VIRUSI – VIRIDAE
OPĆENITO

Virusi su najmanji živi organizmi, iako za njih neki znanstvenici neće reći da su živi organizmi jer kao ne pašu u definiciju života, ali zato ti znanstvenici savršeno pašu definiciji debila.

Dobro, nisu najmanji jer postoje:
1) viroidi su čestice koje se sastoje samo od kružne jednolančane RNA.
2) navodno postoje prioni koji su još manji i navodno nemaju ni DNA ni RNA nego samo proteine.
(ne spominji mu ovo na ispitu…ovo je onako informativno za one koji vole egzotiku)

A sad, nazad na viruse:
Razmnožavaju se samo u živoj stanici. Uzročnici zaraznih oboljenja ostalih živih organizama.
Postoje i postojale su razne klasifikacije virusa, no od 1971. je ustanovljena nomenklatura virusa po veličini, obliku, nukleinskoj kiselini, ovojnici, antigenoj strukturi i domaćinu.

Oblici virusa su različiti: štapičasti, kuglasti, ciglasti, elipsoidni, poput metka, punoglavaca…

Po veličini ih djelimo na 3 vrste:
1) mali virusi 10 -50 nm
2) srednji virusi 50 – 150 nm
3) veliki virusi 150 – 300 nm

Za određivanje veličine se koristi se više postupaka
1) filtracija kroz membranske filtere sa porama poznate veličine
2) izravno promatranje u elektronskom mikroskopu
3) sedimentacija u ultracentrifugi

Kemijski sastav virusa:
1) nukleinske kiseline su jednolančane ili dvolančane DNA ili RNA (ali nikad oboje!!!) u kojima je sav genetički materijal.
2) proteini čine omotač ili kapsidu čija je funkcija zaštita genoma, nosilac antigenih svojstava virusa, a sudjeluje i u adsorpciji virusa na stanicu. Može biti višeslojan, a razlikujemo strukturnu i morfološku jedinicu. Strukturna jedinica je osnovni građevni element kapside i najmanja funkcionalna jedinica, a morfološka jedinica (kapsomera) je oblikovni element koji se vidi u elektronskom mikroskopu.
3) lipide imaju ih neki virusi s vanjskom ovojnicom. To je jednoslojna ili dvoslojna lipidna membrana koja sadrži različite funkcionalne elemente npr. hemaglutinin i neuraminidaza kod virusa gripe. Potječe od stanice u kojoj se virus razmnožavao. Osjetljivi su na organska otapala koja razaraju ovojnicu.
4) ugljikohidrati su u kapsidi, također antigeni
5) enzimi omogućuju prodiranje u stanicu i razmnožavanje u stanici

Prema rasporedu proteinskih podjedinica viruse dijelimo u 3 skupine:
1) spiralno simetrični (mozaična bolest duhana detaljnije opisan u Strajeru)
2) kubično simetrični (npr. adenovirusi)
3) kompleksno građeni virusi (bakeriofagi)

KULTIVACIJA I RAZMNOŽAVANJE VIRUSA

Uzgajanje virusa je moguće samo u živim stanicama, pa se koriste pokusne životinje, oplođena kokošja jaja ili stanične kulture.

Razmnožavanje virusa:
a) prijanjanje za stanicu – receptori na kapsidi ili vanjskoj ovojnici
b) prodiranje u stanicu
c) razgradnja kapside i oslobađanje virusne nukleinske kiseline
d) proizvodnja virusnih proteina
e) replikacija nukleinske kiseline:

DNA virusi: DNA je kalup za novu DNA i za RNA -> proteini
RNA virusi: početna, tzv. +RNA služi kao kalup za tzv. -RNA koja je opet kalup za novu +RNA a ta će kodirati nove viruse. Ili virus ima -RNA od koje nastaje +RNA.
Retrovirusi (npr. HIV): +RNA -> -DNA -> +RNA, uz pomoć enzima reverzna transkriptaza (što je obrnut proces nego kod sinteze proteina stanice: DNA -> mRNA -> proteini).
Faze d) i e) također obuhvaćaju inhibitore stvaranja stanične RNA i proteina.

f) sklapanje virusnih jedinica
g) izlaženje iz stanice: – goli virusi izlaze odjednom svi i razaraju stanicu
– virusi s lipidnom ovojnicom izlaze pomalo i ne uništavaju stanicu

Neke vrste virusa tvore tzv. virusne inkluzije u jezgri ili citoplazmi stanica – važno za dijagnostiku.

