 mjeseca. Tok saponifikacije je dvojak, proces saponifikacije počinje ili
– iz unutrašnjosti tako što mekana ili polutečna mast difunduje u kutis ili
– sa površine u dubidnu tako da u ovom slučaju mast prožima i mišiće te ih na taj način saponifikuje.
To se dešava 6-12 mjeseci nakon smrti.
Forenzični značaj saponifikacije je u tome što oblik tijela biva dugo održan što olakšava utvrđivanje uzroka smrti kao i identifikaciju.

Mumifikacija
Pozna lešna konzervativna promjena koja se razvija kod leševa izloženim strujanju suhog vazduha kao i leševima na tavanima u grobnicama, na drveću itd.
Mumifikacija može zahvatiti cijeli leš ali isto tako samo pojedine dijelove tijela. Mumificirani leševi usljed gubitka tečnosti postaju znatno lakši čak i 10x lakši od svoje prvobitne težine
Mumifikacija usljed sasušenja kože koja je sada tamno smeđa ili skoro crna. Čvrsta kao uštavljena sprječava razvitak trulenja. Kod mumificiranih leševa dlake su održane
Mumufikacija održava spoljni oblik pa povrede nanesena spolja mogu biti održane, konzervirane što olakšava sudskomedicinsku dijagnostiku.

Mumifikacija kod novorođenčadi (sterilni sadržaj crijeva) nastupa znatno ranije nego kod odraslih .
Sve do sada izloženo o mumifikaciji odnosi se na prirodnu mumifikaciju za razliku od vještačke koja se upražnjavala u drevnoj egipatskoj civilizaciji.

Maceracija
Pozna lešna promjena koja nastaje kod leševa u tečnosti u kojoj nema bakterija ili ako ih ima onda one same ne djeluju u tom procesu.
Primjer maceracije nalazimo kod izumrlih začetaka u majčinoj utrobi, to je intrauterina maceracija (maceratio intrauterina).
Ako je maceracija trajala nekoliko dana onda kod takvih plodova
– natkožica je mjehurasto odignuta a mjehuri sadrže crvenkastu vodnjikavu tekućinu
– ili su mjehuri pocijepani.
– Na mjestima gdje nedostaje natkožica odgoljena kožica je crvenkasta, krvnom bojom nakvašena, ljigava.
– U grudnoj i trbušnoj duplji nalazi se mutna prljavo crvenkasta tekućina.
– Kosti lobanje postaju rasklimatane, a kralježnica povijena, što se može RTG dokazati kao Spalding-ov i Brakemen-ov znak.
Gnjilenje
se razvija i kod leševa u vodi, bilo leševa utopljenika, ili leševa neutopljenika, a o tome je bilo riječi kod utopljenja.

UTVRĐIVANJE SMRTI
Utvrđivanje smrti, odnosno stanja umrlosti ako je smrt nastupila izvan zdravstvene ustanove, vrši mrtvozornik. Lješ ne smije biti sahranjen dok ga nije pregledao mrtvozornik, koji treba utvrditi vrijeme i uzrok smrti.

Ako je smrt nastupila u zdravstvenim ustanovama, onda smrt utvrđuje dežurni ljekar.

Mrtvozornik utvrđuje uzrok smrti na temelju medicinske dokumentacije kao i na osnovu poznavanja bolesti umrlog, i nakon toga izdaje dozvolu za ukop.

Mrtvozornik neće izdati dozvolu za ukop kada postoji sumnja ili je očigledna da je smrt prouzrokovana krivičnim djelom, dakle kod nasilne smrti, a isto tako i kod nejasne smrti čiji uzrok izgleda nasilan, pa je sam po sebi sumljiv.

Nesigurni znaci smrti su oni koji se javljaju odmah poslije smrti kao što je
– mlitavost mišića (flacciditas mortis primaria),
– prekid respiracija i cirkulacije,
– arefleksija,
– nereagovanje zjenica na svjetlosne podražaje.
Drugu grupu, na osnovu kojih se utvrđuje smrt, čine osobine leša koje se javljaju nakon smrti
– mrtvačka ukočenost,
– mrtvačke mrlje,
– bljedoća i
– mrtvačka hladnoća,

Sigurni znaci smrti su znaci trulenja
ODREĐIVANJE VREMENA NASTANKA SMRTI
Vrijeme smrti se utvrđuje na osnovu:
– lešnih osobina,
– lešnih promjena,
– stepena zaživotnih procesa i
– pojava u okolini leša.

Određivanje vremena nastanka smrti je vrlo težak i složen zadatak koji se postavlja ljekaru. Prvenstveno ima kriminalistički značaj.

LJEŠNE OSOBINE mogu nam korisno poslužiti za utvrđivanje nastanka smrti.
– Ritam hlađenja nakon smrti,
– pojavljivanje i razvitak mrtvačkih mrlja,
– premještanje ili nepremještanje mrtvačkih mrlja,
– pojavljivanje, rasprostiranje i nestanak mrtvačke ukočenosti,

LEŠNE PROMJENE – određivanje vremena smrti preko lešnih promjena je vrlo nesigurno, izuzimajući lešne promjene kod leševa u tečnosti.

STEPEN ZAŽIVOTNIH PROCESA – Određivanje vremena smrti na osnovu nekih fizioloških procesa koji su trajali za života, ali su u času smrti bili prekinuti, utvrđuje ljekar obdukcijom leša.
– Na osnovu stanja varenja hrane u želucu, može se približno odrediti vrijeme od posljednjeg uzimanja hrane do smrti. Želudac za života probavlja i ispražnjava uzetu hranu za 4 do 6 sati. Ako je hrana u želucu svarena i kašasta, a u zidu želuca digestivna hiperemija, onda je od uzimanja hrane pa do smrti prošlo vrijeme od 3-4 sata. Ako je hrana u želucu sano sažvakana, onda je smrt nastupila ili za vrijeme uzimanja hrane ili neposredno nakon toga. Varenje hrane je usporeno kod povreda mozga, duboke onesvješćenosti, u komatoznim stanjima.
– Napunjena mokraćna bešika ukazuje na besvjesno stanje, kao i na nastup smrti duže vremena nakon lijeganja, na poslije ponoćni nastup smrti, a prazna mokraćna bešika ukazuje na prijeponoćni nastup smrti, odnosno da je smrt nastupila kratko vrijeme nakon što je osoba legla u postelju.
– Dlake brade i brkova nakon brijanja rastu prosječno dnevno oko 0,5 mm, što iznosi po jednom satu oko 0,02l mm. Prema tome, mjerenjem dužine dlaka izraslih poslije brijanja i dijeljenjem sa 0,5 ili 0,21, dobit će se broj dana, ili broj sati proteklih od posljednjeg brijanja pa do nastanka smrti.
– Na osnovu prebojavanja kože (mutatio coloris) iznad krvnog podliva (haematoma), iz modre u ljubičastu, zelenkastu i žućkastu, ako je poznato vrijeme nanošenja, može se približno odrediti vrijeme koje je proteklo od nanošenja pa do prebojavanja.

UTVRĐIVANJE VREMENA SMRTI NA OSNOVU ZNAKOVA U OKOLINI LEŠA imaju isključivo kriminalističko značenje. Na primjer ako je leš vani, trebe uočiti
– stanje zemljišta ispod leša i uporediti ga sa zemljištem oko leša. Trava ispod leša, gubi svoju zelenu boju i postaje žutozelenkasta, usljed gubitka hlorofila nakon 5-8 dana (etiolizacija trave).
Posredni znakovi koji nam ukazuju na vrijeme nastanka smrti su na primjer:
– zaustavljen sat (ista sila koja je prouzrokovala smrt čovjeka zaustavila je i kazaljke na satu);
– navijen sat budilica;
– upaljen radio ili televizor i upaljeno svjetlo,
– datumi na novinama ili pismima, itd.
mogu nam, uz ostale znake, korisno poslužiti za utvrđivanje vremena smrti.

XIII. IDENTIFIKACIJA
Identifikacija je utvrđivanje istinitosti osoba živih ili mrtvih zatim dijelova tijela, kao i predmeta (stvari) živih ili mrtvih osoba.
Prema metodama koje se primjenjuju, razlikuje se kriminalistička i sudsko-medicinska identifikacija.
Kriminalistička identifikacija se sastoji u provjeravanju osobnih isprava, pregledu stvari, pokazivanja, opisivanju, fotografisanja i daktiloskopiranju.
Zadatak sudsko medicinske identifikacie, koju vrši ljekar identifikator, je opisivanje svih tjelesnih osobina, a naročito posebnih odlika tijela.