MANIFESTACIJA VIRUSNOG OBOLJENJA

Virusi ulaze u organizam kapljično, hranom i vodom, izravnim dodirom, spolnim putem, ugrizom, te ubodom kukaca. Ukratko, ulaze na sve moguće i nemoguće načine.
Manifestacija virusnog oboljenja ovisi o nekoliko činilaca: virulenciji virusa, prijemljivost stanice za virus, sposobnost imunološke reakcije organizma.

Moguće je više ishoda prodora virusa u stanicu:
1) stanica umire uslijed narušenog metabolizma (virus sintetizira svoje, a stanica ne) ili imunog odgovora.
2) stanica ostaje živa ali stalno proizvodi nove virione (uravnotežena infekcija)
3) stanice ostaju žive ali se mijenjaju i nastaju tumori

Imuni odgovor prilikom virusne infekcije:
1) stvaranje interferona:
Interferon je tvar proteinske prirode koju izlučuje zarašena stanica. Nakon inkubacije interferentnim virusom, stanice izlučuju interferon, te postanu otporne na aktivni virus. On djeluje zaštitno samo na stanice koje ga proizvedu. Samu tvorbu interferona izaziva nukleinska kiselina virusa.
Na taj način se koriste u liječenju interferoni proizvedeni u kulturi ljudskih leukocita, i to za gripu, herpes, hepatitis B, bjesnoću…

Interferencija je pojava zaštite stanice od infekcije virusom zbog prisutnosti drugog virusa u stanici. Stanica koja je proizvela interferon za jedan virus, postaje otporna i na drugi virus.

Virusi se međusobno ometaju zbog različite antigenosti.
Tri su mogućnosti uzajamnog odnosa virusa:
a) heterologna interferencija ako su virusi antigenski posve različiti
b) homologna interferencija: virusi su antigenski istovjetni, ali se razlikuju po nekim svojstvima
c) indiferentni: virus koji nije zarazan spriječava infekciju zaraznim virusom

2) antitijela neutraliziraju viruse. Naročito su važna IgA u sluznicama dišnog, probavnog i urogenitalnog
sustava.
3) stanični imunitet – T-limfociti proždiru inficirane stanice, a makrofagi proždiru viruse.

Postoje lokalne i sistemske virusne bolesti.
Lokalne – ograničene na pojedine organe (sustave):
1) živčani s. – meningitis, bjesnoća, encefalitis, poliomijelitis
2) koža – herpes zoster, herpes simplex
3) dišni sustav – influenza, bronhopneumonia
4) oči – konjuktivitis
5) jetra – žutica ili hepatitis
6) žlijezde slinovnice – zaušnjaci

Sistemske – virus se širi po tijelu. Dva su tipa viremije:
1. tip (boginje): infekcija, umnožavanje, primarna viremija (krvotokom u jetru i slezenu), umnožavanje, sekundarna viremija, koža (žarišno umnažanje).
2. tip (poliomijelitis, bjesnoća): oralne infekcije, probavni trakt, primarna viremija u limfi, umnažanje u limfnim čvorovima, sekundarna viremija, napad na živčani sistem.

Infekcije se po duljini trajanja dijele na:
1) akutne su kratke i ostavljaju imunitet
2) kronične dugo traju, virus se dugo zadržava, simptomi se javljaju u razmacima
3) latentne nemaju kliničkih simptoma, postoji ravnoteža virus-čovjek, jedini znak virusa su antitijela
4) perzistentne dugo zadržavaju viruse, bez kliničkih znakova i imunoloških reakcija
5) spore – inkubacija traje čak godinama, a imunološke reakcije slabe

KEMOTERAPIJA VIRUSNIH OBOLJENJA

Postoje neka djelotvorna sredstva:
1) amantidin sprečava prodor virusa gripe u stanicu
2) aciklovir sprečava virusnu DNA-polimerazu pa nema razmnožavanja
3) adenin-arabinozid (vidarbin) ometa neke enzime za sintezu i funkciju virusnih nukleinskih kiselina
4) azidotimidin (AZT) ometa reversnu transkriptazu retrovirusa (HIV)
5) metisazon ometa sintezu strukturnog proteina poxvirusa
6) interferoni
Postoje i neke noviji spojevi: didanizin, foskarnet, idoksuridin, trifluridin.
Ali, iskreno rečeno, sve je to zakurac, dok se ne dogodi nešto što se može usporediti sa otkrićem penicilina.

VIRUSNA CJEPIVA

E, ovo je jedino efikasno što za sad imamo.
Postoji više vrsta:

1) cjepiva sa atenuiranim živim virusom koji se dobije uzastopnim presađivanjem na odabranim podlogama. Dobar je jer izaziva dugotrajni imunitet, ali je moguć razvoj bolesti ako se nađe aktivni virus a moguće je i tumorsko djelovanje nekih virusa.
2) cjepiva s umrtvljenim virusom (grijanje, formalin) su neškodljive, ali kratko djeluju.
3) cjepiva od dijelova virusa su pročišćeni antigeni kapside ili vanjske ovojnice.
4) različitim tehnikama genetskog inženjeringa dobivene su rekombinantne vakcine. Bakterije se inficiraju virusnim genetskim materijalom i stvaraju virusne proteine (antigene).

SISTEMATIKA VIRUSA

MYXOVIRIDAE

Virusi s jednolančanom DNA. Karakteriziraju ih simetrično građene kapside, a većina ima i vanjsku lipidnu ovojnicu staničnog porijekla, pa su osjetljivi na organska otapala. Porodice Orthomyxoviridae, Paramyxoviridae, Rhabdoviridae.

ORTHOMYXOVIRIDAE

VIRUS GRIPE (INFLUENZE)

Virusi gripe imaju tipove A, B i C. Stalno mjenjaju antigene strukture i zato imaju jaki epidemijski potencijal.

Ovojnica virusa je sastavljena lipidnog dosloja s radijalno poredanim štapićima – peplomerama, koji su proteini (hemaglutinin i neuraminidaza) i izraštaju u obliku glavica.
Tri su vrste bioloških proteina u virusu gripe:
1) hemaglutinin stupa u reakciju s receptorima stanice (sijalinska kiselina)
2) RNA-polimeraza
3) neuraminidaza cijepa sijalinsku kiselinu na receptorima stanice – sprečava vezanje hemaglutina na promjenjeni receptor, što omogućava izlazak virusa iz stanice. Sinteza virusnih dijelova ovisna je o staničnoj DNA jer ne može kodirati hemaglutinin.

Influenza se prenosi kapljično, a virus se primarno replicira u cilijarnom, ponekad i alveolarnom epitelu, te se širi dalje. Uzrokuje malaksalost, glavobolju, temperaturu i kašalj. Ti simptomi se javljaju zbog smrti epitelnih stanica i imunološkog procesa čišćenja (makrofagi, T-kileri). Oporavak traje 7-14 dana. Glavna komplikacija su sekundarne bakterijske upale pluća (S. aureus, D. pneumoniae, H. influenzae).

Virus se izolira i uzgaja na oplođenom kokošjem jajetu, a prisustvo mu se dokazuje hemaglutinacijom. Virus tipa C je blago respiratorno oboljenje, bez kliničkih simptoma. Razlikuje se po tome što ne daje reakciju hemaglutinacije.
Specifične terapije nema pa se provodi ublažavanje simptoma bez djelovanja na uzročnika.
Postoje cjepiva, ali imunitet nije trajan. Za vrijeme epidemije može se davati amantidin koji sprečava replikaciju u stanicama sluznice.

PARAMYXOVIRIDAE

Više rodova: Paramyxovirus (mumps, parainfluenca i drugi), Morbilivirus (ospice, neki životinjski virusi) i Pneumovirus (više raznih respiratornih virusa).