A. IDENTIFIKACIJA ŽIVIH OSOBA
Najčešći oblici i načini identifikacije živih osoba su:
– opisivanje,
– pokazivanje,
– fotografisanje i
– daktiloskopija.
1. Opisivanje.
Opisivanje živih odnosi se
– na lični opis ili opšta tjelesna svojstva i
– na posebne odlike (karakteristike) tijela.
U lični opis spada:
– visina tijela u centimetrima;
– pol;
– starost;
– razvijenost (slaba, srednja, dobra);
– glava (okrugla, izdužena, asimetrična);
– obraz-lice (okrugao, ovalan, četverouglast, duguljast, piramidan);
– čelno-nosni profil (ravan, ispupčen, valovit, lučan, izbočen);
– kosa (svijetla, kestenjasta, mrko smeđa, crna, pepeljasta, prosijeda, ravna, valovita, kovrdžava, kudrava, gusta, prorijeđena, ćelavost – potpuna, tjemena ili žarišna)
– oči, (velike, male, duboke, izbuljene)
– boja očiju (kestenjaste, sive) zelenkaste plavičaste);
– nos (velik, osrednji, malen, ravan, izbočen, kukast, širok, uzak);
– čelo (nisko, visoko, usko, široko, uspravno, koso prema naprijed ili posadi);
– obrve (rastavljene, sastavljene, povijsne, lučne, ravne);
– usta (mala, srednja, velika, uglovi ili smijalice usana ravna, spuštena);
– brada i profil podbradka (ravan, izdubljen);
– uši (priljubljene, klempave, veličina, resica slobodna ili spojena, priljubljena);
– zubi (njegovani, nenjegovani, kariozni, slomljeni, itd.).

U posebna obilježja spadaju sve individualne oznake kao:
– tetovaže,
– ožiljci,
– mladeži,
– depigmentacije kože (vitiligo),
– deformacije,
– funkcionalne odlike – razni tikovi, poremećaj u izgovaranju riječi, pozivne odlike.

Približno određivanje doba života kod odraslih kreće se između 5-10 godina, kod dojenčadi između 5-10 mjeseci.

Doba života za novorođenčad utvrđuje se na osnovu dužine i težine tijela.

Dužina tijela ploda od šestog mjeseca pa nadalje jednaka je petostrukom broju lunanih mjeseci. Nakon tri mjeseca po rođenju dužina je oko 60 cm, a nakon četiri godine novorođena dužina tijela je udvostručena (100 cm).
U sedmom mjesecu trudnoće plod je težak oko 800 do 1200 grama, u osmom mjesecu oko 1500 do 2000 grama, u devetom oko 2200 do 2500 grama i desetom mjesecu i oko 3000 do 3500 grama.

Starost ploda može se izračunavati na osnovu dužine pupčanika i na osnovu težine placente. U šestom mjesecu dužina pupčanika je oko 37 cm, u sedmom oko 42 cm, u osmom oko 46 cm, u devetom oko 48 cm i desetom oko 50 cm. Težina placente u šestom mjesecu je oko 676 grama, u sedmom oko 1107 grama, u osmom oko 1571 grama, u devetom oko 1940 grama i u desetom oko 2320 grama.

Starost ploda u danima može se izračunati na osnovu njegove dužine u centimetrima pomnožene sa 5,6. Isto tako starost ploda u danima može se izračunati na osnovu dužine stopala u milimetrima, ako se izmjerenoj dužini stopala u milimetrima doda 24 i podijeli sa 11.