VIRUS MUMPSA (parotitis, zaušnjaci)

Vanjska ovojnica sadrži hemaglutinin, neuraminidazu i hemolizin. Prilično je osjetljiv na vanjske uvjete.
Sličan virusu gripe, ali je sinteza virusnih dijelova neovisna o staničnoj DNA i može sam kodirati sintezu hemaglutinina). Ima dva antigena: solubilni (S-antigen) i virusni (V-antigen). S-antigen se može ranije dokazati u serumu (dijagnostika).

Uzrokuje mumps: slabost, anoreksija, oticanje parotidne žlijezde i drugih slinovnica, vrućica. Ovo stanje traje oko 7 dana. Može uzrokovati i meningoencefalitis, pankreatitis. Napada epididimis u muškaraca što može uzrokovati sterilnost. Lako pređe u epidemiju.

VIRUS OSPICA (morbili, rubeola)

Uzročnik ospica, konjuktivitisa, respiratornih smetnji, te encefalomijelitisa. Hemaglutinin aglutinira eritrocite majmuna, a virus sadrži hemolizin. Kultivacija se vrši u stanicama ljudi i majmuna, a sojevi ovog virusa su jedinstveni po svojoj antigenskoj strukturi.

Nakon inkubacije koja traje 14 dana, virus se razmnožava u epitelnim stanicama dišnog trakta. Potom dospijeva u limfne čvorove odakle se širi po tijelu. Oboljenje počinje kao febrilno stanje, rinitis, konjuktivitis, te ospice i Koplikove pjege (jarkocrvene pjege s bijelim centrom u usnoj šupljini – dijagnostika). Moguće su komplikacije (meningitis), ali vrlo rijetko. Preboljavanje ostavlja jaki i doživotni imunitet.
Postoji živa atenuirana vakcina.

RHABDOVIRIDAE

Dva roda: Lyssavirus (bjesnoća), Vesiculovirus (više ljudskih i životinjskih virusa).

VIRUS BJESNOĆE

Ima oblik puščanog metka, a iz lipoproteinskog omotača vire hemaglutinini. Ima jednolančanu RNA.
Uzrokuje smrtonosni encefalitis, koja je zoonoza, akutna smrtna bolest ljudi i životinja. Od životinja se prenosi na čovjeka preko sline putem ugriza. Slijedi duga inkubacija (15 dana do 5 mjeseci) koja omogućuje da se brzim cijepljenjem i davanjem seruma s antitijelima spasi žrtvu. Inače…jebiga.

Virus se razmnožava u skeletnim mišićima i vezivnom tkivu, a kad dospije do neuromuskularne veze živcem putuje do CNS-a, gdje uništava moždane stanice. U citoplazmi moždanih neurona uzrokuje Negrijeva tjelešca (nakupine virusnih podjedinica vidljivih svjetlosnim mikroskopom). Slijede ekscitacijska faza: delirij, napadi grčeva prilikom gledanja ili gutanja vode, potom paraliza i smrt.
Virus ubijaju UV-zrake, kiseline, lužine i eter.

POXVIRIDAE

Poxvirusi su DNA virusi ovalnog ili četvrtastog oblika, sa zajedničkim nukleoproteinskim antigenom. To su najveći virusi (250-300 nm) i strukturno najsloženiji. Postoji više rodova.

ORTHAPOX VIRUSI
Rod orthapox su veliki virusi s dvolančanom DNA i složenom višeslojnom kapsidom koja sadrži lipide.

1. VIRUS VELIKIH BOGINJA (variola vera)

Dva su oblika variole vere: variola major (velike ili crne boginje, smrtnost > 50%) i variola minor (smrtnost manje od 1%). Virus spada u najotpornije viruse, pa je otporan na dezinficijense i sušenje, ali je osjetljiv na oksidanse (KMnO4).

Prenosi se direktnim dodirom, zrakom i kapljično.
Ako ulazi u organizam gornjim dišnim putevima, namnoži se u sluzi i lokalnim limfnim čvorovima, te ulazi u krv (primarna viremija) i dalje u jetra, pluća i bubrege gdje se dalje množi. Tada ponovo prelazi u krv (sekundarna viremija) i penetrira u kožu i razmnožava se u epidermi pa nastaju lokalne krvave nekroze koje prelaze u kraste koje su zarazne (crne zbog zgrušane krvi). Bolesnik je jako slab, ima bolove, glavobolju, groznicu i povišenu temperaturu.