Više elemenata odlučuje utvrđivanje doba života odraslih osoba.
Bore, odnosno naboranost kože lica i vrata, obično se pojavljuju oko očiju poslije tridesete godine života, a na vratu poslije 40-45 godina.
Orijentaciono, za utvrđivanje životnog doba mogu nam poslužiti dlake i malje. Pubertetne dlake označavaju životno doba polne zrelosti. Prosjedost dlaka počinje prosječno nakon 35 godine i to obično u sljepočnim predjelima, kasnije se javlja i na dlakama grudnog koša i brade.
Koža je iznad šezdesete godine tanja, a na nadlanim stranama šaka pojavljuju se smeđkaste mrlje (staračke mrlje, efelides).
Starački prsten (arcus senilis, gerontoxon) javlja se poslije šezdeset pet godina, a cataracta senilis može se javiti i ranije.
Nalaz zubala prve i druge denticije daje nam vrlo važne podatke za utvrđivanje životnog doba.
Izbijanje mliječnih zuba je prvo u donjoj vilici. U šestom do osmog mjeseca izbijaju prva dva donja sjekutića, zatim od osmog do desetog gornja dva sjekutića, potom gornja dva, pa donja dva sjekutića, itd. Sveukupno, to su po dva sjekutića, jedan očnjak i dva kutnjaka na svakoj strani gornje i donje vilice, kao što se vidi iz slijedeće formule:

Zubi mliječnjaci označavaju se rimskim brojevima i ima ih po deset u svakoj vilici, ukupno dvadeset.

ili arapskim brojevima

Stalni zubi označavaju se arapskim brojevima.

2.Pokazivanje.
To je najjednostavniji način identifikacije živih osoba. Ova metoda identifikacije je vrlo nepouzdana, jer subjektivnost agnoscenta često puta dovodi do pogrešne identifikacije, dobronamjerno ili zlonamjerno.
Pravilo je,
– prije pokazivanja živih osoba, treba osobe koje vrše prepoznavanje da tačno opišu opšta tjelesna svojstva, kao i eventualne posebne odlike tijela,
– pa im tek onda pokazati nepoznatu osobu.
– Isto tako, ne treba nikada pokazati nepoznatu osobu pojedinačno, nego uvijek u društvu više osoba, istoga pola i približne iste životne dobi,
To je sadržano u čl.233 ZKP:
“Ako je potrebno da se utvrdi da li svjedok poznaje lice ili predmete tražiće se od njega prvo da ih opiše i da navede znakove po kojima se razlikuje, pa će mu se tek poslije pokazati radi poznavanja, i to zajedno sa drugim njemu nepoznatim licima”.
3. Fotografisanje.
Fotografisanje živih osoba može poslužiti za identifikaciju, ako se vrši u tri poze, sprijeda, desni profil i lijevi profil. Ako su fotografije u srazmjeri 1:10, onda su moguća antropološka mjerenja na osnovu takvih fotografija (signaletična fotografija).
4. Daktiloskopija
Dlanovi i tabani su jedini dijelovi ljudske kože sa osobenim crtežom vijugica (papillae corii cutis, christae cutis) i brazdica (sulci cutis) koje se mogu ocrtati na glatkoj površini. Daktiloskopija predstavlja najtačniji način u identifikaciji osoba na osnovu papilarnih linija.
Šare koje čine kožni grebenčići, vijugice i brazdice, nazivamo dermatoglifima.
Uglavnom postoje četiri grupe, a klasifikacija se zasniva na pravcima i oblicima koje prave vijugice. Po obliku su svodste, petljaste, spiralne i mješovite. Dakako postoje i podgrupe. Nabori koji se nalaze u koži jagodica prstiju imaju strogo individualan karakter, pa nema dvije osobe sa istim papilarnim crtežom. Ovaj crtež se formira već kod začetka i nalazi se sve dok koža ne propadne. Crtež se ne mijenja cijelim tokom života, zadržava isti oblik od rođenja pa do smrti. Pored vještačkih otisaka prstiju (preko metalne ploče nagaravljene crnom bojom) postoje i prirodni otisci, koji imaju poseban značaj u kriminalističkoj praksi. To su otisci papilarnih vijugica, učinjeni nenamjerno na nekoj glatkoj površini, na staklu i slično, a zahvaljujući prisustvu produkata znojnih i lojnih žlijezda.
Sem za identifikaciju, šare se mogu upotrijebiti i za dokazivanje očinstva.