Variola minor ima slične ali slabije simptome.
Variola je vrlo zarazna, lako preraste u epidemiju, a poslije ozdravljenja ostaje imunitet nekoliko godina. Imunitet nakon cijepljenja ostaje približno 10 godina.

2. VIRUS VAKCINIJE

Virus vakcinije služi za cijepljenje protiv boginja, a izgleda poput virusa variole. Porijeklo mu je izvorni Jennerov virus kravljih boginja, kojeg je ovaj (Jenner, jelda, a ne sam virus) hibridizirao s virusom variole.
Virus vakcinije može izazvati mjehuriće (vezikule), fistule, generaliziranu vakciniju i postvakcinalni encefalitis, ali da bi ti se to dogodilo, moraš imati težak peh.

VIRUS HEPATITISA

Prije se govorilo da je virus neklasificiran a danas se zna da je je riječ o virusima koji međusobno nemaju nikakve veze.

1. Virus hepatitisa A (Picornaviridae) ima jednolančanu linearnu RNA, bez ovojnice. Uzrokuje akutni upalni proces i nekroze jetre, a ima kratkotrajnu inkubaciju – tipična žutica uz temperaturu, slabost i povraćanje. Dobiva se nečistim rukama, zagađenom hranom i vodom (npr. jedući školjke koje žive uz
kanalizaciju). Virus se nastanjuje u crijevnom epitelu i tu može ostati a da nema jetrenih simptoma, a može prodrijeti u krv i ući u jetru i žuč (zato su govna zarazna) i dolazi do degeneracije parenhima, sa nekrozom hepatocita, te nastaje difuzna upala u lobulu jetre. Kupferove stanice hiperplaziraju, a zbog propadanja parenhima propadaju žućni kanalići. Otporan je prema dezinficijensima, a dijagnoza se postavlja prema dokazanim antitijelima. Bolesnik se u pravilu oporavlja nakon 4-6 tjedana, uz trajni imunitet.

2. Virus hepatitisa B (Hepadnaviridae) ima dvolančanu DNA i HB-površinski antigen (hepatitis B-surface – antigen). Izaziva serumski hepatitis, a ima dugotrajnu inkubaciju (1-3 mjeseca). Ima ozbiljniji tok od hepatitisa A. Može dovesti do ciroze, a dovodi se u vezu s primarnim karcinomom jetre. Klinički simptomi hepatitisa B su anoreksija, slabost, povraćanje, temperatura, žutica i tamnija mokraća, a oporavak je dug. Za razliku od hepatitisa A prenosi se parenteralno: transfuzije krvlju, kontaminirana kirurška i druga oprema, nesterilne igle intravenoznih narkomana. Virus je prisutan u svim tjelesnim
izlučevinama. Otporan je na UV-zrake.
Postoji rekombinantno cjepivo.

3. Virus hepatitisa C (Flaviviridae) ima jednolančana RNA, s lipidnom ovojnicom. Prenosi se parenteralno (transfuzije, transplantacije organa) i preko usta. Ima blaži tok, sličan hepatitisu A, često bez žutice. Dijagnoza se postavlja dokazivanjem zntitijela u serumu. Uspješna je terapija interferonom.

Tu nije gotovo sa virusima hepatitisa jer se spominju D,E, a neki i F ali nitko ne zna kolko ih ima.

PICORNAVIRIDAE
Vrlo sitni RNA-virusi kubične simetrije otporni na eter i kloroform jer nemaju lipidni omotač. Porodica sadrži rodove Enterovirus, Rhinovirus, Cardiovirus, Aphthovirus.

ENTEROVIRUS

Više vrsta od kojih su najvažniji poliovirusi.
Poliovirusi su tri različita serotipa virusa koji izaziva dječju paralizu – poliomijelitis. Osjetljivi su na formalin UV-zrake i oksidanse. Kultivira se u ljudskim i majmunskim stanicama. Vrlo brzo raste – 250000 novih virusa za 3 sata. U organizam ulaze kroz usta i nastanjuju se u ždrijelu (tonzile) i crijevima (Peyerove ploče i limfni čvorovi).