B. IDENTIFIKACIJA LEŠEVA
Identifikacija mrtvih osoba vrši se u svim slučajevima, ako identitet nije poznat, kod leševa nađenih u vodi, šumi, zatim nepoznati zadešeni u požaru, zemljotresu, sudaru, itd.
Identifikacija leševa, ako je leš čitav, obavlja se na isti način kao identifikacija živih osoba. To je opisivanje, pokazivanje, fotografisanje i daktiloskopija.
1. Opisivanje
Osnov za identifikaciju leša, čini spoljašnji pregled leša, kao i unutrašnji pregled. Spoljašnji pregled ne razlikuje se mnogo od ličnog opisa kod živih. Unutrašnji nalaz treba da sadrži sve patološko anatomske promjene, kao i razna fiziološka stanja (stanje varenja, menstruacija, graviditet, itd.) koja mogu biti iskorištena za identifikaciju. Ustvari, opisivanje leša, jeste zapisnik o pregledu i obdukciji leša.
Prilikom opisivanja leša, najveće poteškoće zadaje utvrđivanje doba života. Kod trulih, raspadnutih ili raskomadanih leševa, jedini način za utvrđivanje životnog doba jesu posebne karakteristike na kosturu, kao i promjene na arterijskim krvnim sudovima.
2. Pokazivanje.
Kao i kod živih, pokazivanje leševa je najprostiji način identifikacije. Usljed neobičnosti situacije, ovaj metod identifikacije još je nesigurniji i nepouzdaniji, nego kod identifikacije živih. I kod prepoznavanja mrtvih, važe iste smjernice kao i kod prepoznavanja živih. Naime, prije pokazivanja leša, treba opisati sva tjelesna svojstva i posebna obilježja, odjeću, kao i ostale stvari i predmete koji pripadaju uz leš, pa tek onda pokazati leš. Ipak pri svemu tome vrlo su česte greške u identifikaciji. Pri opisu leša, naročitu pažnju treba obratiti zubalu, i uporedbom stanja zubala na lešu, sa zubalom u zubarskom kartonu (ukoliko postoji) sa sigurnošću omogućuje identifikaciju leša.
3. Fotografisanje.
Fotografisanje se vrši prije svake obdukcije leša. Lješ se fotografiše u cjelini, a zatim se posebno fotografišu pojedini dijelovi tijela. Radi lakše identifikacije, treba izvršiti toaletu leša.
– Očni kapci treba da su otvoreni, a usta zatvorena.
– Stavljanjem nekoliko kapi glicerina između kapaka oka postiže se približno zaživotni sjaj očiju.
– Kosa treba da je začeljana.
– Eventualne ozljede na vidljivom dijelu glave treba na neki način prikriti, revidirati šivanjem ili lijepljenjem.
4. Daktiloskopija.
Kao i kod živih, to je najpouzdaniji način identifikacije, i izvodi se uvijek, ukoliko je epidermis na prstima očuvan. Ako je epidermis neoštećen ili je naboran od maceracije, usljed boravka leša u vodi, nabori se mogu izravnati ubrizgavanjem glicerina ili nekog drugog sredstva u tkivo ispod kože vrhova prstiju. Međutim, ako je epidermis oštećen, ili ako ga na jagodicama prstiju nema (“mrtvačka rukavica”) , onda se uzimanje otisaka u takvim slučajevima ne može napraviti.

C. IDENTIFIKACIJA DIJELOVA LEŠA
Identifikacija svježih leševa, ne daje toliko poteškoća kao identifikacija raspadnutih leševa ili raskomadanih leševa. Sastoji se u utvrđivanju pola i životne dobi, kao i visine tijela.
1. Određivanje pola
Kosti muške osobe su prosječno veće, deblje i duže, i grebeni na kostima su izraženiji nego kod kostiju ženskih osoba.
Lobanja je kod muških prosječno veća i čeono nosni ugao je izraženiji, kod ženskih je lagana krivina. Donja vilica kod mukih razvijenija, grbavija a alveolarni lukovi su jače izraženi.
Najsigurniji i najtačniji podaci mogu se dobiti pregledom karlice (pelvis).
ulaz u karlicu kod muških je srcolik uzak i povišen a kod ženskih jajast širok i snižen.
ugao između donjih krakova stidne kosti oštriji je kod muških .
ugao vrata butnjače (ugao između dijafize i vrata) kod muških je veći (125-135 stepeni) kod ženskih je manji (110-125).
acetabulum je kod muških širi kod ženski uži. sakrum je duži i uži kod muških kraći i širi kod ženskih.
foramen obturatum kod muških je jajast a kod ženskih trouglast.
incisura ishiadica major je pod oštrim uglom kod muških a pod pravim uglom kod ženskih