Otuda prelaze u krv i napadaju živčani sustav. Postoje tri klinička oblika:
1. abortivni poliomijelitis je najčešći uz oporavak nakon febrilnog stanja
2. neparalitički poliomijelitis je febrilno stanje uz serozni meningitis i ne ostavlja posljedice
3. paralitički poliomijelitis izaziva paralizu zbog oštećenja neurona a stradaju naročito prednji rogovi leđnemoždine
Postoje dva cjepiva: Salkova je formalinom inaktivirani virus, a Sabinova atenuirani virus.

RHINOVIRUS

To su virusi obične prehlade. Ima ih više od 100 vrsta, ali je imunitet specifičan za tip, pa je ponovna prehlada vrlo česta. Postoji i imunitet za heterologne serotipove, ali kratko traje.
Uzrokuju tipične simptome prehlade koje mi ne pada na pamet opisivati, a komplikacije su bakterijske infekcije gornjih i donjih dišnih puteva.
Na cjepivu se radi (kak se zove onaj Grk kaj je gurao kamen uzbrdo pa mu se kotrljao natrag?).

REOVIRIDAE

RNA-virusi srednje veličine. Tri roda: Reovirus, Orbivirus i Rotavirus.

REOVIRUS

Najrašireniji virusi u prirodi. Ime u dobili kao Respiratorno-Enteritični-Organ virusi (nalaze se u respiratornom sustavu i crijevima čovjeka). Imaju dvostruku RNA.
Izuzetno su otporni prema UV-zrakama, mnogim kemijskim sredstvima, te eteru. Umnožavaju se i sazrijevaju u citoplazmi, te tvore eozinofilne uklopine. Sadrže hemaglutinin koji aglutinira ljudske eritrocite krvne grupe 0.
Nije se uspjelo dokazati koje bolesti izazivaju ali su opažena slijedeća stanja:
1) epidemija lakše groznice u djece, uz proljev i dišne smetnje.
2) neki slučajevi upale tankog crijeva.

TOGAVIRIDAE

RNA-virusi različite morfologije – rodovi: Rubivirus, Flavivirus, Alphavirus. Prenose ih člankonošci, iako nisu dokazani prenosioci za sve vrste.

VIRUS RUBELE (nije isto što i rubeola!)

Prenosi se dišnim putem. To je RNA virus, kuglastog oblika, sa lipidnom ovojnicom. Uzrokuje bolest koja se javlja u dva oblika:

1) stečena rubela – virus ulazi u organizam kroz sluznicu gornjih dišnih puteva, umnošava u lokalnim limfnim čvorovima, a onda ide u krv. Osip na koži nastaje kao posljedica upale uzrokovane kompleksom antigen-antitijelo. Žaštita je aktivna imunizacija živim oslabljenim virusom.
2) prirođena rubela je bolest ploda, koja nastaje kao posljedica infekcije trudnice u prva 3-4 mjeseca trudnoće. Poslijedice: mrtvorođeno dijete, spontani pobačaj ili prijevremeni porođaj, uz oštećenje ploda (teratogeni učinak).

Bolest ima relativno slabe simptome, uz povećanje limfnih čvorova, blag konjuktivitis i osip.
Sindrom kongenitalne (prirođene) rubele – slijepoća, gluhoća, srčana mana i mentalna zaostalost. Letalitet novorođenčadi je relativno velik (10-20 %).
Imunost nakon bolesti ostaje doživotna. Postoji živa atenuirana vakcina.

ARBOVIRUSI

Skupina virusa koji imaju zajedničko samo to što se prenose komarcima i krpeljima.
Uzorkuju teške bolesti:
1) encefalitis koji je često smtonosan
2) netipične groznice sa ili bez osipa
3) groznice sa krvarenjem (ebola)
4) žuta groznica: koža požuti, oštećenje jetre kao kod žutice, oštećenje bubrega i srca, temperatura, glavobolja, nekroza i krvarenje.

HERPESVIRIDAE

DNA-virusi kubične simetrije. Samo jedan rod.

HERPESVIRUS

Ima čvrstu kapsidu, oko koje je dvoslojna lipidna ovojnica, koja se stapa sa staničnom opnom stanice u koju prodire. Zatim nukleokapsida prodre u citoplazmu stanice, te se virusna DNA reproducira u staničnoj jezgri, a virusne bjelančevine u citoplazmi.
Postoje nekoliko vrsta ljudskih virusa:

Virus herpes simplex tip 1 uzrokuje:
a) akutni herpetični gingivostomatitis: mjehuri na sluznici usne šupljine i zubnom mesu
b) herpetični egzem: mjehurići na koži
c) keratokonjuktivitis: upala rožnice i očnih spojnica
d) encefalitis: upala mozga
e) herpes labialis (h. febrialis): nakupine mjehurića, u predjelu usana na prijelazu kože u sluznicu
Virus nakon primarne infekcije putuje u ganglij trigeminalnog živca, gdje ostaje latentan cijelog života zaraženog, te se aktivira u stresnim situacijama (groznica, pothlađenje, preduga izloženost suncu, emocionalni stres, hormonalne promjene).

Virus herpes simplex tip 2 uzrokuje:
a) genitalni herpes: mjehurići na penisu, grliću maternice, sluznici rodnice i stidnice. Najčešće se prenosi spolnim kontaktom. Nakon primarne infekcije virus se ugnijezdi u sakralnom pleksusu, te se ponovo aktivira u stresnim situacijama.
b) neonatalni herpes: od oboljele majke ga dobije dijete, u toku porođaja, prolaskom djeteta kroz porođajni kanal. Opasno po život novorođenčeta, uz moguće neurološke posljedice.
Terapija aciklovir (nanošenje na kožu) i nepriznati lijek marihuana (ne spominji to na ispitu).

Virus varičela-zoster se prenosi se kapljično:
a) varičelu, vodene kozice: pojava osipa na koži i sluznici usta i ždrijela, koji prelazi u mjehuriće, a ovi u kraste. Za razliku od boginja, ovdje u svako vrijeme imamo različite stadije mjehurića a kod boginja su sve iste. Preboljena bolest ostavlja trajni imunitet, ali neki virusi ostaju uspavani u ganglijima dorzalnog korijena leđne moždine i u oslabljenim stanjima izazivaju zoster.
b) zoster je rijetka bolest, koja se očituje izbijanjem nakupina mjehurića na koži trupa. To je vrlo bolno jer virus izaziva nekroze na vrhovima osjetilnih živaca (migrira iz stražnjeg roga moždine u kožu)
Terapija: aciklovir, idoksiuridin i trifluridin, kemoterapeutici, analozi nukleotida – sprečavaju replikaciju virusne DNA. Nema cjepiva.

Citomegalovirus: Velika grupa virusa, koji uzrokuju nekoliko stotina teških kongenitalnih oboljenja i najčešći su uzrok mikrocefalije, no rijetko su uzrok bolesti odraslih osoba. Virus može napasti bilo koje stanice, koje tada nabubre i povećaju se (“citomegalo”). Opasni su kod davanja imunosurpresora jer transplantat biva odbačen.
Terapija se provodi samo kod jako ugroženih osoba: ganciklovir + foskarnet

Epstein-Barr (EB) virus uzrokuje infektivnu mononukleozu koja je bolest djece i mladih. Prenosi se slinom (“bolest ljubljenja”).
Virus ulazi u limfne čvorove, razmnaža se i napada B-limfocite koji poprime karakterističan oblik (Downeyeve stanice – mononukleari).
Klinički znaci su povišena temperatura, povežane limfne žlijezde, te splenomegalija (povežana slezena), uz glavobolju i opću slabost.
Kemoterapija (fosfonooctena kiselina + adenin-arabinozid + aciklovir) je u fazi ispitivanja.

RETROVIRIDAE

RNA-virusi ikozaedralne kapside, s lipidnom vanjskom ovojnicom. Sadrže antigenski specifične reversne transkriptaze (RNA-ovisna DNA-polimeraza: +RNA -> -DNA -> +RNA).
3 porodice: Oncovirinae, Spumavirinae, Lentivirinae.