2. Određivanje doba života
Za utvrđivanje doba života kod leševa sem smjernica za utvrđivanje doba života kod živih postoje i druga mjerila koja se mogu dobiti obdukovanjem jezgre okoštavanja, spojonost epifiza sa dijafizama, i sraslost šavova.

Šavovi krova lobanje koronarni, sagitalni i lambdoidni sraštavaju u etapama.
Čeoni šav okoštava u ranom djetinjstvu.
Koronarni šav: prednji dio od 40-50 god., srednji oko 60 g., vanjski 30-40 g.
Sagitalni šav: prednji dio oko 40-50 g., druga četvrtina 30-40 g., treća četvrtina 20-30 g., zadnji dio 30-40 g.
Lambdoidni šav: prva trećina oko 50 g., srednja poslije 50 g. i donja trećina oko 50 god.

Epifiza humerusa odvojena je od dijafize kod djece, spojene su hrskavicom do 15 odnosno 16 godine. Koštana granica se vidi do 22 godine, potom granica dijafize i epifize se ne vidi.

3. Određivanje visine tijela
Kod postojanja samo kostura, a bez mekih tkiva, dužina tijela se može izračunati, ako se dužini kostura doda 3-5 cm.
Dužina kostura može se dobiti iz dužine cjevastih kostiju, kada se
njihova dužina pomnoži sa određenim koeficijentom.
Za muški pol, koeficijent je
– za femur 3,66,
– tibiju 4,53,
– fibulu 4,58,
– humerus 5,06,
– radius 6,88,
– ulnu 6,41.
Za ženske kosti taj koeficijent je nešto veći.

Za izračunavanje dužine ploda (novorođenčeta) može poslužiti formula po Baltazaru:
– visina = 8 cm + 5,6 x dužina dijafize femura
– visina = 8 cm + 6,5 x dužina dijafize tibije
– visina = 8 cm + 6,5 x dužina dijafize humerusa

Osim opštih podataka, određivanje pola, životne dobi i visine tijela, treba utvrditi i individualne karakteristike nepoznatog leša, kako bi identifikacija bila što pouzdanija.

Stari prelomi, ostavljaju tragove (koštani žulj, kalus) koji upoređivanjem sa RTG snimcima, ukoliko postoje, mogu poslužiti kao pouzdan pokazatelj za identifikaciju.

Isto tako nalaz na zubalu, tetovaže, pigmentacije, nevusi i drugo mogu biti od ogromnog značaja u identifikaciji leša ili dijelova leša.

Superpozicija ili superimpozicija omogućuje identifikaciju leša, upoređivanjem fotografije lobanje nepoznatog leša sa fotografijom nestale osobe (lobanja se fotografiše u istom položaju kao što je položaj glave osobe na fotografiji). Poklapanje oblika kostiju lobanje i lica sa odgovarajućim dijelovima glave i lica na
fotografiji, drugim riječima poklapanje kontura lobanje sa konturama kože glave i lica na fotografiji, mogu poslužiti u dokazu identičnosti osobe.

D. IDENTIFIKACIJA ODJEĆE I STVARI
Opisivanje predmeta i stvari nađenih kod nepoznatih leševa, ima veći značaj nego kod nepoznatih živih. Odjeća kao predmet sudsko-medicinskog vještačenja, sem u identifikaciji, može biti predmet vještačenja u slučajevima diferenciranja povreda, zatim kod porođaja i pobačaja, kod polnih delikata (obljuba, nasilni snošaj), kod razlikovanja ubistva, samoubistva i zadesa.
Pregledom odjeće treba konstatovati:
– veličinu odijela i veša, kroj (muški, ženski, seoski, varoški),
– vrsta tkanine (štof, sukno, platno),
– materijal (vuna, lan, najlon, plastika),
– postavu (etikete, inicijali),
– dugmad, kragnu, kravatu, korset, pojas, opasač, preglicu, čarape, obuću.
Zatim pregledati sastavne dijelove odjeće, maramice, rukavice, predmete u odjeći, novac, dragocjenosti, pribor za pušenje, časovnik, dokumenta, pisma.
Osim opisivanja, nađene stvari mogu se fotografisati.