LENTIVIRINAE

HIV = human immunodeficiency virus izaziva AIDS (acquired immunodeficiency syndrome)

U kapsidi se nalaze dvije kopije +RNA genoma i neki enzimi od kojih su najvažniji reverzna transkriptaza (koja omogućuje sintezu -DNA iz +RNA kalupa) i integraza (integrira -DNA u stanični genom). Vanjska ovojnica građena je od lipidnog dvosloja u kojem se nalazi mnoštvo proteina, od kojih jedan (gp120) služi kao receptor za vezanje na tzv. CD4+ T-helper limfocite. Njihov broj se postupno smanjuje (u početku ih ima 1000/mm3 krvi, a godišnje im se broj smanjuje za 40-80/mm3). Smanjenje njihovog broja utječe na cijelu T-populaciju budući izlučulu interleukin IL-2 koji općenito stimulira stvaranje svih T-stanica. HIV napada i druge stanice: makrofage i monocite. Sve to vrlo narušava sposobnost imunog odgovora zaraženog koji postaje podložan raznim oportunističkim infekcijama i malignim promjenama vlastitih stanica.

Klinička slika AIDS-a je vrlo šarolika.
1. Ubrzo nakon infekcije javlja se ARC (AIDS Related Complex) skup blažih simptoma poput vrućice, opće slabosti, glavobolje, osipa, otoka limfnih čvorova i gubitka težine. To traje nekoliko tjedana, pa prestane, ali se ponavlja. Takva infekcija HIV-om ponekad odmah prijeđe u AIDS, ali uglavnom treba nekoliko godina da AIDS uznapreduje.
2. Kad broj T-limfocita padne na 200-400/mm3 javljaju se prve oportunističke infekcije: razne upale pluća, proljevi, tuberkuloza, kandidijaza, erupcije herpes virusa.
3. Kad zaraženi makrofagi prijeđu krvno-moždanu barijeru razvija se niz neuroloških simptoma: glavobolja, abnormalni pokreti i refleksi, kognitivne promjene. u kasnijim stadijima to prijeđe u demenciju i teške osjetilne i motoričke poremećaje uz tumore i cerebrovaskularne promjene.
4. Maligni tumori povezani s AIDS-om su Kaposijev sarkom, karcinomi usne šupljine i rektuma, te razni limfomi.

HIV može naći u svim tjelesnim tekućinama zaraženog (krv, slina, sperma, majčino mlijeko…). Prenosi se kontaktom tjelesnih tekućina s krvotokom a najčešće spolnim putem, transfuzijama zaražene krvi, nesterilnim iglama intravenoznih narkomana, a prenosi se i s majke na dijete.

U liječenju se koristi AZT – azidotimidin koji zaustavlja replikaciju virusa i time usporava napredovanje bolesti, ali ju ne može izliječiti, tj. ubiti viruse. Također se primjenjuju lijekovi za liječenje oportunističkih infekcija, ali i oni djeluju samo do neke mjere budući da je imuni sustav toliko narušen da nema pomoći.
Prevencija se sastoji u testiranju donirane krvi, uporabom prezervativa (nije posve sigurno) i sterilnih igala i drugih medicinskih instrumenata. Cjepivo se obećaje godinama ali izgleda da ćemo se načekati.

COCSAVIRIDAE

RNA virusi veličine 30 nm, oko 30 vrsta, s tipovima A i B (razlikuju se u dužini inkubacije i još nekim stvarima). Nemaju lipidnu ovojnicu, i jako su otporni. Prenose se muhama, prljavom vodom, lošom higijenom. Uzorkuju razna oboljenja:
1) virusni meningitis
2) infekcije gornjih dišnih puteva: težak faringitis sa povraćanjem i bolovima u trbuhu
3) crveni osip na koži
4) bol u mišićima sa temperaturom i glavoboljom ali to obično prolazi bez posljedica
5) mjehurići na nepcu koji se mogu pretvoriti u čireve
6) miokarditis i perikarditis kod novorođenčadi sa često smrtnim ishodom

http://sites.google.com/site/medskripte/Home/hrvatske-skripte