E. IDENTIFIKACIJA OČINSTVA
Očinstvo (paternitas) može se posmatrati sa pravnog i sa biološkog (sudsko-medicinskog) gledišta.
Po zakonu, dijete rođeno u braku važi kao bračno. U biološkom smislu otac djeteta je onaj muškarac, čiji su spermiji oplodili jajnu stanicu iz koje se dijete razvilo.
Analogno očinstvu, maternitas se odnosi na utvrđivanje majke djeteta. To dolazi u obzir, ako postoji sumnja za zamjenu djece u porodilištima, ili ako su djeca zamijenjena na neki drugi način. Znatno rjeđe postavlja se pitanje materinstva – maternitas, nego što se to postavlja u slučajevima očinstva – paternitas.

Za isključivanje, odnosno utvrđivanje očinstva, može se primijeniti više metoda:

1. VRIJEME PROVJERAVANJA OPLODNE MOĆI (POTENTIA GERMINALIS), odnosno vrijeme koncepcije, mora se poklapati sa vremenom dana rođenja djeteta. Ovaj način identifikacije očinstva je vrlo nesiguran, iz razloga, što se provjeravanje oplodne moći, odnosno vremena koncepcije, vrši retrogradno, pa se ova metoda upotrebljava iznimno.

2. UTVRĐIVANJE VREMENA KONCEPCIJE (DOBA ZAČEĆA), na osnovu tjelesne razvijenosti novorođenčeta i trajanja trudnoće. Ova metoda identifikacije, može se primijeniti samo onda, ako znamo tačan izgled novorođenčeta pri rođenju. Bez značaja je, ako presumptivni otac, u vrijeme začeća djeteta, dokaže za to vrijeme svoju odvojenost od supruge.

3. ANTROPOLOŠKI PREGLED NA OSNOVU SLIČNOSTI DJETETA SA MAJKOM I PRESUMPTIVNIM OCEM. Upoređuju se antropomorfološke osobine glave, šaka i stopala djeteta, majke i presumptivnog oca. Postoji preko 200 parametara za antropomorfološki pregled. To su oblik glave i potiljka, zatim kosa, lice, čelo, obrve, otvor očnih kapaka, očne jabučice, dužice, nos, usta, usne, zubi, bradak, uši (kozlac, pakozlac, rub, pa-rub, međukozlački usjek, resica), čeono nosni profil i nosno usneni profil, vilice, šake, prsti (kažiprst i domali prst), nokti, dlan (šare na dlanu), stopala (prsti, nokti, svod stopala, linija vrhova prstiju), hod i dr.

4. IZNALAŽENJE KOD DJETETA I PRESUMPTIVNOG OCA ISTIH NASLJEDNIH MALFORMACIJA, odnosno patoloških osobina, čiji je modus nasljeđivanja poznat. To su: syndactilia, brachydactilia; ptosis palpebrae, psoriasis vulgaris, microcephalia, progenia, itd., Sve ove kao i druge anomalije mogu poslužiti kao vjerovatni dokazi očinstva,.

5. IDENTIFIKACIJA NA OSNOVU NASLJEDNO BIOLOŠKIH OSOBINA, koje dijete nasljeđuje od majke i oca. Vrši se određivanjem krvnih grupa i serumskih faktora, i određivanjem tkivnih grupa (HLA tijela). Za hematološku analizu treba uzeti krv, majke, djeteta i presuroptivnog oca. Hematološkim analizama ne može se sa sigurnošću utvrditi očinstvo, ali se u slučaju neslaganja genetskih faktora može samo isključiti. Ako dijete ima neki dominantni faktor, a tog faktora nema niti majka niti presumptivni otac, onda taj faktor dijete je moglo naslijediti samo od neke druge osobe, i prema tome presumptivni otac se može isključiti iz očinstva.

http://sites.google.com/site/medskripte